Za selo Goričaj nedaleko od Grabovca, a opet bliže Medovu Docu, ljudi su čuli isključivo iz dva razloga. Možda bi najlakše bilo započeti onim povijesnim ćakulama o davnom herojstvu dvojice tamošnjih sinova. Malo tko još nije čuo za dalmatinskog Gulivera, 237 centimetara visokog austrougarskog vojnika Grgu Kusića. Za ljudinu koji je zbog svoje visine ili herojstva bio drito predodređen za osobnu carsku gardu Franje Josipa u Beču. Ili su možda čuli za njegova sumještanina Tomu Aleksu Dundića, zapovjednika kozačkog konjičkog puka čije tijelo počiva u Ukrajini, a časno mu je ime uklesano na zidinama Kremlja među ostalim junacima Oktobarske revolucije.
Međutim, malo tko zna da je upravo u tom selu, danas u sastavu općine Šestanovac, proslavljeni hrvatski književnik našao inspiraciju za svoje djelo „Prosjaci i sinovi“.
Možda je to i najživopisnije selo u cijeloj Zagori, jer gdje god da prstom uprete ili noktom zagrebete, pred vas iskoči dio povijesti, legendi i zbivanja. A opet svega toga ne bi ni bilo da svoj defter ne udari Raos, čije pjesme, romani, drame i pripovijesti karakterizira nostalgija za izgubljenim djetinjstvom, poetska inspiracija đačkog života, te obilje faktografskih detalja o predratnoj Dalmatinskoj zagori i sve to objedinjeno u zgodama i nezgodama prosjaka, galantara i njihovih sinova.
Onda idemo redom.
Upravo na „kljenovu nedilju“, njihovim putevima i bogazama u tu vapnenačku zaravan omeđenu Sidočom, Orljačom i Sridnjom Gorom, uputili su se i vaši reporteri, ne bi li na rečenom Sidoču „zapeli“ za zlato cara Trajana.
Opet, trebalo je do zlata doći preko Špalatrina, malenog danas pustog zaselka na Goričaju, čije prezime nose Raosovi junaci Kikaš, Matan i ostala prosjačka i galantarska družina. I zaista, putokaz nas uvodi u selo među čijim kućama i obraslim putima na trenutak osjetite dašak onog vremena.
- Ovo vam je kuća Matana Špalatrina - pokazuje nam Milenko Dundić na omanju kamenu kuću i suhozidom ograđeno dvorište.
Otud je Matan. Tako se govorilo, a ja vam prenosim ono što sam čuo. Meni su sedamdeset tri godine i uvijek se pričalo o Matanu čiji je nadimak Raos upotrijebio za svoga glavnog junaka. Za njega se znalo da je vrlo mlad otišao u Ameriku i nikada se nije vratio. Isto tako pretpostavljam da nikada nije ni postojalo prezime Špalatrin jer u tom zaselku žive Dundići. Je li možda postojalo to prezime, pa je s godinama nestalo, ne znam.
Nego vratimo se mi na Matana. On je po kazivanju bio jako snalažljiv čovjek. Ne znam je li bio onakav kakvim ga je Raos okarakterizirao, ali definitivno je bio okretan, vridan čovik - sjeća se Milenko priča svojih starijih. I onih besjeda o prosjacima.
- Da je bilo prosjaka od potribe, bilo je, ali ne više ili manje nego u drugim selima. Išlo se po dernecima, po kućama. Govorilo se da se trgovalo i po Hercegovini i primorju. Ali više u smislu robne razmjene. Oni nama ribu, smokava…, a naši bi ljudi to trampili za krumpire i ono što se u tom momentu imalo - dodaje Milenko, inače stalno nastanjen u Župi dubrovačkoj. U rodno selo svraća tek tri puta godišnje, pa smo imali sreću da ga zateknemo u zaselku u koje podjednako svraćaju i akademik Zvonko Kusić i europarlamentarac Tonino Picula.
Ali o tome ćemo kasnije.
Tek koji desetak metara od Matanove potleušice kuća je Divca. U Raosovu romanu „uškopljenik“ bez potomstva, mada njegova praunučad i danas navraća u selo.
- Da, to je njegova kuća. Ona je obnovljena. Taj čovjek s tim nadimkom stvarno je postojao. I ja ga se sjećam. Nema dvojbe da je autor romana upotrijebio njegov lik, mada on u naravi nije bio takav - smatra Dundić, prisnažujući kako je bio čovjek s manama i vrlinama jednako kao i svi ostali.
Upućuje nas naš sugovornik da više informacija o potomcima divendida Prpe potražimo kod Matanove rodbine.
Dvije sestre, 68-godišnja Marica i pet godina mlađa Nada Dundić, žive u zaselku Šujići, gdje je njihov otac Marko došao na ženinstvo. Njihov djed po očevoj strani je famozni Matan, koji je vrlo mlad otišao u Ameriku ostavivši u selu suprugu Jakovicu i njihovih osmero djece. Kažu, nikada se nije vratio. Pričalo se da se na novom kontinentu bavio zemljoradnjom. Prvenstveno na tamošnjim rančevima. Nikada, barem ono što one znaju, nije se javljao. Navodno je bio probitačan i snalažljiv, čije je odlike pokupio njihov otac, a Matanov sin Marko. Koliko je bio vrijedan, brz i sposoban, zvali su ga „gver mašina“.
- Što se tiče Matana, tu vam ne možemo puno kazati. Znalo se i čulo za njega. Otac je govorio ono što je čuo od svoje majke, da je jednostavno otišao trbuhom za kruhom. Zašto se nije vratio, nitko ne zna. Navodno je tamo i sahranjen - sjećaju se očevih priča Marica i Nada.
Ne negiraju da je bilo prosjaka. Ali onih iz ljute potrebe. Puno djece, gladnih usta, onda se moralo. Išlo se dalje do Hercegovine, pa i Slavonije. Trebalo je živjeti, a iz kamena teško da si što mogao iskamčiti.
Sestre Dundić više su ponosne na djeda Nikolu, majčina oca, koji je imetak stekao radeći u rudniku zlata na Aljasci. Nakon završetka Prvog svjetskog rata vratio se u selo donijevši sa sobom osamnaest milijuna ondašnjih kraljevskih dinara.
- Navodno je financijski pomagao seosku sirotinju posuđujući im novac za put u Ameriku. Neki su mu vratili, a neki nikada. I tako je živio. Više nego o njemu, pričalo se o njegovu doratu. Lijepom konju koji je služio samo za jahanje. Iako su bila grdna vremena, taj konj nikada nije tovaren. Ljudi su mu se divili sve do početka onog drugog rata, kada su ga zaplijenili partizani i odveli u Biokovo da nosi oružje. Navodno je negdje u tim vrletima i uginuo - spominju se sestre. Više ponosne na svoje pretke, baku Filipu, djeda Nikolu i majku Ružicu, pokazujući nam njihovu zajedničku fotografiju.
Raosovi likovi, barem jedan dio tih Prpinih potomaka, razasuti su diljem Goričaja. Koji kilometar dalje kameno je zdanje „prvog iscidka“ Jokaša.
- Taj je nadimak - kaže Ivan Cvitković - postojao u selu. I svi ga vežemo s likom Kikaševa Jokaša - upire u staru kamenu kuću u čijoj blizini njegovo potomstvo i danas živi. Međutim, takvo što teško je reći sa stopostotnom sigurnošću, pogotovo zato što je Raos svojim imaginarnim likovima pridodavao osobnosti njemu poznatih ljudi i njihove nadimke.
A jedna od tih kuća iz Raosova romana naslanja se na obiteljsko zdanje Ivana Cvitkovića.
Navodno iz te kuće potječe lik Anke Cvitković, kasnije Bekavac, kojoj je ovaj hrvatski književnik udahnuo lik Vrtirepke.
Dosta je situacija koje se povezuju s njezinim likom.
- Navodno se udala vrlo mlada za Joa Amerikanca ili stvarnog lika Jozu Bekavca iz Lovreća. Treba kazati da taj Raosov gastarbajter nije živio u Americi kako je ekranizirano, već u Belgiji, gdje je radio. Ono što je istina jest to je da je bio dosta stariji od Anke, koja i danas živi u gradu Liegu u Belgiji. Ima preko osamdeset godina i često je navraćala u selo gdje je započela s gradnjom nove kuće. Ali nikada je nije završila - tvrdi Cvitković, čiji je kršteni kum upravo Ivan Raos.
U selu za Anku imaju samo riječi hvale. Govorilo se da se radilo o prvorazrednoj ljepotici, zbog koje su i autobusne linije mijenjale svoju rute. Pričalo se kako je sarajevski "Centrotrans" znao umjesto iz Grabovca prema Zagvozdu zbog nje skrenuti do nekoliko kilometara udaljenog Goričaja i dovesti je do same kuće. Zatim bi se okrenuo i opet natrag na staru Napoleonovu cestu prema Zagvozdu i dalje put Imotskog.
Taj djelić povijesne zbilje koji se događao u tom selu odaje još jednu tajnu. Da prosjacima koje je Raos "centrirao" u ne tako udaljeni Medov Dolac oponenti nisu toliko Zagvožđani i njihov Škiljo nego više Grabovčani i Goričani. Među sobom su se udavali i ženili, ali rivalstvo je uvijek bilo prisutno. Otud i ona: "Sveti Roče, medovački sveče, Tereza te grabovačka neće..."
Nije Roku za nevolju bilo oditi u Grabovac na silo. Sve su to bila ona kontreštavanja na dernecima za Sv. Roka u Medovu Docu i Malu Gospu u Grabovcu.
Upravo je to vrijeme u godini kada bi u selo znali svratiti i akademik Zvonko Kusić i europarlamentarac Tonino Picula.
U selu nam kažu kako su Tonino Picula i Zvonko Kusić, inače rođeni Grabovčanin, oženili dvije sestre Nikole Dundića koji nije imao djece sa svojom suprugom Marom, pa danas na trošnu kućicu u selu podjednako pravo polažu i jedan i drugi. Što seljane veseli, prvenstveno iz razloga što i oni hode hajdučkim oputinama prosjaka i sinova jednako kao i oni od početka svita i vika sve dok je mudra roda Kikaševa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....