Svakog jutra iz Trebinja kreće kolona prema Hrvatskoj: ‘Ovakvu plaću tamo mi nitko ne bi ponudio‘. To je tek početak...

U Dubrovniku radnika nedostaje gotovo u svim sektorima. Turizam, ugostiteljstvo, trgovina i građevina već se godinama bore s manjkom zaposlenih, a popis zanimanja za kojima postoji potražnja postupno se širi. Sve više ljudi potrebno je i za poslove koji nisu povezani s turističkom sezonom, od različitih uslužnih djelatnosti do skrbi za starije.

Istodobno, samo kojih tridesetak kilometara dalje nalazi se Trebinje, grad čiji stanovnici već godinama posao pronalaze s druge strane granice.

Za neke je to sezonski posao, za druge svakodnevna rutina. Ujutro automobilom krenu prema Dubrovniku, odrade smjenu i vraćaju se kući. Dubrovnik im je radno mjesto, a Trebinje mjesto stanovanja.

– Plaću koju zarađujem ovdje ne bi mi nitko mogao ponuditi u Trebinju – opisala nam je svoju računicu jedna gospođa koja već treću godinu njeguje jednog dubrovačkog gospara. – Zadovoljna sam. Plaća je dobra, imam organiziran i smještaj, plaćaju mi i putne troškove. U Trebinju ne bih mogla zaraditi ovoliko ni za deset godina rada – govori nam.

Ono što je počelo uglavnom kroz turizam s vremenom se proširilo na druge djelatnosti. Radnici iz Trebinja rade u hotelima i restoranima, trgovinama, građevinarstvu i različitim uslužnim djelatnostima, dok dubrovački poslodavci sve aktivnije traže zaposlenike upravo na tom području.

Potraga za radnicima

Dubrovnik je posljednjih godina snažno povećao turističke i smještajne kapacitete. Novi hoteli, restorani i drugi sadržaji povećavaju potražnju za zaposlenima, dok domaće tržište rada nema dovoljno ljudi da bi pokrilo sve potrebe.

Poslodavci su zbog toga godinama povećavali plaće, poboljšavali uvjete rada i počeli se sve više oslanjati na strane radnike.

Hrvatska je u međuvremenu postala jedno od tržišta na kojima rade ljudi iz brojnih zemalja Azije i drugih dijelova svijeta. Međutim, Dubrovnik ima specifičnu prednost koju većina drugih hrvatskih gradova nema u tolikoj mjeri – neposredno susjedstvo s Hercegovinom.

Za dubrovačkog poslodavca to znači da potencijalne zaposlenike može tražiti na području koje je dovoljno blizu da je svakodnevno putovanje izvedivo.

Za radnika iz Trebinja računica je također jasna. Može prihvatiti posao u Dubrovniku, ostvariti viša primanja, a istodobno ostati živjeti u svom gradu.

Dubrovački poslodavci tu prednost već dugo koriste. Još prije nekoliko godina pojedini ugostitelji odlazili su u Trebinje kako bi pronašli kuhare i druge zaposlenike za sezonu. Posljednjih godina potraga je postala organiziranija, a među poslodavcima koji su radnike tražili u Trebinju nalaze se i velike hotelske grupacije.

Jedan od takvih primjera je Maistra Hospitality Group. Kompanija je organizirala razgovore s kandidatima u Trebinju za zapošljavanje u svojim dubrovačkim hotelima. Tražili su kuhare, konobare, sobarice, barmene, kuhinjske radnike, slastičare, radnike na održavanju i druge zaposlenike.

Važan je pritom podatak da dio takvih poslova nije vezan isključivo uz ljetne mjesece. Potreba za zaposlenicima sve se više proteže na cijelu godinu.

To pokazuje da se mijenja i način na koji poslodavci promatraju trebinjsko tržište.

Više nije riječ samo o tome da se tijekom ljeta popuni nekoliko desetaka radnih mjesta. Dubrovnik u Trebinju vidi širi bazen ljudi koji mogu biti zaposleni u različitim djelatnostima.

Razlika u plaći

Glavni pokretač takvog kretanja su plaće. Radnik koji iz Trebinja odlazi na posao u Dubrovnik može ostvariti veću plaću nego što bi za isti ili sličan posao mogao dobiti na lokalnom tržištu.

Za poslodavca je računica također važna. Kod radnika koji dolazi iz udaljene zemlje često treba riješiti čitav niz pitanja, od administrativnih procedura do smještaja. Kod osobe koja živi u Trebinju dio tih problema nestaje jer radnik može svakodnevno dolaziti na posao, nije mu potrebno plaćati stan.

Naravno, takav model nije bez troškova. Putovanje, čekanje na granici i prometne gužve, posebno tijekom ljetnih mjeseci, predstavljaju realan problem. Ipak, ako je razlika u plaći dovoljno velika, mnogima je takva svakodnevna migracija prihvatljiva.

Dok Dubrovnik time lakše pronalazi zaposlenike, posljedice su za trebinjske poslodavce drukčije.

Veselin Savić iz Područne privredne komore Trebinje ranije je upozoravao na odlazak radnika prema Dubrovniku. Problem nije ograničen samo na ugostiteljstvo. Radnici odlaze i iz trgovine, usluga i drugih sektora u kojima je već teško pronaći dovoljno zaposlenih.

Dubrovnik tako dobiva zaposlenike koji mu nedostaju, dok Trebinje ostaje bez dijela radne snage koja mu je potrebna za vlastito gospodarstvo.

Stalni poslovi

Najveća promjena mogla bi se dogoditi upravo sada, kada se potreba za radnicima širi izvan turizma.

Sezonski poslovi imaju svoj ritam. U proljeće raste potražnja, tijekom ljeta dostiže vrhunac, a nakon sezone dio radnika vraća se svojim poslovima ili odlazi u druge sredine.

Kod pojedinih zanimanja situacija je potpuno drukčija. Njegovatelji, medicinske sestre i drugo osoblje koje radi sa starijima potrebni su tijekom cijele godine.

Zbog toga otvaranje Centra za starije osobe "Ragusa" predstavlja zanimljiv test za dubrovačko tržište rada. Za potrebe rada Centra predviđeno je zapošljavanje približno 20 medicinskih sestara, 50 njegovateljica, 18 djelatnika na poslovima čišćenja te oko 20 zaposlenika u kuhinji.

Ravnatelj Centra Marko Radić potvrdio nam je da će svi stručni radnici koji zadovolje uvjete propisane javnim natječajem i budu najbolje ocijenjeni u postupku odabira imati mogućnost zaposlenja u Centru, neovisno o mjestu prebivališta.

– S obzirom na planirani opseg rada Centra i broj potrebnih zaposlenika, očekujemo da će zapošljavanje biti značajan kadrovski izazov, zbog čega ćemo nastojati privući kvalitetne i stručne djelatnike – rekao nam je Radić.

Upravo je ta potreba za većim brojem ljudi važna za priču o Trebinju.

Ako domaće tržište ne može osigurati dovoljan broj njegovatelja, medicinskih sestara i drugog osoblja, Dubrovnik će morati širiti potragu. A Trebinje je prirodno jedno od prvih područja koje se nameće.

Nije unaprijed poznato koliko će se kandidata iz Trebinja javiti na natječaje Centra niti koliko bi ih, ako ispune uvjete, bilo spremno svakodnevno putovati u Dubrovnik.

Za radnika koji ima odgovarajuće obrazovanje i iskustvo, to može biti zanimljiva alternativa sezonskom poslu. Za Dubrovnik je prednost u tome što ne mora nužno tražiti zaposlenika tisućama kilometara daleko.

Granica kao dio radnog dana

U cijeloj priči postoji još jedan element koji se često zanemaruje – promet između dvaju gradova. Za radnika koji svakoga dana putuje iz Trebinja posao počinje prije dolaska na radno mjesto. Potrebno je prijeći granicu, računati na promet i moguće gužve, posebno tijekom turističke sezone.

Ipak, sama činjenica da velik broj ljudi prihvaća takav model pokazuje da prepreke nisu dovoljne da zaustave kretanje. Da se Dubrovnik nalazi nekoliko stotina kilometara dalje, svakodnevno putovanje ne bi bilo moguće. Ovako radnik može završiti smjenu i vratiti se svojoj obitelji istoga dana.

Zbog toga se između dvaju gradova razvija specifičan oblik radne mobilnosti.

– Priča o Trebinju i susjednim mu mjestima kod nas u Dubrovniku uvijek ima dvostruku konotaciju, jer i nakon 30 godina još su uvijek svježe rane i sjećanja na ratna zbivanja. S druge strane svjesni smo da nam fali radne snage. Iz godine u godinu sve više sektora gospodarstva prisiljeno je tražiti strane radnike. I to ne zato da bi ih platili manje nego domaće. Izmjenama Zakona o radu i Zakona o strancima plaće za isto radno mjesto moraju biti jednake. Štoviše, strani radnici su poslodavcima manje atraktivni jer su skuplji. Njima treba platiti radne dozvole, a u većini slučajeva snositi trošak smještaja i hrane, ali zbog nedostatka domaćih nužni su, da bi se održala poslovna aktivnost. S druge strane, upravo plaćanje prehrane i smještaja stranim radnicima kod domaćih izaziva osjećaj nejednakosti i zapostavljenosti od strane poslodavca, pa to dodatno dovodi do odljeva domaće radne snage iz brojnih sektora. Najviše se to odnosi na trgovinu, pa onda turizam, promet te graditeljstvo. To su sektori gdje je strana radna snaga najviše zastupljena, ističe predsjednica Županijske komore Dubrovnik Nikolina Trojić.

Trebinje – bazen radne snage

Postoji li procjena koliko ljudi svakodnevno prelazi granicu iz Trebinja u Dubrovnik zbog posla i može li se Trebinje promatrati kao svojevrsni bazen radne snage za Dubrovnik?

Prema podacima MUP-a od 1. 1. do 31. 7. 2026. preko radnih dozvola zaposleno je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ukupno 9058 stranaca, od čega ih je 4775 došlo na nove dozvole, ostatak je produljenje već dobivenih dozvola ili sezonski rad. Najveći udio stranaca čine državljani Bosne i Hercegovine te okolnih zemalja.

Jedno je neosporno. Dubrovačkim poslodavcima, nakon domaćih radnika, najisplativiji su radnici iz neposredne okolice iza granice, jer njima najčešće ne treba platiti smještaj. Oni preferiraju dnevne migracije, a vjerujem i mi iz Dubrovnika to preferiramo. Na taj način je manji pritisak na stambeni fond, to jest nekretnine za dugotrajni najam. S druge strane oni su najbliži, žive svoje obiteljske živote i na taj način su najatraktivnija skupina stranaca za rad. Činjenica je da je stoljećima zaleđe Dubrovnika bilo bazen odakle se crpila radna snaga. Već u 19. stoljeću dolaskom željeznice i luke u Dubrovniku postojala je potreba za aktivacijom radne snage iz zaleđa. Kasnije, razvojem turizma, to se dodatno intenziviralo. Tako da mi danas ne otkrivamo toplu vodu, samo koristimo još to malo potencijala što je ostalo, naglašava Trojić te dodaje:

– Upravo razlika u plaćama ljude iz Trebinja i okolice dovodi u Dubrovnik. Neosporno i njihove plaće konvergiraju našima. Kako bi zadržali radnike i oni su ih morali podizati, često i iznad granice produktivnosti rada. Zbog snage gospodarstva plaće još nisu izjednačene, ali u perspektivi vremena, te razvojem turizma i kod njih, možemo očekivati da i radnika iz neposredne blizine bude sve manje.

Većina radnika iz Trebinja i okolnih mjesta preferira dnevna putovanja, bez obzira jesu li na sezonskoj ili godišnjoj radnoj dozvoli, jer tako mogu imati svoj obiteljski život i zadržati aktivnosti koje imaju i inače. Upravo to ih i vezuje više za Dubrovnik u komparaciji s nekim drugim zapadnoeuropskim odredištima, gdje su možda i veće plaće. I ne samo njih. Ta blizina doma dovodi nam dosta ljudi na rad iz Makedonije, Albanije i Srbije.

Hoće li otvaranje Centra za starije osobe "Ragusa" dodatno povećati potražnju za radnicima iz Trebinja, posebno njegovateljima i medicinskim sestrama?

Svakako. Kod nas već dulje vrijeme postoji nesrazmjer između potreba u zdravstvenom sektoru i stručnjaka koji se nakon školovanja vraćaju u naše zdravstvene ustanove. Te rupe će netko morati popuniti. Bit će to očigledno strani radnici, pa među njima i oni iz Trebinja i okolice. Za stare ljude koji ne znaju engleski to će možda čak biti i poželjna skupina zdravstvenih djelatnika, jer će im moći artikulirati probleme koji ih muče na svom jeziku.

Manji troškovi za poslodavca

Je li za dubrovačke poslodavce radnik iz Trebinja, koji može svakodnevno putovati na posao, konkurentniji od radnika iz udaljenih trećih zemalja kojima treba osigurati radnu dozvolu i smještaj?

Domaći poslodavac snosi trošak radne dozvole za svog radnika, odakle god on dolazio. Po novom zakonu poslodavci su dužni platiti i tečaj hrvatskog jezika za one strance koji nisu iz slavenskog govornog područja. Većini njih koji nisu iz neposredne blizine mora još platiti smještaj i hranu, u suprotnom radnici neće doći. Ponekad im plaćaju i put do doma i nazad. Svakako da je poslodavcima atraktivniji radnik kojemu ne treba plaćati smještaj, to nije sporno.

S druge strane, radnici iz okolice dolaze iz istog govornog te kulturološkog područja. Lakše se sporazumijevaju. A najviše to dolazi do izražaja u turizmu, gdje je bitno gostu pružiti autentičan doživljaj nečega lokalnog.

Kako god da okrenete, život nas uči da smo usmjereni jedni na druge, zaključuje Trojić.

Dubrovački poslodavci imaju razlog nastaviti tražiti radnike u Trebinju. Potražnja za zaposlenima neće nestati, a turizam i dalje ostaje glavna gospodarska aktivnost grada.

Istodobno, starenje stanovništva i razvoj sustava skrbi stvaraju nove potrebe za zanimanjima koja nisu sezonska. Kuhari i konobari već su postali uobičajen dio te priče. Sobarice, trgovci i građevinski radnici također. Sljedeći bi mogli biti njegovatelji i medicinske sestre.

Ako se i na tim radnim mjestima pojave ljudi koji će svakoga jutra iz Trebinja krenuti prema Dubrovniku, bit će jasno da se odnos dvaju gradova promijenio više nego što se na prvi pogled čini. Granica će i dalje ostati tamo gdje je bila. Ali za sve veći broj ljudi pitanje više neće biti u kojem gradu žive, nego u kojem gradu rade.