Čim ga vidite, odmah vam je jasno da je čovjek nekako poseban. Kažu da izgled vara, ali u slučaju Čedomira Čede Lizatovića nismo se prevarili. Njegova duga, sijeda i njegovana brada privući će vam pažnju, nema šanse da neće. A brada priča priču.
Čovjek izgleda kao da je izišao iz benda ZZ Top, mogli bismo ga zamisliti i kao lika u nekom serijalu tipa “Gospodar prstenova”.
Takvu bradu nemate slučajno. Ona je Čedomirov svojevrsni zaštitni znak.
Čedomir je, naime, frizer. Godinama je radio kao frizer, i to u raznim dijelovima svijeta, frizirao je čak i neke slavne osobe. A onda, kako to ponekad biva, Čedo je zaključio da mu je dosta karijere i bijeloga svijeta i da mu je najljepše doma, u rodnim Krstaticama. Mnogi su posljednjih desetljeća iz njih bježali, ali za Čedu je tu raj. I do sada nije promijenio mišljenje. Vratio se prije dvadeset i pet godina, ostavio unosan posao i odlučio starjeti u Imotskom kraju, okružen popriličnim brojem domaćih životinja.
Mirna duša nema cijenu
– Ma pitate me zašto sam se krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon rada u Australiji, pa Americi i konačno bogatoj Kanadi, vratio u moje Krstatice, ovdje u ova predivna kamenita brda? Pitate me zašto sam ostavio unosan posao poznatog frizera kod kojega su dolazili ugledni ljudi i sportaši? Možda se sićate velikog Roba Zamunera, koji je zajedno s Philippeom Boucherom, Paulom Stantonom, Sanom Murzynom igrao za najpoznatije profesionalne kanadske hokejaške klubove. I on i njegovi kompanjoni dolazili su meni pod škare i češljeve da im radim frizure. Nije to samohvala, nego potvrda moga rada. Ali vratio sam se ovdje 1998. jer mi duša nije bila mirna bez Krstatica, moga sela, mojih konja, mojih koza, mojih magaraca uz koje sam se odgojio. Taj suživot čovjeka iz kamena, gdje ti je svaka kap kiše zlata vridila, s prekrasnim životinjama, u meni je ostavila pečat koji je čvršći i draži od ciloga svita. Nema te Australije, Amerike, Kanade koje mogu zamijeniti Krstatice. A tek pisma “Materine suze” koju sam ko dite napisa... Kad god bi je pročitao, nije mi bilo lako. Sve me je to natjeralo da se vratim, jer vridnije je imati mirnu i zadovoljnu dušu nego sve blago ovoga svita.
Ovo nam je u dahu ispričao 67-godišnji Čedomir Čedo Lizatović, čovjek koji je prošao svijet i na koncu zaključio kako mu je najljepše u rodnom kraju, u prirodi i biranom društvu.
Ova je priča o čovjeku koji i dandanas, u demografski uništenim Krstaticama, gdje škola zjapi prazna, a nekoć je bilo i tristo učenika, čvrstinom karaktera i odlučnosti uzgaja domaće životinje.
Jedini je koji u Imotskoj krajini ima farmu magaraca, a osim njih uzgaja i koze, ima i konja. Čovjek je to koji najbolje svjedoči o nekadašnjoj neraskidivoj sponi između domaćih životinja i imotskog čovjeka, koji je komadić plodne zemlje nekoć cijenio više od suhoga zlata.
Svaka životinja ima ime
Posjetili smo Čedinu farmu, divna je; ako vas put nanese u Krstatice, svakako svratite. I mi smo, a onda smo i porazgovarali s ovim posebnim čovjekom.
– Ma naravno, silno volim sve te životinje. Zbog njih sam ostavio i raskoš Australije, Amerike, Kanade, gdje sam mogao uz svoj zanat steći i materijalnu sigurnost, no srce me je vuklo, svoje sam emocije pretočio i u pjesmu koju sam nazvao “Materine suze”, a koja je jača od blještavila velegrada, raskoši i nekakvih civilizacijskih vrhova. Govori o tome kako zapravo život može biti prekrasan i plemenit i ovdje u ovim brdima, u ovim Krstaticama, uz najveće i najvjernije prijatelje. A to su moj konj Grom, moji magarci, moje koze, mačke, moji psi čuvari. Ja i moja supruga Ljiljana, moja desna i lijeva ruka, uzgajamo ih na našoj farmi otvorenoga tipa – škrte ledine, brdo, kamen... Sve je to sastavni dio naše svakodnevice – veli nam Čedomir.
Trebate samo vidjeti kako strastveno govori o svome pozamašnom blagu. Čedo i Ljilja imaju OPG. Uzgajaju u opustjelom selu tridesetak koza, imaju najveću farmu u tom kraju, koju čini i desetak magaraca, a naš sugovornik iznimno je ponosan i na svoga konja Groma. Svaka životinja za njih je posebna, svaka ima ime, a i tu mu mašte nije manjkalo.
– Ma znadete... Životinje, ove domaće su vam kao i mi ljudi. Ako ste s njima u dobro, ako im prilazite, mazite ih, hranite, one u vama vide prijatelja. Vidite, imam tridesetak koza i svaka ima svoje ime. Čim iz toga stada neku zovnem po imenu, ona se izdvaja od ostalih i dolazi k meni. Tako imam moju Čagljušu, Mazu, Milku, Slivanjku, a tu su i Bila Lale, Uška, Crna Manjina, Roglica, Ciga, Bila Manja, Sirotica, Šuša Gaćara, Zečka, Resa, Mala Resa, Jurina Resa i da ti ne nabrajam više – veli nam Čedo, koji nam je i demonstrirao svoju povezanost sa svakom od njih.
Čedo uzme kruha i onda pozove Siroticu i Gaćušu da dođu k njemu. I dođu, a ove druge ni makac. Ostale su gdje im je u tom trenu bilo i mjesto – u stadu.
Ista je stvar i s magarcima...
– Evo, tu su ti Vranka, Lusi, Ola, Luna, Đelo, Zoki, Neno, Bućo, Maja, dok je Donky King tamo s Gromom na drugoj livadi. Korisni su mi, viruj mi, itekako. Njihovo je mliko prava likarija i jednostavno ga nemam onoliko koliko ga traže, posebno roditelji za svoju djecu. I onda kad mi roditelji kažu da im djeca imaju bronhitis ili kukurikavac, kako mi kažemo, ja ti onda nemam srca naplatit to, pa im darujem – veli nam Čedo i vodi nas na posebnu livadu gdje pasu Grom i Donky King.
I dok smo prilazili, Donky King osebujnim revanjem pozdravlja Čedu, a stasiti i uvijek njegovani Grom prilazi Čedi kako bi se pomazio. Ako to nije bio prizor čistog, iskrenog prijateljstva, onda ne znamo što jest.
Suradnja sa školama, udrugama...
Čedomir Lizatović, govori nam, koristio je i fondove Europske unije za kupnju koza i magaraca, planira i proširiti svoju farmu, ne zbog novca, nego zbog novih prijateljstava sa životinjama.
Ima još toga po čemu je ovaj Imoćanin poseban; već godinama, još od dolaska iz Kanade, a posebno nakon ženidbe sa svojom Ljiljom 2001. godine, izvrsno surađuje s brojnim udrugama i školama.
Kad su u pitanju brojne manifestacije, Čedo će rado ustupiti konja, magarca... Čedo je prvi i u akcijama šišanja, ali i ostalih frizerskih udruga u Domu za umirovljenike u Runovićima, a godinama, ne treba posebno obrazlagati zbog čega, on je i Djed Božićnjak i Sveti Nikola koji dijeli darove djeci diljem Imotske krajine. Sa svojom osebujnom, uvijek urednom dugom sijedom bradom malo se kome nije urezao u sjećanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....