Da bi im riječi što više odjeknule u javnosti, političari često koriste "eksplozivne" izraze i teške riječi. Navikli smo. A i nisu se baš hrvatski političari prvi dosjetili tom "pirotehničkom poučku".
Ipak, osim sklonosti senzacionalizmu, mnogi time tek odaju - koliko su politički, odnosno, politološki i pravno nepismeni. I naravno, neodgovorni. U želji za dodvoravanjem biračima, nekima očito ni takav krajnji dojam ne smeta, pa se svakodnevno olako razbacuju izrazima kojima očito ne znaju značenje, ali nema veze, koga briga. Nisu na ispitu pred profesorom na fakultetu. Važno da žestoko i moćno zvuči, zar ne...
Još kad je sve upakirano u populističku oblandu teške retoričke borbe za "običnog čovjeka", odnosno "narod", i kad se govornik pretvara u viteza na bijelom vrancu koji pravednički i kao kakva oralna veličina juriša na uhljebe, "korumpiranu vlast", "etablirane i umrežene stranačke strukture", sve se prašta! Pa i "prekomjerno" granatiranje izrazima i sintagmama koje ipak nemaju uporišta u stvarnosti. Odgovornost za javno izrečenu riječ? Što je to?!
Sve to možda nekoga zabavlja, sasvim sigurno plijeni pozornost medija i simpatije dijela birača, ali upravo zbog toga što takvo "spuštanje ljestvice" dugoročno srozava razinu komunikacije u političkoj areni i u čitavom društvu, zastanimo na nekim očitim primjerima iz recentne prakse javnog polemiziranja, pardon, prepucavanja i razmjene udaraca ispod pojasa.
"Puzajući državni udar" u posljednje je vrijeme poprilično popularna sintagma. Koristio ju je ovih dana Mostov Mostov saborski zastupnik Marin Miletić, kritizirajući najnovije poteze Nacionalnog stožera vezane uz kontrolu pandemije, ali i predsjednik Vlade, Andrej Plenković, komentirajući poteze predsjednika RH Zorana Milanovića i njegovo osebujno tumačenje predsjedničkih ovlasti u situaciji kad je ministru obrane Mariju Banožiću onemogućio obraćanje okupljenima na nedavnoj prisezi ročnika u požeškoj vojarni.
Pa što bi, dakle, bio taj famozni državni udar?
"On se razlikuje od političke revolucije (a ona podrazumijeva 'nezakonitu, u pravilu nasilnu promjenu političkog poretka', op. H.P.) po tome što se njime vrši isključivo neregularna promjena vlade, a u monarhiji dolazi do neregularnog nasljeđivanja prijašnjeg vladara. Državni udar ne dovodi ni do kakve promjene političkog sistema. Državnim se udarom jedna vladajuća grupa samo nadomješta drugom (...). Državni udar najčešće provode oružane snage (...)".
Tako barem kaže relevantni "Leksikon temeljnih pojmova politike – abeceda demokracije", kojega su uredili Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac, a objavila Školska knjiga.
Dakle, jasno je da je korištenje ove formulacije stvar pretjerivanja, iako u Milanovićevom slučaju imamo samo formalne uvjete za njezinu uporabu – zaista se radi o oružanim snagama i predsjedniku države koji se malo "zaigrao" s ovlastima u želji da marginalizira ministra obrane (ironija sudbine je da su predsjedniku ovlasti dodatno srezane, a ministar obrane dodatno osnažen upravo za Milanovićeva premijerskog mandata, kada je očito htio smanjiti ovlasti tadašnjeg predsjednika države, Ive Josipovića!).
Ipak, o bilo kakvom državnom udaru nemoguće je ozbiljno govoriti.
Kad je riječ o Stožeru i pooštrenim mjerama koje propisuju pokazivanje covid potvrda pri ulasku u neke institucije, može se polemizirati o pravnoj utemeljenosti pojedinih mjera, sigurno da će i ove mjere završiti na sudskoj "verifikaciji", ali naravno da o "državnom udaru" nema ni govora. Uostalom, Stožer i Vlada su praktično na istoj "zapovjednoj" liniji, tako da je Miletićev populizam definitivno pretjeran.
Naravno, ide to njega, pa tako u pravedničkom žaru i pozivu građanima na otpor(!) spominje i "Plenkovićevu tiraniju". Ni manje ni više.
Vratimo se sricanju abecede demokracije pa podsjetimo malo i što je to tiranija, Miletić očito nije baš slušao kad se o tome učilo u školi, ali pojam mu je ostao negdje u uhu.
Starogrčki pojam tyrannis znači samovlast, a danas znači "vladavinu koja nije utemeljena na pravu".
"Tiranija počinje ilegitimnim dospjećem tiranina na vlast, tj. vladarom postaje osoba koja nije izabrana niti je priznato naslijedila vlast. Odlučujuće je što se tiranija uspostavlja neovisno i pravnim i običajnim normama u danoj sredini... U današnjoj diskusiji tiranija označuje vladavinu neposredovanu pravom, vladavinu koja može biti djelatnom samo uz uvjet odustajanja od formalnog, proceduralnog konstituiranja vlasti"...
Tako barem kaže "Leksikon temeljnih pojmova politike – abeceda demokracije" i svakim dodatnim pojašnjenjem dodatno razobličuje neupućenost našeg Marina. Naravno, nije sramota nešto učiti i u odrasloj dobi, ali je opasno po demokraciju kada se u javnom diskursu grubo manipulira značenjem ovako teških riječi, sve u prizemnoj želji da se zadobije simpatije birača i prostor u javnosti. U ime navodne borbe za demokraciju i cilja zvanog bolje i pravednije društvo, manipuliranje demokracijom ipak ne bi smjelo biti dopušteno sredstvo.
Ali populisti na emocionalnu zasićenost određenih pojmova očito i računaju. Pa ih zato tako često i koriste.
Europarlamentarci Ivan Vilibor Sinčić i Mislav Kolakušić, kao i Mostov saborski zastupnik te sinjski gradonačelnik Miro Bulj, znali su premijera Plenkovića nazivati – diktatorom.
A diktatura, zavirimo u definiciju i tog pojma, znači "vladavinu jedne ili više osoba koje monopoliziraju svu vlast u državi bez izvanjskih ograničenja".
"Pojam diktature se koristi uglavnom za opisivanje modernih političkih stanja u kojima dolazi do poništenja diobe vlasti te do nametanja vlasti pojedinca ili skupine (...) U suvremenoj literaturi diktatura označuje vlast koncentriranu u rukama osobe ili skupine koja je a) došla na vlast nelegitimno (npr. državnim udarom), ili je b) prekršila pogodbu pod kojom je dotadašnja vlast na prihvaćen način funkcionirala (tj. suspendirala neka ustavna prava i sl.)"...
Dakle, očito je da svoje duboko neslaganje s politikama aktualnog premijera neki političari izražavaju terminima koje ipak ne mogu opravdati primjerima iz prakse. Jer, u suprotnom se postavlja logično pitanje – priznaju li oni uopće rezultate izbora i političko-pravni poredak u RH utemeljen na važećem zakonodavstvu?! Kako im se ne gadi primati državnu plaću pod nečijom tiranijom?! U državi tiranija, pardon diktatura, a ti saborski zastupnik? Znači da je i podržavaš...
Naposljetku, kad imate političare koji svjesno tako površno tumače neke važne i osjetljive pojmove, postavlja se i pitanje – da kojim slučajem dođu na vlast, bi li i onda takvom lakoćom relativizirali značenje pojmova koji definiraju opasne i za demokraciju pogubne prakse?!
Nećemo ovom prigodom o rječniku i etiketiranju, odnosno otvorenom "kočijaškom" vrijeđanju političkih neistomišljenika, to je posebna tema i fenomen koji, primjerice, u slučaju predsjednika Milanovića, u konačnici jamči čak i rast rejtinga (još od onih prvih žestokih napada na Pupovca, B.a.B.e., Jovića, Puhovskog... pa do uvreda na račun Banožića koji, čuli smo, "izgleda kao da je došao iz autoškole", a nazvao ga je i "opuškom"; na što mu je ovaj na koncu uzvratio da je "psihijatrijski slučaj").
Nepovjerenje u političare jača i kad olako zazivaju neke ustavne i zakonske alate za koje se također unaprijed zna da nemaju pokrića u stvarnom odnosu snaga, čime se postiže tek dojam nefunkcioniranja ključnih poluga vlasti.
Tako je ministar obrane Mario Banožić, u jeku svađe oko ovlasti s predsjednikom države, izjavio i da je vrijeme – za Milanovićev opoziv!
A to je, zna to jako dobro i Banožić, praktično nemoguće, tj. neizvedivo.
Jasno, 105. članak Ustava predviđa pokretanje opoziva, i to isključivo zbog povrede Ustava tijekom obavljanja predsjedničke dužnosti. Samo, za pokretanje te "operacije" potrebna je podrška dvije trećine saborskih zastupnika (101 od 151), nakon čega je zamišljeno da se sve seli na Ustavni sud. I tamo je potrebna dvotrećinska većina (9 od 13 sudaca) kako bi se utvrdila odgovornost predsjednika. Ako suci utvrde da je predsjednik prekršio Ustav, automatski mu prestaje mandat...
HDZ, kao što je poznato, ima većinu u Hrvatskom saboru, ali nipošto ne i dvotrećinsku. Valjda su se zato u ožujku već bili ogradili od slične inicijative, koju je tada iznio njihov veteran Vladimir Šeks, pogođen verbalnim žaokama Milanovića i na njegov račun, zbog čega je ustvrdio da se "radi o određenom koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije"...
Dakle, moglo bi se kazati da je i ovo potezanje teških riječi i zazivanje tako ozbiljne stvari kao što je opoziv – promašeno, a ne ide ni u korist jačanja povjerenja građana u institucije demokratskog poretka. U same političare koji ispaljuju teške optužbe kao klinci petarde – još manje...
Uostalom, iza aktiviranja pirotehničkih sredstava, u životu i politici podjednako, ne ostaje baš ništa osim malo dima, a i on se brzo raziđe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....