U Ukrajini se vodi ‘proxy‘ rat, a to nosi velike rizike: najpoznatiji primjer je Vijetnam - znamo kako je završilo...

Je li ukrajinski rat školski primjer posredničkog, tzv. proxy rata? Proxy ratovi su oni u kojima, uz sukobljene strane, posredno sudjeluju i treće zemlje, ali s primjerene distance, izbjegavajući borbu licem u lice. To su svakako i oni za koje se američki predsjednik kune da nikad na bojište neće poslati svoju vojsku, dok istodobno na ista ta bojišta otvoreno šalje milijarde dolara oružja i vojne pomoći.

Realnost je danas takva da je rat u Ukrajini već odavno označen proxy ratom između Rusije i Zapada, ali to nije nikakva novost: gotovo svi veliki ratovi zadnjih desetljeća u svijetu bili su 'proxy', od Vijetnama do Afganistana.

Sirija je bila savršen primjer posredničkog rata s raznim ulozima, gdje su svoje prste imali upletene brojne zemlje: Francuska, Iran, Izrael, Jordan, Rusija, SAD, Saudijci, Turska, Emirati, Britanci... Ništa bolje nije već godinama ni u Libiji, gdje Rusija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Francuska podupiru generala Khalifu Haftara, a Washington vladu u Tripoliju i razne antiisilovske milicije. Sličan je slučaj i sa slojevitim sponzorstvom premreženim sukobom u Jemenu.

Rasprostranjenost posredničkih ratova svijetom je lako razumljiva, jer ovakva vrsta ratovanja omogućuje smanjene troškove i velik komod: drugi se kolju i krvare, a vi izdaleka dostavljate noževe i navijate, a nekad i mijenjate favorite, s obzirom na stanje na terenu.

Bez obzira na mnoge prednosti, posrednički ratovi su ipak prilično često razočaravajući i rizični za udaljene pokrovitelje. Umjesto da budu zahvalni i poslušni, lokalne skupine boraca, nakon što se naoružaju, obično biraju ići svojim putem, ne mareći za želje patrona. Bez obzira na to, još uvijek su proxy sukobi najjeftiniji način postizanja strateških ciljeva velikih država; nije džabe Dwight D. Eisenhower još 1955. izjavio kako su proxy ratovi “najjeftinije osiguranje na svijetu”.

Tijekom Hladnog rata, Sjedinjene Države poduprle su barem dvadesetak pobuna diljem svijeta koje bile uperene protiv vlada koje je podržavao Sovjetski Savez. Sovjeti su sa svoje strane činili gotovo isto, a nije daleko bila ni Kina aktivno pomažući različite pobunjeničke skupine i pokrete 'nacionalnog oslobođenja', od Gvineje Bisaua preko Omana do Laosa.

Ratovanje preko drugih, međutim, podrazumijeva i manjak potpune kontrole. U najgorem slučaju, proxy ratovi naposljetku ipak mogu uplesti sponzore u krvave sukobe koje su pošto-poto htjeli izbjeći. Najčuveniji primjer je Vijetnam, gdje je američko sudjelovanje počelo skromno i skriveno, s nekoliko desetaka časnika koji su 1950-ih tamo poslani kao instruktori proameričkih frakcija. Znamo i kako je završilo: s gotovo 60 tisuća poginulih Amerikanaca i posve komunističkim Vijetnamom sedamdesetih...

I u slučaju invazije na Ukrajinu pogrešni proračuni SAD-a i zapadnih zemalja isto mogu dovesti do neplanirane eskalacije, osobito ako ukrajinski borci budu djelovali iz utočišta u susjednim državama. Za Sjedinjene Države i njihove saveznike vođenje neizravnog rata protiv Rusije u Ukrajini puno je manje rizično od pokretanja izravnih neprijateljstava, što bi sigurno podrazumijevala zona zabrane leta, no ni posredna uključenost nije uopće lišena opasnosti.

Podupiranje dugih oružanih pobuna u nekoj zemlji nikad ne osnažuje umjerenjake, nego radikale, a oni se kasnije teško daju pripitomiti ili priviknuti na mirnodopski kalup.