Ako ga nekim čudom niste uočili u razdoblju rađanja inicijative Pravo na grad i njezinih "okršaja" s kontroverznim poduzetnikom Tomislavom Horvatinčićem, za Tomislava Tomaševića morali ste čuti 2017., kada je s liste stranke Zagreb je naš! ušao u gradsku Skupštinu.
Novinari koji prate nevladine organizacije i aktivisti znaju ga iz Zelene akcije, gdje je bio aktivan još u svojim dvadestima, pa se i angažman u "obrani Cvjetnog trga" činio nekako logičnim putem.
Prva stvar koja kod Tomaševića upada u oči kaže kako njegov aktivizam gotovo nikada nije koketirao s retorikom jeftinog populizma, čijem sirenskom zovu mnoge nove opcije nisu ni mogle ni htjele odoljeti. Jer, nema boljeg "shortcuta" od populističke, zaoštrene retorike "protiv korumpiranih elita" u ime "poštenog naroda" kad želite što brže doprijeti do potencijalnih birača.
Iza njega nema problematičnih epizoda, kakve iza sebe imaju, primjerice, neki ljudi iz nove vlasti u Splitu. Zajedničko im je tek da je i jedne i druge iznjedrila želja birača za nekim novim i poštenijim političkim praksama.
Zasićenost "bandićizmima"
Nemoguće je ne primijetiti i sljedeće: Zagreb je naš! ima kvalitetno napisan program, razrađen po kvartovima i nipošto se ne može staviti u red programa koji su nastali bez osluškivanja (biračke) baze. Uostalom, uvjerljivi uspjeh platforme Možemo! na posljednjim lokalnim izborima može se – uz očitu zasićenost građana "bandićizmima" svih vrsta - zahvaliti i tome što je očito da je riječ o političkom projektu koji je nastajao "odozdo prema gore", bez populističkih općih mjesta. Sve to u vrijeme kad je program većine naših stranaka, izuzmemo li identifikacijske svjetonazorske rečenice - zapravo teška formalnost.
Naravno da i Zagreb je naš! svojim programskim dokumentima ima uopćenih dijelova, koji u svjetlu prvih promašaja nove vlasti u metropoli izgledaju i pomalo tragikomično. Evo, recimo, kad – u programu za zadnje parlamentarne izbore - najave "Dolazimo ne samo promijeniti politiku, nego promijeniti ovo društvo"...
Ali, znamo i otprije, teorija je jedno, a upravljati, recimo glavnim gradom, i to nakon dva desetljeća vladavine Milana Bandića, nešto sasvim drugo. Dobra volja ne jamči i sposobnost. A aktivistička borbenost bez sagledavanja šire slike prijeti transformacijom u sektašku isključivost. Zbog čega onda i Možemo! lako može postati – možda.
Na prilično bolan način spoznao je što donosi ulazak u institucionalnu politiku proteklih dana i Tomašević s najbližim suradnicima. Prvo zbog više nego nespretnog kadroviranja, tj. neočekivane smjene ljudi koje je nedavno sam postavio na čelo Zagrebačkog holdinga, a onda i zbog izbora dr. Darka Richtera, donedavnog člana Domovinskog pokreta, na mjesto ravnatelja Dječje bolnice na Srebrnjaku. Njegov svjetonazor drastično odstupa od vrijednosti koje propagira platforma Možemo!, što su im zamjerili i simpatizeri te partneri s ljevice, iako to još ništa ne govori o Richterovoj kompetentnosti da bude dobar ravnatelj.
Kako bilo, novi gradonačelnik, koji je kao Bandićev "izazivač" uživao status miljenika medija, prvi je put osjetio što znači biti suočen s valom oštrih kritika. Postizborni medeni mjesec je završen.
Pa se tako moglo čuti kako nova vlast "nema ni znanja ni vizije ni kvalitetnih kadrova". "Ako tri mjeseca nakon što su preuzeli Grad sami sebi proizvode ovako krupne probleme, s prvom se pitamo gdje su ta 'rješenja', gdje su ti 'eksperti' o kojima s pričali bajke u kampanji?!", poručili su mu zagrebački HDZ-ovci.
Kritiziranje s pokrićem?
I što je najgore po Tomaševića, sve to – u svjetlu spomenutih afera – izgleda kao kritiziranje s pokrićem.
Ako znamo da su u Upravnom vijeću Dječje bolnice na Srebrnjaku (a njega je imenovala nova gradska vlast), čak dva člana u sukobu interesa (zbog svojih neporecivih veza s Možemo!, odnosno njihovom zastupnicom Sandrom Benčić) te da se predsjednica Vijeća izuzela od odlučivanja jer je s dr. Richterom - za čiju kandidaturu, kako kaže, nije znala - u kumskim vezama, logično se nameće pitanje: pa gdje je ta promjena u odnosu na Bandićevu eru?
Neočekivano brzo, Tomašević je postao i predmetom interesa Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koje je početkom ovog mjeseca pokrenulo postupak protiv njega jer je pročelniku za zdravstvo naložio da u Upravno vijeće bolnice Srebrnjak imenuje dr. Tomislava Lauca, jednog od donatora svoje gradonačelničke kampanje...
Zbilja, sve je naizgled isto kao lani, samo što, eto, Bandića nema. Ili nam se tako samo pričinilo!
Takva slika u ogledalu nove zagrebačke vlasti trebala bi duboko zabrinuti Tomaševića, koji bi si morao priznati da su mu neka područja upravljanja očito još prevelik zalogaj; da zaista još nema dovoljno ljudi na koje se može osloniti i da možda ne bi trebao slušati sve koji ga uvjeravaju da imaju dobra rješenja, a zapravo samo žele zauzeti pozicije koje sada zauzima netko drugi (nešto slično bi se moglo dogoditi, po svemu sudeći, i u Ciboni koja je, iako je vode ljudi iz Bandićeve ere, nakon dugo vremena složila uistinu perspektivnu ekipu mladih igrača, što nije jedini, ali je važan aspekt rada kluba).
Javnost bi pritom trebala imati na umu da loše kadroviranje ipak treba razlikovati od korupcijskih afera i mutnih milijunskih poslova vlasti koja je grad uporno šminkala, a novac predviđen za održavanje dotrajale komunalne i prometne infrastrukture trošila u druge svrhe.
Zašto nitko nije bio šokiran otkrićem kolega iz Jutarnjeg lista da je samo na čak 427(!) savjetnika – angažiranih unatoč brojnoj gradskoj administraciji - u prošloj godini potrošeno 10 milijuna gradskih kuna?!
Oni koji su mu bezuvjetno skloni će kazati, dobro da se Tomaševiću sve ovo dogodilo u prvih 100-tinjak dana vladavine. Stigne još sve popraviti i resetirati. Drugi će kazati da stupanj kritičnosti prema Možemo! kojem svjedočimo u povodu prvih kikseva nove vlasti, ako ništa, obećava dizanje ljestvice općih kriterija očekivanja od vladajućih na višu razinu od dosadašnjih, i u tome vide opći benefit početnih nesnalaženja Tomaševićeve vlasti.
A on bi morao shvatiti da ga birači neće ocjenjivati po dobrim željama, nego po onome što će od svega toga biti u stanju i realizirati. Možda je i Tomašević trebao krupnije izazove ostaviti za kasnije, pa početi mandat s terensko-aktivističkim akcijama kojima su pozitivne poene u lokalnoj javnosti prikupili njegove kolege iz vrha splitske vlasti, uklanjajući "stupiće" na uzurpiranom parkingu, odnosno, ilegalne kioske iz centra grada. Sigurno je da bi makar njegovi PR-ovci bili zadovoljniji...
No, Tomašević i ekipa će tek donošenjem svog prvog proračuna pokazati kakvu viziju zapravo imaju. Bit će to prigoda za hrabrije poteze, osjetnije rezove na rashodnoj strani... Nadamo se ne i za "igre moći", o kakvima ogorčeno govori Ante Samodol, sad već bivša uzdanica Možemo! u Holdingu.
Tomaćević ipak zaslužuje šansu
Time će novi gradonačelnik i Možemo! pokazati jesu li samo oni koji znaju detektirati što ne valja i moralizirati ili su progresivna snaga koja će stvarno i provesti promjene. Zbog svih onih glasova koje je dobilo Možemo! (130.850 glasova ili čak 40,83 posto ukupnog broja glasova, dok je HDZ s partnerima osvojio 36.232 glasa iliti 11,30 posto), novi gradonačelnik ipak zaslužuje šansu da pokaže što zna.
A dobio je u drugom krugu gotovo dvostruko više od Miroslava Škore (199.630 prema 106.300 glasova). I, još bitnije, lider platforme Možemo! osvojio je čak 30 tisuća glasova više od dosadašnjeg rekorda lokalnih izbora kojega je od 2013. držao - Milan Bandić.
Kako god, za očekivati je da se ni Tomaševićeva suradnica, dr. Danijela Dolenec, inače mlada znanstvenica, do daljnjeg neće na društvenim mrežama hvaliti fotografijama upaljenih svjetala u zgradi Gradske uprave, odnosno, radišnošću svog šefa do kasnih noćnih sati.
Jer, čovjek više ne može biti siguran – gore li ta svjetla zato što gradonačelnik vrijedno radi, ili se to upravo kuha još neka nova velika kriza (upravljanja) u Zagrebačkom holdingu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....