U Hrvatskoj je počeo svojevrsni građanski rat, ali srećom, vodi se samo na društvenim mrežama

Sad znamo i to! Odnosno, možemo zamisliti kako bi izgledalo da je početkom devedesetih bilo Facebooka i drugih društvenih mreža.

Aktualna verbalna prepucavanja između zagovornika cijepljenja i protivnika vakcinacije, ujedno i covid potvrda, s pripadajućom dozom netrpeljivosti i agresivnosti u kojoj prednjače ovi drugi, iako – pokazuje se – niti mnogima iz prvospomenute skupine prijeka rješenja nisu mrska – vjerno simuliraju "ratno stanje", kako bi to izgledalo da smo u jesen 1991. mogli pisati po Fejsu o tadašnjoj situaciji.

Jer, možda ste do jučer naivno mislili, samo je u tako ekstremnim uvjetima moguće naići na toliko mržnje, zadrtosti i isključivosti. Ali, stvarnost nas po tko zna koji put demantira. To ovih dana ide dotle da se može naići na omalovažavanja, ali i na monstruozne uvrede na račun, primjerice, medicinskog osoblja koje se nesebično bori s pandemijom, sve do likovanja nad vijestima o nečijoj smrti, opet, pogađate, zbog korone...

Ako već niste, zavirite u komentare pod bilo koji tekst na društvenim mrežama objavljen na tu temu, i brzo ćete se uvjeriti u razmjere kolektivne psihoze u kojoj živimo, da ih sad pojedinačno ovdje ne reklamiramo.

Teoretičari urota i samoproglašeni "stručnjaci" (prepoznat ćete ih po onoj: "Malo sam istraživao/istaživala po You Tubeu...") konačno su, eto, došli na svoje, i za sve, naravno, imaju "objašnjenje". A da bi imao "objašnjenje" i "prave odgovore" ne moraš imati i stručno pokriće u vlastitoj obrazovanosti. Važno je imati dobru internetsku vezu i kakav takav mobitel ili laptop, može i tablet. Ili računalo na poslu.

Naravno, to ne znači da isključivost, pa i govor mržnje ne možemo naći i kod onih koji deklarativno podržavaju znanost i cijepljenje. Odabir "strane", naučili smo iz drugih sličnih primjera, ne jamči i demokratičnost u praksi. Tako ni cijepljenje protiv korone ne znači i imunost na "ja bi sve njih..." i druge totalitarne metode.

Ako je već očekivano da do podjela na "naše" i "vaše" dolazi kod nekih svjetonazorskih tema, tradicionalnih "udica" za ostrašćene, uvijek iznova zaprepasti kad do rovovski tvrdokornih podjela koje zapravo samo kanaliziraju druga nezadovoljstva i frustracije dođe i zbog povoda gdje se tolika zapjenjenost ipak teško može zdravorazumski objasniti; sjetimo se samo slučaja pucnjave na policajce ispred zgrade Hrvatskog sabora i samoubojstva napadača Danijela Bezuka u listopadu 2020. godine. I tada se vrlo brzo formirala "internetska bojišnica" nepomirljivih komentatora, od kojih su ga brojni, gle čuda, i podupirali, hvalili...

Zabrinjavajuća količina netolerancije zapljuskuje današnju Hrvatsku, a kako u njoj već neko vrijeme prednjače i vodeći političari, logično se postavlja pitanje - tko tu zapravo na koga utječe?

Nažalost, ni mediji nisu posve izuzeti iz te priče, jer je nemoguće ne primijetiti dvostruke kriterije i u medijskom prostoru. Pa tako jedni reagiraju samo na potencijalno negativne primjere onih koje baš i ne ljube, a drugi pak ocrnjuju samo svoje neistomišljenike, za istomišljenike i prijatelje lako nađu opravdanje.

Brine i to što ispadi netolerancije, pa čak i huškanja ne dolaze samo od političkih marginalaca s krajnih polova političkog spektra.

Prizor s jednog od prosvjeda u Splitu

Bozidar Vukicevic/Cropix

Predsjednik Republike Zoran Milanović je u svojim, sad već pomalo zaboravljenim, obračunima s Miloradom Pupovcem, Žarkom Puhovskim, Dejanom Jovićem, Vladimirom Šeksom, Vedranom Rudan, udrugom B.a.B.e. i s kim se sve nije zakačio prije aktualnog fajta s ministrom obrane Marijom Banožićem, doslovno inaugurirao najniže uvrede, pa čak i huškačko diskreditiranje kao najnormalniji dio javnog dikursa. A da ne spominjemo da je tim putem krenuo još u kampanji pred parlamentarne izbore 2016., kada je zaigrao na kartu prizemnog diskreditiranja svog najvećeg rivala spominjanjem "majke lekarke".

Nervozu i pogrdne etikete posljednjih dana, primjerice, sije i premijer i šef HDZ-a, zbog čega su u jednom mediju konstatirali da je "možda vrijeme za ostavku Plenkovića i raspisivanje izbora". Zanimljivo je pritom da se baš nešto ne možemo sjetiti da je pozivao i predsjednika na istovjetan čin, iako je bilo i daleko drastičnijih povoda u njegovim, gore spomenutim istupima...

Naravno, to je samo jedan od primjera dvostrukih kriterija, kakvih ima na sve strane. I na desnici i na ljevici.

To je primjerice ono kad vidite "puzajući fašizam" u svakom propustu pravosudno-represivnog sustava ili u svakom ušatom grafitu, makar i u mračnoj ulici, a nije vam sporno kad lijevi saborski zastupnik izjavi da "u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito"... Isti je sindrom u pitanju i kad desničari skaču na svaku provokativnu izjavu s ljevice ili "problematičnu" izjavu iz Srbije, a istovremeno im primjeri "ustašovanja" u domaćem dvorištu ni najmanje ne smetaju, a pozdrav kvislinške Pavelićeve vojske "Za dom spremni" pravdaju pseudooperetnim razlozima.

Digitalizirali smo se, ali nismo nužno i evoluirali. Zaboravili smo da, osim prava glasa i izražavanja mišljenja, demokracija podrazumijeva i odgovornost za izrečeno, ali i da nema demokracije – bez tolerancije.

A što li je sad ta tolerancija?! Jede li se to? Ima li toga i gdje kupiti? Može li na rate...

Tolerancija ima korijen u grčkoj riječi tolerare, što znači – ponositi, i odnosi se na uvažavanje tuđih ideja i stavova, znači snošljivost. Uvažavanje različitosti. A to nam u sricanju abecede demokracije teško ide.

Javni diskurs je poprilično kontaminiran nepovjerenjem i netrpleljivošću, razina komunikacije je na sve nižim granama.

Osobna nezadovoljstva i kojekakvi animoziteti nadiru u svakoj ovakvoj polarizaciji koja na društvenim mrežama izgleda kao svojevrsni uvod u neki društveni sukob, kako bi rekao njemački pisac i filozof Hans Magnus Enzesberger, kao "molekularni građanski rat".

On u svom ogledu "Izgledi za građanski rat", kod nas objavljenom u prijevodu Vjere Čičin Šain i izdanju Durieuxa, među ostalim kaže: "Životinje se bore, ali ne vode ratove. Čovjek je jedini među primatima koji u većim razmjerima i s oduševljenjem planski provodi ubijanje pripadnika svoje vrste. Rat je jedno od njegovih najvažnijih otkrića; sposobnost sklapanja mira vjerojatno je mnogo kasnije dostignuće (...) Veće je i psihičko zadovoljstvo iskaliti svoju mržnju na onima koje se poznaje, dakle, na svojim neposrednim susjedima".

Mislite da je usporedba pretjerana? Da stvarnost nije baš tako radikalna? I meni se ponekad učini da sam pretjerao.
Sve dok opet ne otvorim Facebook.

Josko Ponos/Cropix