Postavlja se pitanje koliko je u današnje vrime opravdano postojanje zooloških vrtova, akvarija i sličnih pržuna za životinje. Oduvik su nan, ovde mislin na velike izumitelje i istraživače, beštije bile inspiracija za otkrivanje velikih stvari. Proučavajući udove, razne biološke mehanizme njihovih tila, čovik je kopira, učija i stalno u evoluciji odija put naprid.
Istraživanje ni danas ne prestaje, ali ono šta bi za naše vrime bija izazov nije samo fiziologija tih bića nego njihovi osjećaji, komuniciranje, njihova duša, jubav, umjetnost, njihov smisao života. Ono šta smo počeli pratit intenzivnije nije samo odnos određene životinje sa judima, nego i međusobni odnosi različitih vrsta koje su inače u prirodi smrtni neprijatelji. Napreduju li životinje u određenin uvjetima, moralno brže od nas?
Znan, Aristotel će reć da životinje nemaju dušu, ali on je govorija da je ni žene nemaju. Standardni neprijateljski odnos pasa i mačke koji se lako može pritvorit u veliku privrženost, odavna je iskustvena činjenica, ali sada smo sve češće svidoci kako se jedni drugima prijateljski približavaju lovac i lovina i kako se među njima stvaraju novi svjetovi jubavi. Pun ih je internet.
Bosanski pisac Abdulah Sidran je jedan put sa gađenjen komentira rič suživot. Za njega je suživot isto šta i sukurac, nešto neprirodno i nakaradno. Postoji život i sve ono šta život nije.
Rika tigra
Išla san se prošetat sa pason iz Hvara prema Mekićevici, vali na južnu stranu otoka. Ujedanput san čula riku tigra. I mislila kako san propuvala. Druga reakcija je bila veliki straj za moju Aši. Gospe ti, izist će mi je velika maška, neka je Afrika daleko. Znala san da na to misto postoji zoološki, ali nisan znala za tigra.
Mogu razumit da su se u nika druga prošla vrimena judi i dica na taki način upoznavali sa divjin zvirima, ali danas kad se sve može virtualno vidit ili na terenu di životinje slobodno žive posjetit bez puške, ne vidin smisao postojanja tih mučilišta.
Kako mi u svemu kasnimo, tako je to i ovde slučaj. Taljanci su se sa držanjen tigrova, lavova bavili nekih sedandesetih, osandesetih godina prošloga vika. Živili su u perivojima njihovih vila, bili su in statusni simbol i preserans. Dogodilo bi se ne jedan put da bi in mali mačić naresa, obolija na živce pa izija gospodara.
Svak od nas bi se moga sitit primjera divjih životinja iz okruženja koje su prominile ponašanje i dobile humani karakter. To nas uvik veseli, te slike najviše komentiramo. Sitimo se samo pokojne rode Malene. Kako smo samo pratili ljubavni život, afere, preljub sa mlađin, Klepetanovu ljubomoru i bis kad je ono izrazbija jaja u gnjizdu. Koliko bi nas volilo iskusit tu veliku vjernost i taj vječni povratak naših jubavi.
Mliko na ćućin
Zoran iz Šibenika ima Petrunjelu. Nije spava noćima kako bi jon moga davat mliko na ćućin. Znala ga je i popišat u posteji. Cura mu je rekla, pa ti Zorane spavaš sa svinjon! Ali on jon nije moga odolit. Radi nje je iša na selo, uredija teren kako se slučajno ne bi dogodilo da dospije lovcima na tir. Koji put je prošeta po gradu, a ona se zna ponašat boje od najpristojnijega pasa. Od kad je Dali po Parizu proša sa svojon omiljenon kozon, sve pudlice su pale u drugi plan.
Čuveni Brunac iz Vodica, u svoj restoran Santa Marija drža je jednoga zlatnoga kokota. Ispod njega je uvik bija komad bile karte na koji bi povremeno kakija. Svi su ga odili gledat, klanjali mu se i divili. A u Omišu je sova ušara nosila račun gostima na stol. I nema toga konobara o kojemu će legenda duže živit. Ante je spasija dvi male sestre vrane. I posli ih pustija u slobodu.
Svako malo, kad bi se naša u prirodi jedna od njih sletila bi mu na rame. Tako bi malo sidila i onda opet svak na svoju stranu. Da nema golubi, ne bi nikad Tesla bija izmislija struju, jer mir koji su mu oni dali, nije mu moga dat čovik. Bila je jedna djevojčica u Makarskoj koja je liti svaki dan patku vodila na more. Patkica je imala i šugaman. Od noći je spavala ispod komina.
Sićan se iz svoga ditinjstva kune, dok još nije bila valuta. Živila je ka domaća životinja i anegdote s njon najviše bi me zanimale. Držat u naručju lisicu, milkit je i gledat u njezine hiperaktivne okice, u pogled pun zahvalnosti, jer je ostala sama sa sekon kad su jon ubili mamu, nema cinu.
Škakjanje ježa
Moja je mama spasila puno sova šta su iz kule, iz gnjizda pale. Hranila ih je na štikadentu i sa špricon u kljun davala vodu. One su slobodno letile kraj naših pasa. Kad donesete ježa iz šume, malo ga poškakjete po drobiću on se opušta, smije. I hoba se čoviku penje po odijelu, po maski bez poriva da krakovima vata za grlo i davi.
Na karipskon otočju La Cordillera, brodi malo kad dolaze je vitri nisu za navigaciju. Tamo moš doć do samoga gnjizda, pomazit ticu i ona se ne boji. Nema iskustvo našega divljaštva. I pod more je ista stvar. Ronila san kraj morskoga pasa. Učinija mi se i on pitom, jer je sve oko njega bilo nepriplašeno.
Šišmišova lekcija
Ka malešna držala bi mrave u škatulicu od sode bikarbone u kojoj su bile mrvice kruva. Brzo san svatila kako nije spiza jedino šta živome stvoru triba. I nismo mi glavni. To nas je naučija šišmiš. Blokira nan je sve živo, prominija živote, a možda nešto i naučimo.
Tila san u Marija veterinara poć kupit tablete protiv bolova za staru setericu. Reka mi je neka dođen u ponediljak, jer je u subotu na tim bildingu.
- I? Kako je bilo na izletu?
- Ma nije ti to bilo to. Išli smo onu kornjaču šta je na Korčuli ranilo sa propelon, odnit u Rijeku!
- I je li priživila?
Reka mi je da je dobro. I mora bit, jer nismo mi štetočine ti koji možemo na svojin leđima nosit ovaj svit.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....