Može li se zamijetiti – tišina? Može, ako njezin opojan "ne-zvuk" resko, poput tihanog brecanja Božjeg zvonca, podcrta cvrkut ptičica, možda šum neke grane ili čak ptičjih krila. Kad ste uopće zadnji put čuli taj zvuk tišine, srh prirode? Nama, stanovnicima gradova, tišina je kad automobili prolaze u monotonom mimohodu bez psovki i trubljenja. Takav smo zvuk navikli apstrahirati, on nam dođe kao odmor za uši. Zvuk kiše koja bubnja o stakla, eventualno šum klima-uređaja koji "pokrije" vanjske zvukove, razgovor prolaznika, poznanika.
Žamor grada bez izraženih, stresnih decibela, građanima je tišina. No, tišina u prirodi nešto je toliko lijepo da skoro plaši; ali samo dok se na nju ne naviknemo. Onda uvidimo da bi svakome od nas trebalo jedno, višednevno razdoblje takve "terapije tišinom prirode" u godini, ako ne i češće.
Villa Silentio kod Makarske, na lokalitetu općine Vrgorac (u Dugim Njivama), koju su godinama i s puno ljubavi uređivali supružnici Živka i Lenko Radalj, mjesto je gdje vlada upravo takvo ozračje – sam naziv "silentio" (latinski: tišina) to sugerira.
Već desetak godina to je kuća u sadašnjim, nevelikim gabaritima – ima oko 80 metara četvornih – i kao takva idealno je mjesto za odmor obitelji, njihovih gostiju i prijatelja. K tomu, locirana je na niti 20 kilometara udaljenosti od Makarske (tamo Radalji i stanuju), a i Međugorje im je, kao i gostima, također veoma blizu. Priroda, more i mir Božji; pa što čovjeku više treba?
Obiteljski ‘đir‘
Možda još jedino – vrt. I to postoji kod Radalja! Imanje se prostire na nekih 3000 metara četvornih, to je prava milina uokolo kućice uređene "po starinski", predviđene za četiri do najviše šest osoba – pravi obiteljski "đir". Ima dvije spavaće sobe i dvije kupaonice, kuhinju s dnevnim boravkom, peć na drva... I to bi bilo skoro sve, maleno ali udobno, uređeno s ukusom i poštivanjem starine, autohtonog nasljeđa, ali opremljeno suvremenim civilizacijskim stečevinama. Čak i drva će vas dočekati nacijepana!
No, povrće za ručak iz vrta gosti moraju – ubrati sami. To je ono što se u suvremenom svijetu zove "grounding", dodir ruku i zemlje, spoj čovjeka s Majkom Prirodom. Izvaditi nekoliko krumpira iz zemlje i napraviti toplu krumpir-salatu, začiniti je slatkom kapulom iz tog istog vrta. Ili pak ubrati megatikvicu, narezati je na debele kriške, pa ispeći na gradelama, pokapati maslinovim uljem i posuti krupnom solju; ma koji se "fensi" burger može mjeriti s time? Ruke uprljane zemljom ruke su sretnog čovjeka.
Imali smo jednoga gosta, ginekologa iz Francuske – prisjeća se simpatična "gazdarica" Živka, inače dugogodišnja medicinska sestra.
– On je bio dobar poznavatelj bilja i oduševljeno je brao samoniklo bilje uokolo kuće, u prirodi, pa od toga pravio pesto i dodavao ga izdašno u druge umake i jela. Stvarno je ovdje sebi mogao dat oduška, čak nas je zamolio da ne kosimo travu jer je šteta – kazuje Živka.
Njezin suprug Lenko je prijevoznik, oboje su veoma marljivi, utkali su puno uspomena u imanje koje postoji, dakle, u ovim gabaritima nekih desetak godina.
Možda najveća intervencija u okoliš koju su poduzeli bila je izgradnja bazena. Ima 25 metara četvornih, i doista je točka na "i" toj ljepoti u općini Vrgorac. Jedanaesta izgrađena kuća za odmor na području cijele općine, a prva u Dugim Njivama. Čisti antistres, tepaju joj Radalji, ljudi u najboljim zrelim godinama.
Sva sila zelenila
– Ovdje se nekako najbolje osjećaju menadžeri, liječnici, privatni poduzetnici i tako neki ljudi, kad sebi odluče pružiti odmor od svakodnevnog pritiska posla, obaveza, rokova... – primjećuju supružnici.
Da, u "Silentiu" je baš naglasak na odmoru, opuštanju, uživanju u prirodi i izletima, ali i zbližavanju s obitelji, jer je mjesto formatirano, dakle za obitelj do šest članova. Najmlađi imaju i svoje igralište s trampulinom, može se i boćati, biciklirati, prakticirati hodanje s nordijskim štapovima ili jednostavno šetati, kupati, udisati taj čisti zrak, upijati tišinu, energiju prirode na nadmorskoj visini od 450 metara. Tu rastu smokve, orasi, višnja i lovor, dunja, pelegrinke... Sva sila grmlja i trave koju Lenko jedva stigne pokositi. Vrt je pravo malo kućno carstvo jestivih, ekoloških sorti povrća kakvo su jeli naše bake i djedovi.
– Jedna gošća iz Njemačke nam je u tehnici akvarela (kombinirana s olovkom, nap.a.) naslikala dvije slike: mačka i lastavicu. Obje je uokvirila i ostavila nam ih kao dar. Zna se dogoditi da gosti neku knjigu na stranom jeziku ponesu sa sobom, pa je donesu dogodine, ili nikad ne vrate. Nekad i ostave ponešto svoje, svoju knjigu... To je normalan ciklus. Tako to ide – osmjehuje se domaćica kuće.
Zahvalnost, uživanje u jednostavnim stvarima, u toj ljepoti s familijom – to je za svakog čovjeka isto, bez obzira s kojih meridijana stiže.
Dani provedeni u Villi Silentio, uvjereni smo, pamte se cijelu godinu, do ponovnog dolaska.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....