Kad ujutro otvorite novine ili "prosurfate" internetom, onda vjerojatno mnogi od vas prvo pogledaju vremensku prognozu, je li narastao broj zaraženih koronavirusom, ima li predsjednik Milanović možda neki novi biser, je li Tudor još trener Hajduka i, naravno, je li se pojavio još neki kandidat za predsjednika SDP-a.
Jer, kandidati za novog predsjednika SDP-a počeli su nicati kao gljive poslije kiše. Ili kao spasitelji nakon svakog bolnog izbornog poraza, kako vam draže.
Iako je iz užeg vodstva stranke još prije kojeg tjedna procurio kompromisno postignuti stav da bi bilo poželjno, u interesu stabilizacije uzdrmane stranke (a i lokalni izbori se bliže!), "uhvatiti se za jedan štap", tj. podržati Peđu Grbina kao jedinog kandidata za novog predsjednika, čini se da nisu baš svi spremni pristati na to kao na jedinu moguću spasonosnu opciju.
A to barem nije ništa novo u SDP-u. I u ovom slučaju manje govori o pluralizmu i nekoj širokoj lepezi ideja i politika, a puno više o – podjelama koje su očito preživjele izborni poraz. SDP je zapravo već godinama talac lošeg kadroviranja, klanovskih i drugih podjela, zbog čega, u konačnici, hrvatski socijaldemokrati danas i jesu u poziciji zbog koje zazivaju vlastiti restart, iako su još donedavno, samouvjereno, ali očito bez pokrića u vlastitoj homogenosti, najavljivali i obećavali biračima restart čitave Hrvatske.
Parlamentarni izbori su ogolili za SDP-ovce više nego neugodnu, prije svega duboko zabrinjavajuću istinu: u posljednjih devet godina SDP je izgubio 543.523 birača.
Nakon Grbina koji je, nota bene, u neslužbenu kampanju i obilazak prije svega dalmatinskih ogranaka krenuo u trenutku dok mu službeno nije bila istekla dvogodišnja suspenzija (zbog kritiziranja šefa stranke suspenziju su "zaradila" još tri člana Predsjedništva; Siniša Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović i Vedran Babić), o kandidaturi su počeli javno govoriti još neki socijaldemokrati nezadovoljni dosadašnjim rezultatima stranke koja pred unutarstranačke izbore u rujnu ima i jedan veliki "tehnički" problem – tek petina članova uredno plaća članarine (dakle, i tijekom proteklih šest mjeseci). A to je i preduvjet njihovog sudjelovanja na izborima zakazanim za 26. rujna, kad će SDP-ovci birati novog predsjednika, Predsjedništvo i Glavni odbor. Ali dobro, "tehnički" problemi – iako su i oni za neke indikator zapuštenosti stranke – daju se riješiti produljivanjem roka za uplatu članarina, dakle, do 17. kolovoza...
Iz utrke su u međuvremenu otpali ili su se sami eliminirali potencijalni kandidati poput pločanskog liječnika Miše Krstičevića, koji je kazao kako još, eto, nije vrijeme za taj korak, iako su mnogi upravo u mladom političaru s tetovažom Che Guevare vidjeli mogući odgovor na preferencije mladih birača sklonih lijevim opcijama. Spominjao se u istom kontekstu i Mišel Jakšić, mladi koprivnički gradonačelnik, koji se može podičiti i podatkom da je SDP na proteklim parlamentarnim izborima osvojio najviše glasova upravo u "njegovoj" Koprivnici i županiji... Baratalo se ranije i imenom bivšeg "podravkaša" Zvonimira Mršića, koji je na najboljem putu da postane "novi Picula", odnosno, još jedan od onih koji su obećavali, ali su na kraju završili u kategoriji "vječitih predsjedničkih talenata".
Željko Kolar, SDP-ov župan Krapinsko-zagorske županije, izjavio je ovih dana kako "najozbiljnije razmišlja da krene u utrku". Što ga je ponukalo na to? Pa, kaže, to što u jednoj trećini njegova stranka uopće ne funkcionira, u drugoj funkcionira, ali loše, dok su u trećoj - sukobi.
"Moramo krenuti u novi početak, prije svega obnoviti organizaciju. To nije lagan posao. Tko god misli da postoji mesija kojega će izabrati za predsjednika i sve će biti bolje, neće", pojasnio je svoje motive Kolar.
Mogućnost predsjedničke kandidature ni u kojem slučaju ne isključuje niti saborska zastupnica i načelnica Omišlja Mirela Ahmetović, demantirajući da njezinu eventualnu kandidaturu gura Zlatko Komadina. Drago joj je, kaže, čuti da "mnogi razmišljaju o kandidaturi za predsjednika stranke". No, i ona se, kao i Kolar, više bavi razmišljanjima o tome kako SDP učiniti "homogenijim", nego što razvija neke teorije o tome kakva bi socijaldemokracija trebala biti u trećem desetljeću 21. stoljeća.
Time se, istina, intenzivno bavi Siniša Hajdaš-Dončić koji je, po nekim SDP-ovskim izvorima, odstupio od moguće kandidature u korist Grbina, svog "kolege po suspenziji" u eri brzo rekordno brzo zaboravljenog Davora Bernardića. Svjestan da socijaldemokracija – to nipošto nije samo hrvatski specifikum, red je naglasiti - nije ponudila uvjerljivu alternativu globalnom kapitalizmu i golemom socijalnom raskolu između bogatih i sve siromašnijih građana diljem svijeta, Hajdaš-Dončić govori o potrebi za postizanjem "novog društvenog ugovora – onog koji će štititi obrazovanje, kulturu i zdravstvo", pojašnjava Hajdaš-Dončić.
I dodaje: "Zelene politike na koje se sad svi masovno pozivaju uopće nisu odgovor na vrijeme koje dolazi!... Nama je jedini spas u ekonomskoj transformaciji koja će nam omogućiti upravljanje javnim dobrima i dobivanje ekonomskog bonusa od upravljanja javnim dobrom".
I dok neki u SDP-u, zabrinuti zbog uspona zeleno lijeve platforme Možemo! zagovaraju "povratak korijenima i radništvu", Hajdaš-Dončić je siguran da radnici "odavno nisu birači SDP-a", a i da se socijalna država ostvarila 70-ih godina prošlog stoljeća. "Naša su baza slobodnomisleći ljudi koji si mogu stvoriti sami egzistenciju, i njihov udio raste i rast će, mi moramo biti predvodnici i pomagati kreativcima, malim i srednjim poduzetnicima", kazat će Hajdaš-Dončić.
Grbin je jasno naznačio da lijevi birači očekuju odlučniji SDP, ne samo onaj koji ukazuje na pogreške vladajućih: "Ljudi znaju što je SDP, ali mi to moramo pokazati i kroz jasne programe. Ti se programi moraju temeljiti na iduće tri poruke: kada nastane sukob između radnika i poslodavca, moramo stati na stranu radnika, kada nastane sukob između dužnika i banaka, moramo biti na strani dužnika, a ono što je za mene socijaldemokracija 21. stoljeća jest to da kada dođe do sukoba između korporacija i potrošača kojima korporacije uvaljuju nekvalitetnu robu ili ih varaju na uslugama, SDP mora biti najglasniji zaštitnik potrošača. To su temeljne tri postavke na kojima moramo graditi sve politike koje ćemo stvarati iduće četiri godine".
Dakle, malo Živog zida, malo aktivizma na kojem je "izraslo" Možemo!, prstohvat iskustva Udruge Franak... i SDP bi trebao biti resetiran? Jasno, pod uvjetom da se i nakon ovakvog izbornog debakla ne nastave klanovska prepucavanja i obračuni. I da Možemo! završi otprilike onako kao što je nakon početnog uzleta završio ORaH. I da brojnost stranačkog članstva (službeno: 32 tisuće) i gibanje političkog klatna naprosto učine svoje.
I zato vrijedi za kraj citirati jednu frišku opservaciju Hajdaš-Dončića: "Svijet se mijenja, a mora se mijenjati i SDP. Pogubno bi za nas bilo da ostanemo isti ili, još gore, da postanemo mainstream stranka. Ako nam se to dogodi - onda smo gotovi, onda nas nema".
Naime, držimo ovaj citat Hajdaš-Dončića indikativnim jer ne bismo se baš kladili da se nešto od spomenutog – već zapravo nije dogodilo. Samo to, po svemu sudeći, nisu shvatili još jedino u SDP-u.