- Gospodine, mi ćemo vas odvesti kući, vama nije ništa, tlak i EKG su vam dobri, pa vi poslijepodne vidite, ako vam se stanje pogorša dođite u bolnicu - kazuje mi u vozilu Hitne pomoći medicinski tehničar koji mi je izmjerio tlak i napravio EKG u trenutku kada sam bio u stanju akutnog infarkta (infarkta miokarda), koji on, naravno, nije prepoznao jer za to nije ni školovan, a onaj koji ga je trebao prepoznati, liječnik, sjedio je u kabini vozila Hitne pomoći niti ne pogledavši pacijenta, odnosno mene koji sam ležao mokar kao voda u tom istom vozilu.
Taj još jedan moj horor s hrvatskim zdravstvenim sustavom zbio se 31. listopada 2020. godine oko 10 sati, kada sam od svog stana hodao prema zgradi Slobodne Dalmacije. Pojednostavljeno, infarkt me je uhvatio oko 9.30 "nasred ulice" nešto više od pet godina nakon karcinoma o kojemu sam već pisao.
Da te subote 31. listopada 2020. nije bilo mog "anđela čuvara", odnosno moje prijateljice liječnice (pedijatrice) koja je igrom slučaja znala što mi se dogodilo, ja bih danas vjerojatno, na svoju žalost, bio pokojan.
No, da bih čitateljima približio dramu koju sam proživljavao u vozilu Hitne pomoći, dramu koju čovjeku vjerojatno može prirediti samo hrvatsko zdravstvo, priču moram ispričati od početka.
Dakle, taj tjedan od 26. listopada (ponedjeljak) do 30. listopada (petak) mučila me strašna žgaravica, kojoj nisam pridavao veliku pažnju. Neš ti žgaravice, pa ne postoji čovjek na svijetu koji je nije imao. Dan prije infarkta 30. listopada u večernjim satima počela mi je trnuti lijeva ruka, odnosno lijeva podlaktica, a bol se širila u nadlakticu i ispod pazuha. Budući da nisam liječnik, iako o medicini znam ponešto, jer mi je u ciloj familji bolest bila normalna pojava (svi su pomrli od karcinoma ili infarkta), nazvao sam jednu moju prijateljicu liječnicu i požalio joj se da mi trne ruka. Rekla mi je da popijem nešto protiv bolova i da legnem, ne sumnjajući, kao ni ja, da bi u pitanju moglo biti predinfarktno stanje. I ja sam je poslušao, legao, zaspao i ujutro se 31. listopada (subota) na svu sreću probudio. Kako sam kasnije doznao, mogao sam se i ne probuditi.
Budući da ni subotnjim buđenjem nije žgaravica prolazila odem u ljekarnu, onako ranom zorom, oko 7.30, kupim neke "bombone" protiv "pečenja u trbuju" i vratim se kući. Prije negoli sam popio tabletu idem nešto pojesti i vidim da ne mogu normalno gutati. Pojedem na jedvite jade dva komadića kruha i iziđem vani u namjeri da odem do Slobodne Dalmacije, udaljene od moje zgrade 500-tinjak metara.
Tijekom tog mog puta nazovem ponovno na telefon svoju prijateljicu liječnicu s kojom sam razgovarao večer prije i kažem joj da me "stišće u prsi" i da teško dišem. Ona mi kaže da će nazvati neku svoju kolegicu koja je to jutro privatno radila kako bi mi napravila EKG. "Šta će mi EKG", povičem ja na nju, i kažem da je EKG strogo ograničena pretraga.
I dok smo mi tako pričali, a ja hodao prema zgradi "Slobodne", utrne mi ponovno lijeva ruka, uhvati me grč u lijevu šaku, u kojoj sam držao mobitel i započne mi stravična bol u prsištu. Iskrive mi se usta, vratne žile mi iskoče, a bol između lopatica i u prsištu samo što mi nije otvorila grudni koš. Ja počnem zapomagati, jaukati i u jednom mi trenutku ispadne mobitel. Nekako se uspijem pribrati, podignem mobitel s poda i sjetim se mog prijatelja s Hitne pomoći, pozovem ga i nekim neartikuliranim zvukovima mu pokušavam objasniti da se nalazim na nogostupu preko puta Splitova igrališta. Na svu sreću on je shvatio gdje se nalazim.
Kako više nisam imao snage ni za šta, legnem na jedan obližnji zidić i u tom trenutku doživljavam nešto što nisam vjerovao da postoji. Ispred očiju mi se pojavljuje bijelo svjetlo, nešto što sliči na neon i vidim pritvorena vrata i prostoriju, kao i jednu sjenu koja se kreće prema tim vratima. Dolaskom te sjene do tih pritvorenih vrata moje sjećanje završava. Nema me više.
Iduće čega se sjećam je da otvaram oči, ne znam gdje se nalazim, jesam li na nebu ili na zemlji, gledam svoje ruke koje su boje cementa, u njima nema ni kapi krvi i osjećam da sam strahovito oznojen. Sva roba na meni je bila zalijepljena.
U tom trenutku pored sebe vidim čovjeka odjevenog u fluorescentnu odjeću.
Postajem svjestan da je to Hitna pomoć.
Stavlja me taj "lik" u vozilo Hitne pomoći, uz moju pomoć me pokušava obrisati kako bi mi napravio EKG i izmjerio tlak. Na koncu to uspijeva i uraditi i kaže mi rečenicu s početka priče: "Gospodine, mi ćemo vas odvesti kući, vama nije ništa, tlak i EKG su vam dobri, pa vi poslijepodne vidite, ako vam se stanje pogorša dođite u bolnicu". Nakon što je on to izrekao počinjem se s njime svađati i držim se za prsni koš koji me je još bolio, doduše manje.
I dok sam se ja prepirao s njime, nenadano, u jednom trenutku čujem glas svog "anđela čuvara" koji govori: "Ja sam liječnica i inzistiram da ga vozite u bolnicu. Ići ću svojim automobilom iza vas". Tada po glasu postajem svjestan da je do vozila Hitne pomoći, s Meja gdje živi, svojim automobilom došla moja prijateljica liječnica koja je netom prije pričala sa mnom i čula moju agoniju, dok je još mobitel bio uključen.
Odvoze me na Križine, tamo me dovode oko 10 sati, primaju me u hitnu službu i poslijepodne mi divni djelatnici splitske kardiokirurgije stavljaju stent. Ostajem živ, još sam živ i ne mislim tako brzo partit na onaj svit, a na životu se održavam gomilom tableta koje gutam svaki dan, kao i redovitim pregledima srca i krvnog tlaka.
Što na kraju reći? Dva puta sam privarija smrt, tko zna možda će ona treći puta biti domišljatija, ali ja se neću dati.
Na kraju pitanje za one koji pročitaju ovaj tekst.
Je li za ovu moju dramu kriv ministar zdravstva RH ili nebriga i neobučenost onih koji su izišli na teren kako bi mi pomogli, a ne kako bi me skoro "zajebali"?
-----
Naš kolega Marković je o svom slučaju već pisao, doduše u kraćoj verziji. A njegov slučaj donosimo kao podsjetnik da s hrvatskim zdravstvenim susatvom nešto ozbiljno ne štima, a što je zorno pokazao slučaj zagrebačke odvjetnice Line Budak.
Prvi tekst kolege Markovića pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....