I po pet mjeseci u godini njih nema doma. Dok gosti na njihovim brodovima uživaju u odmoru, braća Pave, Joze i Tonči Šerka iz Postira propuštaju rođendane, obiteljska okupljanja, pričesti i brojne trenutke koje većina ljudi podrazumijeva. Njihov radni dan ne traje osam sati dnevno. Ne završava odlaskom kući nakon smjene. Na brodu se radi, jede, spava i živi.
No život obitelji Šerka nije priča samo o turizmu, izgradnji brodova i uspješnom poslovanju. To je priča o radu koji traje desetljećima, o kreditima koje je trebalo vraćati, o rizicima koje je trebalo preuzeti i o obiteljskom zajedništvu koje je preživjelo dvije generacije. Počela je mnogo prije luksuznih čartera, stranih gostiju i brodova koji danas plove Jadranom.
Sve je započeo njihov otac Josip Šerka, kalafat iz Sumartina koji je odrastao u skromnim uvjetima i rano naučio da se u životu mora osloniti na vlastiti rad. Kalafatski zanat odveo ga je i u Kanadu, gdje je godinama radio i stjecao iskustvo. Iako je ondje mogao nastaviti graditi život, odlučio se vratiti na Brač. Umjesto sigurnosti, izabrao je rizik.
Po povratku je odlučio krenuti vlastitim putem. Prvi brod, Joan, izgradio je sam, a upravo je na njemu počela priča koja će kasnije prerasti u obiteljski posao i odrediti živote njegove trojice sinova.
- Otac je bio dugo u brodogradnji i onda je odlučio da umjesto da gradi brodove za druge može napraviti jedan za sebe i od toga razviti posao - prisjeća se najstariji brat Pave.
U to vrijeme njegovi sinovi bili su tek mladići. No, umjesto da nakon škole traže druge puteve, ostali su uz oca. Brodovi nisu bili samo posao njihovih roditelja. Bili su dio svakodnevice. I dok su njihovi vršnjaci odlazili na kupanje, igrali nogomet ili izlazili vani, braća Šerka su odlazila u radionicu i učila o brodogradnji, ali upravo ih je takvo odrastanje naučilo radu, odgovornosti i zajedništvu.
- Mi smo i prije srednje škole znali čime ćemo se baviti. Još od malih nogu smo bili uz oca i pomagali mu koliko smo tada mogli, nitko nas nije tjerao, mi smo takav život odabrali - govori najmlađi brat Joze.
- Možda nismo živjeli život kakav su živjeli naši vršnjaci, ali meni je taj period bio najljepši dio života - kaže Tonči.
Prekretnica
Tada još nisu znali da će upravo znanje koje su stjecali uz oca postati temelj svega što će kasnije izgraditi. Prava prekretnica tek je dolazila. Prekretnica se dogodila početkom 2000-ih kada je obitelj odlučila izgraditi vlastiti veliki turistički brod. Umjesto kupnje gotovog plovila, odlučili su ga napraviti sami. Tako je nastao „San snova“.
Gradnja je trajala četiri godine.
- Nas četvero smo gradili taj brod. Radili smo gotovo sve sami - prisjeća se Tonči.
Nisu imali veliko brodogradilište ni stotine radnika, ali imali su volju i želju te uvjerenje da će se sav trud jednog dana isplatiti. Upravo je tijekom gradnje "Sna snova" nastala povezanost između obitelji koja će ih obilježiti. Sve je financirano postupno, uz kredite, ulaganja i mnogo rada, a posao je iz godine u godinu rastao.
Kasnije brodove gradili su u škveru, ali kompletnu drvenariju i interijer radili su sami. U jednom trenutku povukli su možda i najvažniji poslovni potez.
- Prije korone prodali smo San snova i Harmoniju te kupili dva nova broda - ističe Pave.
Tada još nisu mogli znati koliko će se taj potez pokazati važnim, no pokazat će se da je odluka donesena u posljednji trenutak. Ubrzo su se promijenili uvjeti gradnje, propisi i tržišne okolnosti, a zatim je stigla i pandemija. Posao kojim se danas bave malo nalikuje onome kojim su se bavili prije dvadesetak godina. Nekada su vozili jednodnevne izlete između Brača, Hvara i Splita, a danas njihovi brodovi funkcioniraju kao mali plutajući hoteli visoke kategorije.
Umjesto prodaje pojedinačnih kabina, brod unajmljuje grupa gostiju najčešće jedna obitelj koja sa sobom dovede prijatelje ili poslovne partnere. Takav oblik odmora poznat je kao čarter, a podrazumijeva potpuno personaliziranu uslugu. Na brodu goste dočekuju kapetan, mornari, kuhari, konobari, sobarice, maser i ostalo osoblje, a itinerar, prehrana i aktivnosti prilagođavaju se njihovim željama.
Svaki od braće vodi vlastiti brod - Pave upravlja Melodyjem, Tonči brodom YOLO, a Joze Ohanom.
- To je usluga od nula do 24 sata. Gosti pošalju svoje želje, alergije, prehrambene navike, a mi se tome prilagođavamo -objašnjava Josip.
Na brodovima organiziraju privatne koncerte, posebne večere, izlete, wellness sadržaje i druge programe prilagođene željama gostiju.
- Ne možeš gostu reći da nešto ne možeš organizirati - dodaje Joze.
- Mogu garantirati da nijedan hotel kod nas ne pruža razinu usluge kakvu danas pružaju brodovi ove kategorije - smatra Pave.
Iskustvo mora
Gosti ne dobivaju samo smještaj i prijevoz, nego potpuno prilagođeno iskustvo odmora, zbog čega se s mnogima razvijaju i prijateljski odnosi.
- S nekim gostima ostanemo u kontaktu godinama. Imamo grupu s Islanda kod koje danas odlazimo zimi. Ne dopuštaju nam da odemo u hotel, nego inzistiraju da budemo njihovi gosti - dodaje Pave.
Nakon godina ulaganja i širenja poslovanja stigao je izazov koji nitko nije mogao predvidjeti. Pandemija koronavirusa za brodare je bila jedan od najtežih perioda. U tom trenutku na kocki nisu bili samo brodovi, nego desetljeća rada cijele obitelji.
- Imali smo ogromne kredite, hipoteku na kuću. Bili smo spremni da, ako sezone ne bude, sav generacijski trud može propasti - prisjeća se Tonči.
Agencija s kojom je Josip imao ugovor je propala, pa je morao pronaći potpuno novi model poslovanja.
- Morali smo se okrenuti drugim agencijama i privatnim gostima. Nije bilo lako - kaže.
No upravo ih je prilagodba tržištu održala na površini. Pave je nakon tog razdoblja otvorio vlastitu agenciju za bukiranje te preuzeo kompletnu organizaciju prodaje i punjenja broda. Time je postao uključen u svaki korak procesa, od prvog kontakta s gostima do njihova iskrcaja.
Prije nekoliko godina sva su tri brata poslovala kroz istu tvrtku, no kako je posao rastao, tako je došlo i do prirodne podjele. Danas svatko vodi svoj brod, vlastitu posadu i vlastite poslovne partnere. No to ne znači da su prestali funkcionirati kao obitelj.
- Danas smo odvojeni, ali si i dalje pomažemo. Bez sloge ovo ne bi bilo moguće - kaže Joze.
Tonči smatra da je upravo zajedništvo ono što je održalo posao kroz sve izazove.
- Otac je sve to počeo, ali da mi braća nismo bili složni i voljni raditi, vjerojatno ni on ne bi išao toliko naprijed.
Upravo se u toj slozi, kažu, najbolje vidi nasljeđe njihovih roditelja. Otac Josip preminuo je prije četiri godine, no njegovi savjeti i način rada i dalje su prisutni u svakodnevnim razgovorima.
- Često se sjetim oca i pomislim kako bih volio da je tu da ga mogu pitati za mišljenje - priznaje Tonči.
Uz njega, ističu, jednako važnu ulogu imala je i majka.
- Uz oca tu je bila i mater koja je držala dobar dio toga. Njih dvoje, a kasnije i mi, svojim radom i trudom smo izgradili sve što danas imamo - kaže.
Eh, da ih tata vidi
Slično razmišlja i Joze.
- Otac je umro prije četiri godine i žao mi je što ne može vidjeti dokle smo došli i što nije stigao više uživati u plodovima svoga rada. Ali znam da bi bio ponosan.
U posao su danas uključene i njihove supruge. I one su velika podrška i važan dio cijele priče. Sudjeluju u organizaciji, komunikaciji s gostima, administraciji, a često i same borave na brodu tijekom sezone. Luksuz koji gosti vide samo je jedan dio priče. Drugi dio čine mjeseci provedeni daleko od kuće. Gost odlazi nakon sedam dana. Posada ostaje. Iako su na brodu okruženi ljudima, najteži dio posla često je upravo odvojenost od obitelji.
- Kad smo negdje blizu Brača, sjednem u gliser i odem doma samo da vidim djecu na nekoliko sati - kaže Joze.
Tonči dodaje kako njegova djeca provedu čitavo ljeto s njima na brodu.
- Dođu čim završi škola i ostanu gotovo cijelo ljeto. Tako odrastaju uz brodove kao što s mo i mi nekada odrastali. Vide svašta, upoznaju nove ljude i imaju jedno posebno djetinjstvo.
Za brodare sezona traje mjesecima, a granica između privatnog i poslovnog života gotovo da ne postoji. Na brodu nema radnog vremena, odlaska kući nakon smjene, vikenda ni blagdana.
- Imali smo ture na kojima je dio gostiju išao spavati onda kada su se drugi budili. I mi smo im svo vrijeme bili na raspolaganju. Na našim brodovima gost je uvijek na prvom mjestu - priča Tonči.
- To nije toliko fizički zahtjevan posao koliko je psihički težak. Mjesecima si izoliran na brodu, radiš dvadeset sati dnevno, gotovo cijelu godinu - objašnjava Pave.
Upravo zato najveći izazov više nije pronaći goste nego pronaći radnike koji su spremni prihvatiti takav način života pa zato inzistiraju na što boljim plaćama.
- Plaće na brodu bolje su nego na kopnu, ali mislim da bi trebale biti još veće s obzirom na težinu posla i uvijek se trudimo osigurati osoblju što više.
Posebno su ponosni na činjenicu da dio zaposlenika s njima ostaje godinama.
- Najviše volimo raditi s domaćim ljudima jer je komunikacija jednostavnija. Mnogi su s nama godinama, a to dovoljno govori. Jednu sezonu zaposlili su i radnicu s Filipina.
- Dali smo joj jednaku plaću kao i domaćim radnicima jer cijenimo rad naše posade. Nakon prve sezone kupila je zemljište, a nakon druge izgradila kuću.
Taj primjer, kažu, možda najbolje pokazuje koliko je posao zahtjevan, ali i koliko može značiti ljudima koji ga rade. Posljednjih godina dodatni problem predstavljaju rastući troškovi i velika davanja. Cijene goriva, hrane, lučkih pristojbi, odvoza otpada i drugih usluga značajno su porasle.
- Cijene goriva porasle su četrdesetak posto, a isto vrijedi i za mnoge druge troškove - upozorava Pave.
Problem cijena
Kao primjer navodi troškove odvoza otpada.
- Samo za dnevni otpad na pojedinim mjestima plaćamo i po 150 eura dnevno.
Poseban problem vide u tome što se ture često ugovaraju godinu ili dvije unaprijed. To znači da cijene koje su dogovorene prije dvije godine ostaju iste, dok troškovi u međuvremenu rastu.
- Uz jednak promet kao prošle godine, zarada ove godine će biti 15 do 20 posto manja - kaže.
Dodatni izazov predstavljaju i odnosi s pojedinim agencijama koje uzimaju visoke provizije, dok sav operativni posao ostaje na vlasnicima brodova. No, braća Šerka smatraju da problem hrvatskog turizma nije samo u troškovima.
- Svi govore da je Hrvatska postala skupa, ali ja ne mislim da je to problem ako gostima ponudiš vrhunsku uslugu - kaže Tonči.
Po njegovu mišljenju, gosti su spremni platiti više ako zauzvrat dobiju kvalitetu, sadržaj i iskustvo koje će pamtiti. Kao primjer navodi Monaco.
- Nitko se iz Monaca ne vrati pričajući o cijenama. Pričaju o onome što su vidjeli i doživjeli. Treba ulagati, educirati se i podizati turizam na višu razinu.
Upravo zato smatraju da se hrvatski turizam ne može oslanjati samo na prirodne ljepote i more, nego mora stalno podizati kvalitetu usluge i stvarati dodatnu vrijednost za goste. Braća upozoravaju i na probleme koje, po njihovom mišljenju, država još nije dovoljno riješila. Jedan od njih odnosi se na sustav zbrinjavanja otpadnih voda s brodova zbog kojih se često brodare prikazuje u lošem svjetlu. Zakoni postoje, no infrastruktura za njihovu provedbu često ne prati obveze koje se postavljaju pred brodare.
- Po zakonu bi tankove trebali prazniti u lukama, ali za to ne postoji odgovarajuća infrastruktura - upozorava Pave.
Po njegovu mišljenju, upravo je to jedan od primjera nesklada između propisa i stvarnih uvjeta na terenu. Slično razmišljaju i kada je riječ o turističkoj ponudi. Smatraju da Hrvatska želi privući goste veće platežne moći, ali im često ne nudi dovoljno sadržaja izvan samog smještaja i prirodnih ljepota. Prema njihovom mišljenju, budućnost hrvatskog turizma nije u što većem broju gostiju, nego u podizanju kvalitete i stvaranju ponude koja će opravdati cijene koje se od gostiju traže.
Kada se danas govori o obitelji Šerka, najčešće se govori o brodovima i uspjehu. Oni sami radije govore o nečemu drugome. O zajedništvu. O upornosti. O ocu i majci koji su sve pokrenuli. I o poslu koji, unatoč svim uspjesima, još uvijek traži jednaku količinu rada kao i prije dvadeset godina.
Jer, kako kaže, "brod je kao motika – ako ne radiš s njim, nećeš ni imati profita."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....