- Jače baci, jače, ma šta se kilaviš ko da su ti ruke oputom vezane. Puntat će me dok te gledam kako je mlitavo bacaš. Neće joj krv okrenit, izbijaj - vrišti Stipe Terzić Skikalo iz sveg glasa na svoje suigrače ko da ga živa deru.
- Možeš slobodno igrati življu balotu! Čekaj, kraća ti je bolja, ona će se šuljat! Ma šta radiš je..m te u glavu - ops, oprosti pope - skriči Skikalo. Pregriza je jezik jer pod budnim okom don Ljube Bodrožića, inače vrsnog balotaša, u Svinišću barem na balotaškim terenima podno sela, a malo poviše nedavno uređenog vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na Omišku Dinaru i sviniško polje, malo tko da će riječju sagriješiti. Može mišlju, trabunjat sebi u bradu, ali to im se ne uzima za zlo. Bar tako misli don Ljubo župnik iz Kučića kojeg je, eto, zapalo da pastoralno djeluje i u župi Svinišće - Podašpilje.
Velečasni na balotama
- E da nije velečasnog, skova bi ja jednu nako iz duše. Šta je tu je, dok je on tu, nema psovke - dobacuje Skikalo. - Slušaj, di god da sam igra na bilo kojem balotaškom turniru u okolici, iza mene više nitko nije balotu uvalja. Odma zatvorilo turnire, deklasira sam ih - nadvikuje nas Stipe Terzić. A, to radi tako zdušno da se čuje od balota do crkve Uznesenja BDM na Brusu.
- Šta govoriš do Brusa, brate odzvanja do sv. Luke u Kučićima - prisnažuje Anđelko Čagalj i nastavlja:
- Naš Skikalo jedan je od najboljih ljudi u selu. Gaće bi ti da sa sebe. Nema u njemu zla koliko je crno ispod nokta. Svi ga u selu vole i on njih voli, ali balote ipak malo više - ozbiljan je Anđelko.
Iz prve se vidi učen čovik, sve zna o svom selu, barem u zadnjih 70-ak godina. Iza onog rata bilo ih malo manje od osamsto stanovnika samo u Svinišću plus Podašpilje. Sada je znatno opalo. U selu je ostalo tek desetak djece.
- Svinišće danas plaća cijenu onog sistema. Ovo selo dalo je dosta antifašističkih boraca. Išlo se srcem, istim žarom kao za vrijeme Domovinskog rata. Međutim, nije se sve posložilo kako je trebalo. Ljudi se se počeli iseljavat tako da danas tu živi tek deset posto stanovništva u odnosu na poslijeratne godine. Iako je tada bilo mnogo teže, bez struje i vode. Tamo početkom pedesetih godina onoga stoljeća naši ljudi uputili su pismo sa svojim potrebama i s njim drito u Beograd. Kad te 1953. godine iz glavnog grada stiže dekret, zahvaljujući kojem su Svinišćani dobili toliko potrebnu električnu energiju.
Selom je nekada prolazilo pet autobusa, što radničkih što đačkih, danas jedan i nijedan. Danas se preostalo stanovništvo okrenulo i prilagodilo novim smjernicama. Polje se više ne radi kao nekada. Stoga u selu imamo dosta obrtnika, a onda to vuče i povratak mladih obitelji - optimistično nas obavještava Anđelko Čagalj.
Zdanje na Brusu
Ono čime se Svinišćani najviše diče, to je velebno sakralno zdanje usred sela na Brusu posvećeno Uznesenju BDM. Kažu, više i ljepše nema nadaleko. Gradila se u fazama od sredine 17. stoljeća, kada se 1645. razdvojila sviniška i kučićka bratovština, do kraja 19. stoljeća, kada je uz pomoć župljana i tadašnje austro-ugarske uprave izgrađen novi zvonik. Koliki su joj samo temelji i kako su građeni, dovoljno govori da su nakon nekoliko metara "ukopavanja" na istočnoj strani crkve umjesto živca kamena crkvene temelje "poduprli" debelim hrastovim kocima.
- I onda za velikih svečanosti, crkva bi se napunila ka šipak. Okupilo bi se i po tisuću ljudi. Da si uzeo šaku prosa i bacio u zrak, ne bi na zemlju palo. Onda možeš zamislit koliko bi nas bilo - slikovito nam opisuje vjerska događanja u selu Stipe Terzić, ne onaj rečeni Skikalo, već Žarkin da ne bi bilo kakve zabune.
Svetkovalo se uglavnom za Velu Gospu, pa onda prve nedilje po Sv. Anti i na koncu bratimlja fešta sredinom srpnja, kada se podno duba igrala lamira ili šijavica za barilo crkvenog vina. Po pričanju naših sugovornika, sve bi se popilo istog dana.
- Crkva je tada imala svoje vinograde tako da vino nije bilo problem. Nije to bilo ka ovi današnji bućkuriši već pravo misno vino. Grom! - dodaje Slobodan Tafra, smijući se ispod brka. Di je vina, tu je i mesa.
Pivanje svekrvici
- Peklo se na sve strane. Ko zna koliko je janjaca glavom platilo. Vrtilo se na sve strane, a ljudi ko plive. Trgovci prodavali one prdosije, a pazarilo se dinjama i milunima. Tržilo se, reka bi naš narod. Pisma na sve strane. Kod nas se ne piva ganga, pa bi muški zapivali ono višeglasje između klapskog i pučkog pjevanja. Bi i žene. One bi znale jače zapet. Sićam se jedne dobre, kaže: "Svekrvice, ja vam želim zgodu, dubok bunar i studenu vodu". Ili onu "Svekrvice, ja vam želim zgodu, živa legla, a mrtva se protegla".
Eee, ljudi su to shvaćali kao šalu, a danas gledano, bilo je tu i istine - veselo će Slobodan.
Vrijeme je to kada su ljudi više radili u polju, tako da je svak ima nešto za prodat ili počastit. Danas, pak, ista slika kao diljem Zagore. Drača je zamijenila krumpire, a klen i hrast, kukuruz i pšenicu.
Da i u Svinišću ima vječitih rekreativaca, ogledni primjer je Svetomir Tafra zvani Lero. Taj nadimak opet je vezan za selo. Čuvajući ovce u planini ljudi bi i zapjevali, pa tako i Svetomir.
- Tada je bio hit: Svaki grad uz naše more ima svoja Lera, Lero, Lero, Lero…, i tako me i nazvali. Danas ih malo čuvam, a više kopam. Svaki komad zemlje i dalje obrađujem. Nekada se sve kopalo na ruke, a onda došli traktori, pa opet udri. Nekako sam se navika, nisam se oženio i to mi dođe jedina zanimacija. Otuka pet godina rata, zaradio nekakvu mirovinu i šta preostaje…, sve je bolje nego u četiri zida - ne da se Lero.
Miris trišanja
Prisjeća se kada je cijelo polje u proliće bilo bijelo od cvijeta trešanja, od stonjki veličine volovskog oka, kako Svinišćani tepaju svojim stablašicama i njihovim plodovima.
- Sve je mirisalo ko duša. Pogledat ovde sa vidikovca, a pred vama sve se bijeli kao da je snig pao. Duša da vam se nauživa. Jedno vrime ih otkupljivala "Dalma", pa zadruga. Znali smo po stablu ubrat, virova ili ne virova, preko trista kila trišanja. Onda kada je naše postalo njihovo, svega je nestalo. Živilo se od njih, kupovali stanovi, gradile kuće - sjeća se Svetomir vremena kada se od rada moglo živjeti.
S njim se slaže i 33-godišnji Drago Terzić. Dio je mlađe populacije koji svoje selo ne bi mijenjao za milijune. U selu je još nekoliko mladih obitelji i vjeruje da bi se i on moga uskoro skrasiti. Sutra kada se i oženi, veli, ne bi napustio Svinišće. Možda fali nekakvih zabavnih sadržaja, ali ipak to na stranu. Reka bi naš narod, di ko nika, tu i obika. To da ima mladih obitelji ogledni primjer je i mlada nevjesta Petra Šarić, po rođenju Žrnovčanka, a sada Svinišćanka. Ima dvoje djece i u selo pored Omiške Dinare doselila se prije pet godina. Ne žali ni za čim. Nada se kakvim sadržajima za djecu. Suprug radi u Omišu i sve im je nadohvat ruke. Oće reći, ništa nije daleko.
- Ovdje smo svi kao jedna obitelj. Da vam nešto treba u bilo koje doba dana ili noći, vi možete pokucat na vrata bilo koga u selu. Nekako smo kompaktni - hvali Petra svoje suseljane kao da se tamo rodila.
Kišobran nad kućama
Malo dalje od Svinišća drugo je oko u istoj glavi. Podašpilje, selo što se ono šćućurilo, zavuklo pod klisurama Dinare. Na prvu bi se reklo da na pojedine kuće nikada ni kap kiše nije pala jer nad njima stine kao kišobran stoje. Kamena nadstrešnica na dvi vode, a nad njima na Glavici crkvica njihovog patrona sv. Marka, izgrađena 1772. godine.
Sredinom osamdesetih htjeli su se povezati sa Cetinom, prionuvši proboju ceste prema kanjonu gdje im je ruke sa svojom inženjerinskom jedinicom dao sada ratni zločinac Ratko Mladić.
- Gradila se cesta uglavnom zaslugom mještana našeg sela. Tek pred kraj došli inžinjerci iz Knina i njihov komandant Ratko Mladić, malo zatrpali jednim bagerom i nazad. Tu nedaleko odavde spava je u šatoru i u Domu u Svinišću - prisjetio se Andrija Terzić vremena kada nisu imali ni prave ceste, a voda im je bila nedosanjani san. Sve do neke 1987., kada su opet svojim mašklinima i mašurima doveli vodu s obližnjeg izvora. Izgradili i crpnu stanicu, plaćali paušal svojoj mjesnoj zajednici i tako održavali mjesni vodovod. Tako sve do 90 i neke, kada je izgrađena nova vodovodna mreža od Kučića pa nizbrdo do Podašpilja.
Seoski turizam
Toga infrastrukturnog zamašnjaka spominje se i Miroslav Raljević, aktualni predsjednik tamošnjeg mjesnog odbora i pionir seoskog turizma u svom selu. Danas, pak, u Podašpilju imate desetak kuća za odmor i upola manje bazena, što nisu mogli vjerovati ni najoptimističniji. Diče se i svojim Visećgradom na Dinari, utvrdi gdje su vojevali s Turcima, braneći im prodor prema Omišu.
- Uloga vojske u gradnji ceste bila je minorna. Sve što se u selu gradilo, radili su uglavnom sami mještani. Iako smo od Omiša udaljeni svega sedam kilometara, najudaljeniji smo od svog matičnog grada. Prije se hodilo pješke preko Dinare i izlazilo u Borak kraj Omiša i dalje prema tvornici ferolegura u Dugom Ratu - tvrdi Raljević, bivši direktor "Galeba", jedine naše tvornice trikotaže koja je opstala s proizvodima nesumnjive kvalitete.
A bilo je teških dana, ne za "Galeb" koliko za Podašpilje, kada su prije 15-ak godina skoro izgubili mjesni odbor, jer je broj prijavljenih mještana pao ispod deset. I opet su učinili čudo. Organizirali se i prijavili i zadržali svoj Mjesni odbor. Danas, koroni usprkos, turistička sezona u Podašpilju traje puna četiri mjeseca. Za to je zaslužan i zip-line za prebacivanje preko Cetine sretnika koji su našli još jedno od rijetkih mjesta na ovoj zemaljskoj baloti gdje su mir i tišina nepatvoreni, i koju jedino može poremetiti Skikalova vika iz Svinišća.
Srećom da se balote ne igraju svaki dan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....