Jedan od - budimo realni - rijetkih restorana na Balkanu gdje se po nekoliko sati čeka red za jelo je - u našem "komšiluku". Govorimo o lokalu gdje rezervacije ne primaju, svadbene fešte im se ne isplate, čak ne ulažu previše niti u marketing a bogme su i daleko od poimanja "fine dininga"; njihov su forte pun želudac zahvaljujući obilnim porcijama, jednostavna (mahom mesna) jela s naglaskom na pažljivo odabranom repromaterijalu (namirnicama), ugodan interijer (i eksterijer, tzv. bašta u toplom dijelu godine), dobra "vibra", veseo i srdačan pristup začinjen s malo cirkusa.
Oni su okrenuti narodu, k tomu su cijene i povoljne - barem iz perspektive gosta iz Hrvatske. Evo zašto k njima svi hrle, čekaju redove i o tom iskustvu pričaju mjesecima!
Posjetili smo čuveni restoran u Sarajevu pored rijeke Željeznice, u hladno zimsko povečerje.
Istinabog, snijega nije bilo ali je temperatura pala nekoliko stupnjeva ispod ništice, no sam pogled na to toplo, raskošno obasjano pročelje ogrijao nam je dušu!
Parkiramo tik do rijeke, parkirališni prostor je uređen i (premda smo čuli suprotno) ne naplaćuje se. Ipak, do nas odmah doleti mlađahna Romkinja koja "pomaže prilikom parkiranja" i za to traži nagradu uz popratne jadikovke o maloj dječici bez hrane, dijagnozama u familiji... No dobro, sve je to dio balkanskog folklora.
Ulazimo napokon na mjesto radnje u ulici Samira Čatovića Kobre, ispred kojega je portret razigranog vlasnika Huseina zvanog Sejo, ali i foto-point u obliku srca i sa dva natpisa: "Sarajevo" i "Restoran Brajlović". Ne bez vraga: predaja uči da "Ako nisu posjetio Brajlovića, ko da nisi bio u Sarajevu"!
Običan je radni dan u tjednu pa imamo sreće, u nepušačkom dijelu restorana slobodno je nekoliko stolova. Uskoro će nam se kratko priključiti vlasnik; jedva smo ga ulovili posredstvom sina Sanela, a dok čekamo legendarnog Seju ćakulamo s njegovom mlađahnom kopijom: kćeri Marizelom.
- Eh, svi kažu da smo isti, možda najviše zbog kose. I neki od Sejine unučadi su isto ovako ko on, crni, frčkavi - vedro će Marizela (42), koja je ime dobila po pjesmi Ćazima Čatovića, "Marizela", popularnoj 1981. godine kad je i ona rođena.
- Eh da, tata je išo prijaviti ime kad sam se rodila, a još nije bilo definirano koje ime da mi daju. Mama baš nije bila oduševljena da me nazovu po njenoj svekrvi, ni jedna varijanta nije bila idealna, pa Sejo dumo što će, slušo radio na putu, čuo pjesmu "Marizela" - i eto! Riješio dilemu. Kad je došo kući, svih je šokiro, morali se privikavat na to neko neobično ime. Meni se sviđa - osmjehuje se simpatična "gazdarica" lokala, Sejina desna ruka.
Zapravo, svi su uključeni u obiteljski biznis, i rado ističu da je začet davne 1945. godine.
- To je tačno dobrim dijelom, znate, mi smo obitelj mesara: mesar mi je bio dedo, pradedo isto. I Sejo je zapravo mesar, a ugostitelj je posto nakon rata. Ovog rata - kazuje Marizela, referirajući se na nesretne devedesete.
Tada je Husein poznatiji kao Sejo kao obrtnik-mesar u obrani Bosne i Hercegovine pristupio redovima Armije BiH. Sve je slutilo na katastrofu, ali valjda ga Allah voli, pa je na kraju njemu i familiji ispalo - odlično.
- Rat je buknuo, mesnice su zatvorene, nas su četnici potjerali s Ilidže pa smo se sklonili na Alipašino (Polje, sarajevska četvrt, nap.a.). Mi na Alipašino, tata u Armiji; Sejo ko Sejo, uspio sve pare što je imo spiskat i tamo. Uvijek je bio galantan, druželjubiv...
Na sreću, mama je imala malu ušteđevinu, nekih hiljadu dojčmaraka. I jednog dana došo do nje Sejo s fronta, i reko joj: ajd daj ti meni te pare, uložit ću u poso - prisjeća se Sejina kći.
I tako je za tisuću njemačkih maraka Sejo Brajlović, mesar, kupio - meso. Kupio je dobre mesne pozicije i - osušio ih.
- Znao je da suho vrijedi puno više od svježeg mesa, fino se to osušilo, a Sejo ga preprodo. I tako još nekoliko tura, došo on opet do nešto novaca, nekog malog početnog kapitala. To što je uzeo, uložio je u - ćevabdžinicu. Na Alipašinom, nekoliko ratnih godina, on je bio u Armiji i paralelno s tim koliko je mogo, vodio ovaj biznis. Mama je priskakala, mi smo još bili mali, ali svi smo se uključivali - prisjeća se.
Onda je rat minuo, a Sejo odlučio otvoriti prvi mali ugostiteljski objekt, preteču današnjeg restorana: na Ilidži, na svome, gdje se familija uspjela vratiti. Moramo reći da je Sejo inače rodom iz Ustikoline, tamo je napravio velebni ranč, no ipak je Sarajevo njegov grad, barem onoliko koliko je prezime Brajlović bitno za današnji identitet Sarajeva, i to ne samo u gastronomskom smislu. A bitno je.
- Uzeo u kiriju mali objekat, nije bio puno veći od ove vitrine - pokazuje rukom ka ulazu. U blizini je i frižider s finim mesnim "bokunima" u fazi zrenja, a ulazni dio interijera krasi i preparirana menažerija divljih životinja.
Već u početku ljudi su zavoljeli "Brajlovića", koji se diči sloganom "Imamo svega-čudo neviđeno".
- Joj, to je super radilo otpočetka! Sejo je takav: uživa u hrani, druženju, radu s ljudima, voli ugodit. Rano ustaje, kad lego da lego; uvijek je u objektu u četir ujutro, makar u tri lego. Osobno ide u nabavku, angažiro je i dva strica, sve pripreme obave i zajedno doručkuju; a onda oko deset ujutro Sejo ide leć, pa odspava do ručka, negdje oko 14 opet ustaje. I onda radi do 23 sata najčešće, al ako treba, ostane i do jutra. Uvijek je tako funkcioniro, pa i sad, kad ima 69 godina - vedro će Sejina kći, inače udovica.
Njezin sin Salko, Sejin unuk od 24 godine, također radi u restoranu kao i sinovi Sanel i Dino, te još jedna kći, Sanela, koja ima završen Veterinarski fakultet. Tako je i ona na svojoj razini također uključena u rad njihovog restorana, koji se diči mesom i tradicijskim mesarskim obrtom od kojega je sve počelo. I majka Ferida, Sejina supruga, također aktivno radi: ona je zadužena za slatko. Restoran ima krasnu paletu finih, starinskih slastica: hurmašica, baklavi, tufahija, jabučnog kolača i specijaliteta kuće: sočne i energetski moćne Torte Brajlović od oraha sa tučenim slatkim vrhnjem. Teško je reći što je bolje, jednostavno je stvar ukusa - sve je tako ukusno! Brajlovićeve slastice su poput ljepotica u nekom orijentalnom haremu, svaka je na svoj način zavodljiva.
- Slatko mi je vidjeti mamu i tatu kako su još uvijek jedno u vezi drugog malo ljubomorni. I to pored ovoliko godina, obostrano! To je valjda ljubav, neki pokazatelj svakako jest - smatra njihova kći, koja se donedavno bavila - uljepšavanjem.
Marizela je naime radila kao frizerka/kozmetičarka do tragedije koja joj je izmijenila život.
- Mlada sam se udala, postala majka pa razvela, i u zrelijim godinama, mojim tridesetima upoznala čovjeka svojih snova, mog drugog supruga. Živjeli smo život, divan život - no, on je poginuo na motoru... Strašan šok i beznađe koje je uslijedilo, mislila sam, nikad neće proći. I onda su mi roditelji povjerili vođenje posla koje je meni na neki način spasilo život, a k tomu je ispalo - pravi hit! - razvedri se Marizela Brajlović (ostala je pri svom prvom prezimenu).
Tako je nastala ekstenzija velikog restorana Brajlović, poslovnica na Baščaršiji naziva "Kod punice".
Restoran na Ilidži, onaj "glavni" pored rijeke Željeznice ima ukupno 500-njak sjedaćih mjesta (300 unutrašnjeg i 200 vanjskog dijela), a u "Punici" se jede "s nogu".
- Specijalitet lokalčića na Baščaršiji su vruće lepinje koje se odmah peku i najbolji kajmak koji postoji na planeti! Sejo je oduvijek volio kajmak, kad bi ljudi pitali gdje ga je nabavio on bi kroz smijeh reko "kod punice". I tako smo "Kod punice" nazvali taj street-food bar na Baščaršiji, kojega ja vodim, i jako dobro radi. Toliko dobro da smo već prvi dan rada - ostali bez kajmaka! - smije se naša sugovornica na prisjećanje da je prvi kontingent od 30-ak kilograma kajmaka "planuo" do pet popodne.
Taj čuveni kajmak za njih radi partner, i to ekskluzivni: mljekara Pađeni iz Bileće. S obzirom na kapacitet Brajlovića i ekstenzije Kod punice, mljekara kajmak radi samo za njih, to su litre i litre mlijeka da bi se dobilo ono najslasnije. Tim finim mliječnim grudama pune se lepinjice, te garniraju drugim dodacima po želji: najpopularnija je juneća šunka. Očekivano, u Brajlovićevim restoranima ima svega osim svinjetine, pa je tako i Kod punice.
- Sejo voli fino popit, on je ugostitelj otvorenog srca, cijeni dobro vino. Zato je odlučio napravit svoje vino Brajlović, čak je odlučio da drugih vina uopće nema u ponudi! Izvolte vrhunsko vino kuće ili ništa - smije se kći.
- Al stvarno je dobro, i nije skupo - domeće. - Crno i bijelo, po 50 maraka (oko 25 eura) boca. Ovdje općenito nije skupo, mi se ne trsimo bit lokal za elitu, nego za narod. Drago nam je što smo uvijek puni, da je veselo. To je važno - naglašava.
Marizela se prisjeća zgode kad se Sejo sažalio na - kralja dijamanata.
- Sejo ima neki nafak, sreću da uvijek upozna parajlije. Uvijek se para na njega zalijepi, ko u izreci: "para na paru, a uš na fukaru". A da pri tom nema nikakvu kalkulaciju...
Tako je upozno Ibrahima, čovjeka koji ima u Istanbulu tvornicu dragulja; došo taj s ženom na večeru, stoji na nogama dva sata, a mi uvijek imamo jedan stol blizu ulaza za nas, familiju, i ako naiđe netko od naših bliskih prijatelja. Gleda tako Sejo Ibrahima, vidi čovjek gladan, stoji sa ženom i čeka red za stol, pa mu dođe žao. "Ajde, prijatelju, sjedni ti ovdje, da se ne patiš, ti i gospođa. Izvolte, moji ste gosti", pozvo ga je za onaj naš stol i ugostio, ništa nije htio naplatit jer je već podugo čeko. A Ibrahim dirnut tom gestom, došo ponovo i donio mali dar: komplet nakita s dijamantima za Sejinu gospođu! Pali smo u nesvijest... Poslije su se baš sprijateljili, posjećujemo se međusobno - veli Marizela.
Dok mi tako pričamo, leti k nama Sejo, ispričava se što smo čekali, čovjek je živi motor, pogon svega; a opet, blizak svakome, šarmantan, ne možeš mu zamjeriti.
- Znao sam ja da će vama Marizela sve ispričat, zna ona i mene, i poso - namiguje, te zove jelo - specijalitet kuće. Barem jedno od njegovih omiljenih: teleći lungić a la Brajlović. Lete konobari, zvono zvoni (uobičajeni folklor prilikom serviranja), prska prskalica... I stiže savršeno (hotimično) nedopečena teleća "svićica", ružičasta, koju pred gostima konobari dopeku prelijevejući je vrućim maslacem. Bez masti nema slasti, a ova je uistinu neodoljivo mekana, topi se u ustima...
- Ovo je drug Tito jeo. Zato je i umro, *ebiga. Dobar je Tito bio - namiguje Sejo.
Nema tko nije jeo kod Brajlovića, a poznate je teško pobrojati tijekom svih minulih desetljeća. Neki su dolazili pa se ponosno slikali, neki su se s ljubavnicama skrivali i noćili na Ranču Brajlović u Ustikolini, gdje je gazda Sejo podignuo i plastenike kako bi za potrebe restorana namirio domaće povrće, krumpir pa i voće. Ima i bungalove, dva velika bazena s pogledom na Drinu...
- Sad sam kupio blizu crkve, katoličke katedrale u centru Sarajeva i šest apartmana; to je prilika koja se ne propušta, odmah mi je kum Edin Džeko davo duplo za njih, ali ne prodajem to. Ta lokacija nema cijenu. Gledaju na Papu Ivana Pavla Drugog, lokacija je čudo, top investicija. Znaš, imamo mi i svoju pumpu (benzinsku crpku, nap.a.), sad sređujemo i restoran, ulažemo, radimo... Čuj, ja kucam (na kasi restorana) milion maraka mjesečno. Slobodno piši, ne bojim se Poreske!
Nije sramota radit dobro, a ja radit volim, cijela familija radi. I moja žena, rođena istog datuma ko Hitler, svi radimo pa zato i imamo. Dođi za vikend, pa ćeš vidjet; ne boj se, riješit ćemo stol za tebe i kolegu - namiguje Sejo Brajlović, legenda Sarajeva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....