Do 1981., Međugorje je bilo maleno hercegovačko mjesto s crkvom, nešto kuća i nasadima duhana. Nakon Gospina ukazanja koje Crkva nikad nije potvrdila, Međugorju se dogodio vjerski turizam i nepovratno izmijenio sliku tog mjesta u općini Čitluk.
Općini koja je tek u veljači ove godine dobila Turističku zajednicu. Ured je otvoren u sklopu tamošnje robne kuće, a na čelu mu je hotelijer, direktor Ante Kozina.
Kozini je pripala nezahvalna uloga konsolidiranja Turističkog ureda. Puno ranije, prije dvanaest godina, šačica entuzijasta samoinicijativno se udružila u svrhu bolje vidljivosti na tržištu i marketinga, svjesni da na državu ne mogu računati. Klasterom je predsjedao Stipe Primorac.
Turizam je u Međugorju buknuo preko noći. Tko se snašao, prvih je godina mogao zaraditi veliki novac. Nakon rata se u Međugorju počelo graditi i nadograđivati turistički smještaj na sve strane, mahom kapitalom stranih investitora koji su djelomično "krivi" što će zbog preizgrađenosti doći u pitanje poslovanje malih iznajmljivača.
Koliko je sama gradnja "podivljala", otela se kontroli, u Međugorju je vidljivo na svakom koraku. Iz nekih "vječnih novogradnji" već su stasala stabla i raslinje. S dijelom naših primjedaba slaže se i novoimenovani direktor TZ-a Čitluk, Kozina.
U Međugorju obitava oko 3000 stanovnika, a raspolaže s oko 20 tisuća kreveta. Jasno, nisu svi opstali na tržištu, i nije "sve za svakoga", oprezno iznosi naš sugovornik. Neki od negdašnjih iznajmljivača svoje su smještajne jedinice prenamijenili u staračke domove.
Kuhar iz Srbije
– Čujte, stihijskog poslovanja ima posvuda, kao i rada na crno, te neke sive zone. Međugorje tu ne odskače bitno – diplomatski će direktor, inače visoke hotelijerske naobrazbe, s diplomom iz Opatije i stručnom nadogradnjom u privatnoj ustanovi u Parizu.
– Objekti se zatvaraju posvuda, i u Zagrebu, a kako ne bi i poneki u Međugorju. Korona je dosta sve pogodila. Neki su otišli i na rad u inozemstvo kako bi se financijski oporavili. Bazen ljudi je ipak ostao, dovoljno da se pokrijemo i bez uvozne radne snage. Naši su radnici iz Mostara, Čitluka, Ljubuškog, ali i iz Srbije. Imamo odličnih konobara i kuhara Srbina... Ali znate što? Većinu toga još drže naše majke. One koje su uvijek najviše i radile, vrijedne hercegovačke žene – s poštovanjem iznosi Kozina.
Smatra da je gradnja velikih hotela nepovoljno utjecala na male iznajmljivače. U Međugorju ih je niknulo nekoliko s po tristotinjak soba, što je dovelo do poremećaja na tržištu. Bilo bi dobro da je netko to iz države pravodobno regulirao, možda ograničio broj soba?
– Sad nam je kako je – tako je. Naši su ljudi žilavi, snalažljivi. Pazite, ima Međugorje i drugih aduta, nije tu samo vjerski turizam; imamo dva etno-sela, vrhunski opremljen sportski centar pogodan za pripreme najboljih i najzahtjevnijih sportskih formacija. Tu je i eno-gastro dio, imamo čak dvadeset registriranih vinara u općini Čitluk s njihovim buteljiranim kapljicama Žilavke i Blatine.
Tu su i brojne lokalne manifestacije, grade se staze za cikloturizam, imamo obližnja riječna kupališta, a oformljen je i Camino Imota, hodočasnička ruta Sinj-Imotski-Međugorje – ističe.
– Svojevrsni "bum" dogodio se kad su Talijani masovno počeli dolaziti u Međugorje negdje 2012. godine. Tada su izgrađeni i ti najveći hoteli, no ne sumnjam u njihovu dugoročnu održivost. Ipak razina profesionalnosti sve više raste, rekao bih čak da su naše tri hotelske zvjezdice "sjajnije" nego bilo gdje u Europi. Ima i još luksuznijih hotela, ponešto za svačiji ukus i džep – veli Kozina.
Prvi iznajmljivači
Među pionirima iznajmljivanja u Međugorju je obitelj Marije Sivrić (34), čiji su svekar i svekrva Zdenka bili među prvima koji su ugošćavali hodočasnike i namjernike u starom dijelu sela Međugorja. Bilo je to prije četrdesetak godina.
Vjerski turizam svima je dao kruh i osigurao egzistencijalni mir. Život je to koji možda ne vrvi obiljem i hedonizmom, ali im ničega ne nedostaje. Mogu mirno podizati djecu, upisati ih na neki sport, kupiti novu odjeću i školski pribor, odvesti ih na putovanje zimi jer na ljetovanje baš i ne stignu. Naime, sezonski rad ih sve mobilizira pa more jedva stignu vidjeti, ali se ponekad, kaže, okupaju na rijeci Trebižat.
– Kod nas vam je sezona od Cvjetnice do Svih svetih, i tada radimo svi: muž, ja, svekrva najviše kuha i peče kolače za naše goste-hodočasnike. Ako je baš puno posla, priskoči i moja majka iz Ljubuškog. Sami uspijevamo sve odraditi, a kad sezona završi, muž i ja radimo druge poslove. Stalno radimo i ne žalimo se; zahvaljujući našim sobama – imamo ih desetak – možemo ostati živjeti na svojoj grudi – vedro će simpatična Marija, udana u dio Međugorja kojega nazivaju Sivrići. Tu su svi u bližem ili daljnjem rodu, lijepo se slažu i surađuju.
– Ako dođe jedan autobus ili dva, pa ponestane mjesta kod nas, šaljemo goste jedni drugima bez zavisti i zle krvi. Svi smo ovdje u slozi – kazuje Marija, a svekrva kima s odobravanjem.
Složna familija nastavila je posao kojega su utabali gospođa Zdenka i pokojni dida Vlade. Njihove su sobe za turiste-hodočasnike u starom dijelu Međugorja bile među prvima, a cijela se priča zakotrljala, jasno, sasvim neplanirano.
– Kad su tih osamdesetih godina počeli dolaziti prvi hodočasnici, nigdje nije bilo ničega. Spavali bi ljeti tu oko kuće, pitali mogu li na zahod, nekima smo dali da prespavaju pa bi oni nešto sami ostavili u znak zahvalnosti, i tako je krenulo... Prvih nekoliko soba u staroj kući smo počeli izdavati turistima, mi smo se preselili u tavanski dio, isto fino uređen: Vlado, ja i naše petero djece. Ivan nam je jedini sin – ponosno majka svrnu pogled na jedinca.
Od tih gostiju, a i onih kasnije koji bi prespavali u novoj kući, mnogi su im postali prijatelji. Dolazili su hodočastiti Majci Božjoj i Sivrićima sve do kraja života.
– Bio je jedan drag čovjek, Richard Fuchs se zvao, iz Austrije. On je dolazio i više puta godišnje. Često su naši gosti-prijatelji znali ručati s nama za stolom, sad ih je puno pa imamo ovu veliku blagovaonicu – pokazuju uokolo Marija i Zdenka.
– Naše sobe imaju tri zvjezdice, nisu neki luksuz, al‘ fino je u njima. Ne treba pravom vjerniku luksuz, nije zato došo... Iznenadili bi se koliko poznatih osoba, pjevača i celebrityja prespava kod nas; ne zato što noćenje košta samo oko 14 eura, nego jer im je lijepo, jer nas doživljavaju ko prijatelje – veli Marija.
Pokazala nam je i fotografije s poznatim gostima koji su kod njih prespavali, ali smo zamoljeni da ne objavljujemo njihova imena jer im je svaki gost jednako vrijedan. Ponizna su i marljiva obitelj, i ne boli ih činjenica da bavljenjem turizmom na ovakav način nikad neće zgrnuti veliki novac.
– Normalno da je bilo i boljih dana, morali smo sniziti cijene. Bile su više nekada, dok nije puno toga izgrađeno. Nama je bitno da imamo dovoljno, da smo zdravi i da možemo ostati tu. Imamo i svoj mali vinograd sa oko tisuću trsova, ma sve nam je Bog dao! Nama dosta – veselo iznosi nevjesta Sivrić.
Ne bogaćenju na Gospi
Obitelj je istinski pobožna. Zdenka je sretna što ih nitko više ne tjera sa Brda Ukazanja kao što su milicioneri radili osamdesetih godina, kad se međugorsko čudo posprdno nazivalo "Gospa od deviza", a Križevac "Plavi križ". Sivrići su sretni što mogu svakodnevno svjedočiti vjeru.
– Poštujemo i druge vjernike, ma sve dobre ljude! Kod nas su spavali i muslimani, pravoslavni... Dobri Bog je jedan – sažima mlada Marija.
Obitelj nikad nije bila u Vatikanu. Jednostavno nisu stigli. Mariji je velika želja vidjeti i Padovu kojoj je zaštitnik sveti Ante, inače i patron rodnog joj Ljubuškog.
Kaže da kod njih u Međugorje na konak i jelo dolaze i ljudi s Floride. Ni oni, koji su silno imućni, u Hercegovini ne traže luksuz, nego srce.
– Ovdje ne bi trebalo više ništa graditi, ima sad dovoljno mjesta za sve. Bilo bi šteta Međugorje pretvoriti u tvornicu novca, betonirati ova polja, vinograde. Jedan je svećenik rekao da se "na Gospi nitko ne bi smio obogatit", i u pravu je – prenose Sivrići poruku cijelog Međugorja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....