Ovih dana je najprije austrijsku, a potom i svjetsku javnost uzbudila priča o Austrijanki koja je s ljetovanja na Krku u kuferu doma donijela ženku škorpiona i njezin nakot, desetak mladunaca.
Sve ih je – ne potamanila, što bi većina nas učinila – nego propisno zbrinula i u transportnom boksu, posredstvom udruge za zaštitu životinja, vratila u njihovo prirodno stanište, na otok Krk!
Tragom te neobične priče slučajno smo doznali za jednu podjednako neuobičajenu, ali kudikamo opasniju. Datira iz 2016. godine, i još uvijek ima potencijal, hm, mistične agonije...
Protagonistica je Arijana Matulić, Splićanka koje se bolji poznavatelji rukometa sjećaju kao juniorske reprezentativke Hrvatske iz osamdesetih, vrsne sportašice iz doba bivše Jugoslavije, kojoj je klupska kolegica u prvoj ligi “Dalme” bila slavna Nataša Kolega. Arijana je igrala protiv najznačajnijih igračica svoje generacije u međurepubličkim utakmicama: Svjetlane Kitić, sestara Peović iz Crne Gore, Beograđanke Pešić...
U naponu sportske snage, međutim, Arijanu je snašla teška ozljeda koljena, nakon koje je uslijedilo čak devet operacija. Naposljetku joj je hrskavica umjetno uzgojena i presađena, a Arijana je pod paskom liječnika dr. prof. Nemeca bila jedna od pionirki takvih operacija. No, ostala je u sportu, dijelom i opet na štetu vlastita zdravlja; kao diplomirana kineziologinja vodila je centar za rekreaciju Cosmomedicus na Gripama. Danas je, pak, vlasnica obrta za njegu tijela koji djeluje pri dva hotela u Jelsi na Hvaru.
No, ovo nije priča o Arijaninoj karijeri ni sportskoj drami, nego jednoj drami sasvim drukčije prirode. Vjerojatno jedinstvenoj, jamačno niste čuli za ništa slično ili, Bogu hvala, imali iskustvo koje će vam samo u prvim trenucima izgledati komično.
Naime, Arijana ljeta provodi radno na Hvaru, i to od travnja do listopada svake godine; službena adresa inače joj je Vrh Sućidra u Splitu. Te 2016. godine Arijana je po običaju odradila sezonu te započela svoju svakogodišnju selidbu natrag u Split. Bila je sredina listopada, na svoj prvi kat u Krležinoj ulici donijela je gomilu prtljage te počela raščišćavanje.
Najprije je usisala stan, obrisala površine od prašine te započela “krčenje” kufera. Imala je i dvije velike kutije, svaka žena zna koliko joj stvari treba (dovoljno je reći, cipela) za šest mjeseci života na drugoj adresi. Sve je to Arijana vadila, slagala, vješala na vješalice, odnosno stavljala na pranje...
Dok nije došla do posljednje kutije, pored one sa štipaljkama za odjeću i francuskog prozora. Kad ju je podignula, ispod nje bila je – zmija!
– Sto posto sam sigurna; vidjela sam je nekoliko sekundi, debelu zmiju sjajne, antracit-crne kože s prugama; izgledala je kao ona smotana kobasica za roštilj. Onda se brzo izvila i izletjela sa strane. Zanijemjela sam od šoka; tih nekoliko sekundi promijenilo mi je život, doslovce. Najprije sam ustuknula, kao da sam dobila udarac u prsa. Onda sam zgrabila koltrinu, dugu zavjesu, i izbacila je kroz francuski prozor. Učinila mi se malo teža nego inače; nikad neću saznati jesam li tada izbacila i zmiju. Namjera mi je bila osloboditi pogled, da je lakše nađem... – i dandanas potreseno se prisjeća Arijana, koja je potom u drugu prostoriju pohitala po metlu, i drhtavim rukama tražila beštiju po stanu.
Onda je, sjeća se, zatvorila vrata te prostorije, otišla se istuširati, odjenula odjeću koju je imala pored kade, te izišla na ulicu. Odlučila se odvesti k majci; tek na cesti, u automobilu, doživjela je svojevrsni posttraumatski sindrom, te čak udarila u zidić pored kolnika.
Idućih godinu i pol dana nije prespavala u svom stanu, de facto se preselila kod majke.
Naravno, odlučila je nešto poduzeti: prvi korak bila je Wikipedija. Zmija je nalikovala na riđovku, premda više nije sigurna u to. Onda je nazvala zmijara s Hvara, poznatog vlasnika Planeta zmija iz Dola, Tomu Makjanića, i zamolila ga da je dođe potražiti.
– Došao je s opremom i sve pretražio, ali nije je bilo. Loša okolnost bila je što je baš taj listopad bio strahovito hladan, i postojala je opasnost da se zmija zavukla u neku rupu, upala u hibernaciju... Ipak, postavila sam uz pomoć brata klopke za nju, jer zmija bi trebala ogladnjeti nakon nekog vremena – prepričava naša sugovornica.
Tako je najprije nabavila mamac, živog miša u kavezu i oko njega debeli sloj ljepila na kartonskoj podlozi. Zbog miša je držala uključeno grijanje da se ne bi smrznuo, zmija voli živi plijen. Svaki dan Arijana i brat joj oprezno su ulazili u stan kako bi mu ostavili hranu.
A onda su morali otići nekoliko dana na Brač, u berbu maslina; mišu su ostavili više hrane, puno hrane za gotovo cijeli tjedan izbivanja. I klimu podešenu na ugodno grijanje.
Kad su došli s Brača nakon četiri-pet dana, međutim, zatekli su miša koji se doveo do samrti od prejedanja! Nije, jadan, znao da mu je to klopa za cijeli tjedan, pa se nažderao do iznemoglosti. Uskoro je izdahnuo a da nije ispunio svoje poslanje u kavezu. Fuj!
Onda je, po savjetu prijatelja, postavila markere od brašnjavih pruga po stanu; ako zmija progmiže, mora ostaviti trag. Stan je bio pun brašna, ali sustanarki ni traga. I tako, u toj agoniji prisilnog preseljenja i potrazi za zmijom dođe i travanj, nova sezona za rad u Jelsi. Arijana putuje na Hvar, vraća se i opet u listopadu, ali uskoro s bratom putuje u Australiju, na svadbu kod rodbine. Vraćaju se oko Badnjaka, i tada odlučuje stvar “prelomiti preko koljena”: pronaći zmiju pošto-poto. Po logici je trebala uginuti tako dugo bez ikakve hrane...
Progoni me u snu
– Kad danas vratim film unatrag, ne mogu vjerovati da mi je bilo neugodno nazvati, recimo, CIAN ili vatrogasce. Jednostavno, smatrala sam da će mi se narugati ili me odbiti – priznaje Matulić.
Ohrabrena mišljenjem stručnjaka zmijara, Arijana nakon godinu i pol dana ulazi u stan i započinje čišćenje, traženje, “češljanje” svakog kantuna u stanu. Nije je pronašla, niti bilo kakav njezin trag: jaje, kožu, mladu jedinku... Jao!
– Vjerujte mi da me i danas, nakon pet-šest godina, ta zmija progoni u snu; jedna mi je prijateljica rekla da je vidjela sličnog gmizavca ispred nedalekog portuna u Vukovarskoj!
Teorije o tome kako se našla u mom stanu su različite: možda sam je donijela s Hvara u kutiji, a možda je na prvi kat dogmizala kroz prozor; ovdje ima paprati, prirode, ima i bauštela po rubnim dijelovima Splita. Moguće da je nešto poremetilo njezino prirodno stanište...
Po jednoj teoriji, zmiju su mogle donijeti i dvije moje prijateljice – Njemice koje su boravile u mom stanu dok sam bila na Hvaru – ranije su bile u Mimicama, bio je to kolovoz...
Ono što je sigurno jest da je zmija, prava zmija bila u mom domu u Splitu. I da, na neki način, iz njega više nikad neće izići. Stalno je tu sa mnom – mračno se našalila Arijana Matulić, bivša sportašica s “otrovnom pričom”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....