"Kralj dijaspore" Mate Bulić skoro je priveo kraju svoju autobiografiju radnog naslova "Bilo jednom u dijaspori" još prije šest godina. No onda mu se dogodila korona. Teško je obolio, zbog čega je devet mjeseci proveo u bolnici. Šest mjeseci bio je nepokretan i u induciranoj komi. Šest mjeseci nije znao za sebe, kaže.
– Rekao sam da bi bilo bezveze da u knjizi ne pišem o tom svojem dijelu života, tako da imam napisano gotovo 200 stranica. Bježao sam od ljudi po Frankfurtu da ne dobijem taj virus, kao da sam bio odsječen. I jednog dana kaže žena: "Tvoje su oči crvene." Odmah sam zvao liječnike i rekli su – hitno u bolnicu. Uslijedila je agonija od devet mjeseci. To mi je bio najteži period u životu, kad sam shvatio da sam nemoćan.
Da ležim, da ne mogu pomaknuti nožni prst, da se nikako ne mogu pomaknuti. Na leđima sam bio šest mjeseci. Sljedeća tri mjeseca malo sam počeo hodati, ali ukupno sam se devet mjeseci borio s tom pošasti. I preživio sam, hvala dragom Bogu. Svi su stali uz mene, moja obitelj, moji prijatelji, moji kumovi. Bog je rekao – još malo ćemo ga zadržati. Najteže mi je bilo to što nisam mogao hodati. Samo sam htio hodati. Rekao sam: "Bože, pomozi." Uvjeren sam da mi je Bog puno pomogao. I zato hvala dragom Bogu što je pazio svog Matu – rekao nam je Bulić.
Snagu su mu u najtežem životnom periodu davali obitelj i prijatelji.
– Rekao sam: "Mate, sad si nitko i ništa, sad se bori malo, zbog obitelji. Ostavit ćeš ih same, kome?" To je bila jedna snaga u meni, ali opet uz Božji prst – kaže nam Mate.
Vjera i obitelj
Vjera mu je jako važna u životu.
– Naravno, ali nisam ekstremni vjernik – veli.
Bliži se Božić, a Mate ga uvijek slavi s obitelj.
– Još dok sam bio s roditeljima u Hercegovini, slavio sam ga u mojoj rodnoj Blatnici. Svaki sam Božić sa svojom obitelji, koja se sad, hvala dragom Bogu, proširila. Prije tri mjeseca dobio sam i četvrtog unuka, Tina. I onda dođe Nova godina, na koju ne pjevam nigdje već pet godina. Idem sa svojim prijateljima, nas ima sedam, osam parova, i zajedno slavimo tri dana, odemo, primjerice, na Kupres – kaže nam Mate.
Bulić godinama živi u Frankfurtu, u kojem je zasnovao obitelji, a tamo se preselio dva mjeseca nakon diplome na Ekonomskom fakultetu 1981. godine.
– Znao sam da to nije moj poziv, nego pjevanje. Pjevanje sam zavolio od svoje šeste, sedme godine života. Stalno sam imao mikrofon u ruci. Fakultet sam završio samo zbog toga što sam to obećao ocu. Roditelj kao roditelj, normalno, hoće školu. Moja današnja žena Zdravka, tada cura, otišla je za Njemačku roditeljima. Ja sam otišao za njom, navodno kupiti auto – govori nam Bulić.
Usprkos diplomi, nije govorio njemački pa je radio najteže fizičke poslove. Između ostalog, bio je i poštar, kopao je kanale, istovarivao kamione. No Mate ističe da se živjelo od toga.
– I onda je došla mala kćer Ana, prvo dijete, i žena je rekla: "Pjevaj, to najbolje znaš raditi." I tako je to krenulo. Poslije je došla druga kćer Katja, pa sam se malo bojao kako ćemo to, ali Zdravka me ohrabrila, moj heroj, najvjernija kraljica i majka. Sve. Bila mi je i danas je najveća potpora u životu – govori Mate.
Ljubav svog života, suprugu Zdravku, upoznao je još kao srednjoškolac na jednoj seoskoj zabavi u Hercegovini, gdje je ona provodila ljetne praznike. Vjenčali su se u Matinu rodnom mjestu Blatnici, a na na vjenčanju im je pjevao Kemal Monteno.
Neraskidivo prijateljstvo
Mate je svoj veliki hit "Hvala ti za sve" posvetio upravo supruzi Zdravki. Napisao ga je Marko Perković Thompson, s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo i trostruko kumstvo.
– Kći Katja rekla mi je da bi voljela da joj Marko Perković bude kum na krizmi. Ja kažem: "Katja, Marko muško, ti žensko, kako ćeš to?" Kaže ona meni: "Ne, ne, samo ti meni njega daj." Dođem ja u Split i kažem Marku: "Evo, moja kćer te oće nešto pitat." Ja nju nazovem i kažem: "Rekao je Marko da ti neće bit kum, al evo ti ga malo." A ona njemu: "Marko, zašto vi meni nećete bit kum?" Kaže Marko: "Ko ti je to reko, Katja?" Ona će: "Pa tata." Kaže on: "Pusti tatu." Tako je to krenulo. On je postao njen krizmani kum. Onda se Marko oženio, pa je došao sin mu Šimun, kojem je Škoro bio kum, pa je došao sin mu Ante, moj bećar, kojem sam ja krsni kum. I dođe vrijeme krizme prije tri godine. Pita don Mirko Šakić: "Ante, ko će ti bit kum?" On kaže: "Mate Bulić." "Ali Mate ti je krsni kum", rekli su mu. Kaže Ante: "Mate Bulić ili se neću krizmat". Tako je to bilo. Nažalost, dva mjeseca poslije toga Anti se dogodilo to što se dogodilo – kaže nam Mate.
Iza njega je više od pet desetljeća glazbene karijere tijekom koje, kaže, ne bi promijenio ništa.
– Uvijek sam bio skroman. Tako sam odgojen i tako sam odgojio svoju djecu, i unuke tako odgajam. Trebate biti skroman čovjek. Ja sam samo jedan od njih. Moje pjesme potpisuje narod. To je nešto što me u životu vodi. Sve ostalo mi je apsurdno i ne razmišljam o tome. Moj život je narod i ja sam samo jedan od njih – kaže nam Mate, čija je karijera bez ijedne mrlje.
– Smatram da se karijera može ostvariti korektno, na način na koji sam radio. Ne da se hvalim, nego smatram da čovjek treba biti normalan. Ako se ja ne naježim na pjesmu, ako mi ne skoči adrenalin i emocija, džaba si se trudio oko toga. Ništa nije dobro dok narod ne potpiše. Zato kad danas pjevam na koncertu, a pjevam više od dva sata, publika pjeva moje pjesme od početka do kraja, a meni to vrijeme prođe u veselju – kaže nam 68-godišnji Mate, koji odbacuje nedavne spekulacije da će uskoro u mirovinu.
Naime, do veljače iduće godine samo uzima pauzu.
– Treba mi malo vremena da se odmorim. Hoće li to biti u Brelima, koje zovem "moje selo" i koje je najljepše mjesto na svijetu, a do mojih Blatnica imam samo 40 minuta, ili Frankfurt, još ću vidjeti. No još nije vrijeme za povlačenje iz glazbe – zaključio je Mate.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....