Prvi put kad je ušla u sobu punu dječaka koji su se "mlatili", bila je trudna. Trbuh do zuba. Vika se prolomila hodnikom prije nego što je stigla do sobe. Netko je već pozvao kolege. Netko je rekao da ne ulazi. Ušla je.
Jedan od dječaka, fizički jači od nje, prišao joj je, položio dlan na njezino čelo i lagano je odgurnuo prema vratima.
"Teto", rekao je, "samo vi izađite da vas ne bi povrijedili."
Ljiljana Šupraha još uvijek se prvo sjeti tog trenutka kada netko kaže da radi s "opasnom djecom".
– Nikad ih se nisam bojala – kaže nam mirno.
U Centru za pružanje usluga u zajednici Split radi već 40 godina. Kroz njegove programe danas prolazi više od 200 djece i njihovih obitelji. Neki ovdje žive. Drugi dolaze povremeno. Iza svakog imena krije se druga priča.
Iza zatvorenih vrata
Iza vrata Centra ne kriju se samo dosjei, sudske odluke i prekršaji. Kriju se djeca. Šesnaestogodišnjakinja (ime poznato redakciji) nekoliko metara dalje, na pitanje zašto je ovdje, odgovara bez zadrške:
– Gađala sam mater čašom.
Na pitanje zašto, šuti. Kaže tek da joj je ovdje dobro i da se kući, barem zasad, ne planira vratiti.
Pokraj nje sjedi sedamnaestogodišnjak. U Centar je prvi put došao 2023. godine. Nakon toga završio je u Odgojnom zavodu u Turopolju. Početkom srpnja ponovno se vratio na Brda.
– Prije sam bio loš prema odgajateljima. Prema svima – kaže.
Danas kaže da je sazrio.
– Nakon Turopolja skužio sam gdje mogu završiti.
Takve priče ovdje nisu iznimka. Ono što se posljednjih godina promijenilo jest dob djece koja dolaze.
Sve mlađa lica sustava
Na vratima više nema mjesta za novo ime. Sobe su pune. Kreveti zauzeti. Dvije stambene zajednice za djevojčice i jedna za dječake rade punim kapacitetom, a prvi put pojavile su se i liste čekanja za djecu osnovnoškolske dobi.
To je promjena koja se ne vidi na prvi pogled. U hodnicima nema gužve. Djeca odlaze u školu, vraćaju se na ručak, Sve izgleda gotovo obično, gotovo normalno, no ono što nije ni obično ni normalno jest dob djece koja posljednjih godina dolaze.
– Djeca nam dolaze sve mlađa, već sa sedam godina – kaže ravnateljica Centra Marija Krželj.
Godinama je, objašnjava, sustav reagirao tek kada bi obitelj već bila u potpunoj krizi. Danas pokušava učiniti suprotno, pomoći dok još postoji prilika da dijete ostane kod kuće.
– Kada otvorimo predmet, često vidimo da su prvi znakovi postojali još u četvrtom ili petom razredu osnovne škole. Tada je trebalo reagirati. Povećanje broja mjesta samo po sebi nije dovoljno. Ključno je pravodobno i koordinirano djelovanje obrazovanja, socijalne skrbi i pravosuđa kako bi se problemi prepoznali prije eskalacije. Ključno je djelovanje sustava – kaže Krželj.
Ljudi koji ostaju
Ali sustav ne čine samo propisi, kapaciteti i brojke. Čine ga ljudi koji godinama ostaju uz djecu, često i onda kada svi drugi odustanu. Jedna od njih je Josipa Maroš. U Centar je došla prije petnaest godina. Posao joj je tada, kaže, jednostavno trebao.
– Ovdje sam se zaljubila u socijalu – kaže.
Devet godina radila je kao odgojiteljica. Danas vodi izvaninstitucionalni odjel. Prisjeća se jedne rečenice koju je godinama ponavljala gotovo svakoj djevojci u domu.
– Kad budeš imala 26 godina i sjetiš se da ti je jedna odgojiteljica rekla nešto, znat ću da smo napravili dobar posao – govori nam kroz smijeh.
Godinama poslije, kazuje nam, neke od njih doista su joj prilazile na ulici i govorile da su se sjetile upravo tih razgovora u najtežim trenucima.
Slijepa točka sustava
Dok neka djeca dolaze zbog obiteljskih sukoba ili poremećaja u ponašanju, druga već imaju iskustvo konzumiranja droga.
– Imamo velik broj djece koja dolaze s iskustvom konzumiranja sredstava ovisnosti – kaže Krželj.
U Centru ih redovito testiraju u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo. Ako je nalaz pozitivan, uključuje se stručni tim, obavještava Hrvatski zavod za socijalni rad i traži daljnje rješenje. No upravo tu, kaže ravnateljica, sustav ostaje bez odgovora.
– Vrijeme je da se otvore komune za djecu mlađu od 16 godina. Danas u Hrvatskoj ne postoji ustanova u koju ih možemo smjestiti kada imaju ozbiljan problem s ovisnošću – objašnjava.
Odlazak
Tri godine nakon što je prvi put ušla u organizirano stanovanje, Lana je spakirala stvari. Došla je sa šesnaest godina. Danas iza sebe ima završenu školu, vozački ispit i plan za život nakon Centra. Kaže da joj je u početku bilo teško. Nije poznavala djevojke s kojima će živjeti. Nije znala hoće li se ikada naviknuti. Ali jest. Lana je otišla.
Takve odlaske Ljiljana Šupraha pamti više od svega. Pamti trenutak kada netko ode. I godine poslije pokuca na vrata ili je zaustavi na ulici. Prije četrdeset godina vjerovala je da postoje pravila po kojima se djeca mijenjaju. Danas kaže da takva pravila ne postoje. Postoje samo ljudi. I vrijeme.
‘Posljednja smjena‘
Mirovina je Ljiljanu Šuprahu već čekala. Produljila je još dva mjeseca.
– Kad sam potpisala, bila sam sretna kao malo dijete – kaže.
Mirovina za nju neće značiti kraj rada. Nastavit će kao psihoterapeutkinja i edukatorica. Zastane, nasmije se i gotovo usput kaže:
– Možda ću napokon doma očistiti kuću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....