Iz perspektive mladog stočara iz Gornjih Maovica, Mate Blaževića, populističke izjave naših političara poput one "mlade treba zadržati na selu", sasvim su pogrešne. Po njemu mlade je potrebno motivirati da napuste grad i presele na selo.
Tu se lome brojna koplja. Pogotovo ako imate izbor, dići kredit kod banaka i lihvarskim kamatama i kupiti svoju prvu nekretninu u gradu za koju se tobože isplati plaćati taj isti kredit otprilike tridesetak godina ili taj isti novac uložiti na selu i omogućiti stambeno pitanje za upola tog novca, dok ostatak možete uložiti u posao kojim se želite baviti.
Međutim, ovaj mladi "Splićanin" odlučio se za ovo potonje. Stan na splitskom Mertojaku odlučio je zamijeniti za sada skromnim smještajem u Gornjim Maovicama nedaleko od Vrlike.
– Raspadom splitskog "Konstruktora", otac se odlučio vratiti u selo gdje je rođen. U godinama kada nije imao pretjeranog izbora, premlad da ide u mirovinu, a prestar da ga netko primi na posao, svoju, odnosno našu priču započeo je ovdje podno Svilaje. Najprije je kupio jednu kravu i pet starih ovaca i krenuo s poslom punim izazova.
U to vrijeme nakon završene srednje elektrotehničke škole i osiguranim poslom i stanom na Mertojaku, početkom korona-krize, odlučio sam splitski asfalt zamijeniti kamenjarom na Svilaji. Znajte da promjena stila života nije laka odluka, no s vremenom sam zaključio da sam donio najbolju odluku u životu – ne krije oduševljenje tom odlukom Mate Blažević, jedan od najmlađih stanovnika Maovice.
Ljubav prema selu i životinjama rodila se davno prije. Svakog vikenda još kao dijete i kasnije dolazio je u posjet svojoj baki. Pogotovo za ljetnih praznike gdje ljeta nisu ni slična onima na prepunim splitskim plažama, među stambenim blokovima, i načičkanim trokatnicama. Već upravo onakva kakva zamišlja svako dijete.
Taj dječji nestašluk ubrzo je prerastao u nešto više.
Nedugo nakon Matina povratka na ognjište svog oca i privremenom smještaju koji mu je ustupila očeva rodbina i čije resurse i danas koriste, prije izgradnje vlastitog doma i nove farme, ovaj 33-godišnjak, ubrzo je zahvaljujući EU fondovima uduplao svoje stado. Iz godine u godinu radeći na njegovom daljnjem širenju.
– Danas imamo oko sto pedeset ovaca i stotinjak janjaca. To još nije konačna brojka jer upravo je u fazi janjenje ovaca. To je možda i najzahtjevniji period našeg poslovanja. Tada moraš biti među njima dvadeset četiri sata. Janjenje je zahtjevan proces kada trebate paziti na svaku sitnicu, jer vrlo lako može sve krenuti po zlu.
Zna se dogoditi da ovca ne prihvati svoj pomladak. Onda vam jedino preostaje dudu u ruke i da ih sami hranite. Srećom, to je rijetkost, ali se zna dogoditi. Tako da ove godine imamo tri takva slučaja. Onda umuzemo malo mlijeka i sami ih hranimo.
Zato su porođaj, prihvat i odgoj potomstva kritične faze u uzgoju životinja. O njima u velikoj mjeri ovisi ekonomičnost proizvodnje, posebno s obzirom na moguće gubitke zbog uginuća mladunčadi.
Paralelno s ovcama imamo i pet krava, osamdesetak koka i šest prasaca. Kravlje mlijeko koristimo za sir, skutu, a dio stavljamo u mješine. Uglavnom je to posao koji sam radim. I sve to bez problema prodamo na kućnom pragu – tvrdi ovaj gornjomaovački stočar čije zlatne ruke proizvode još i sušenu bravetinu (koštradinu), kobasice, pancete i pečenicu. Dio tih proizvoda, posebno jaja i ta koštradina, završe u Splitu. Njegova majka Marica ostala je u gradu pod Marjanom da "uhvati" još koju godinu staža do umirovljenja i glavni je distributer obiteljskih proizvoda. Većina toga završi kod njenih susjeda i prijatelja. I onih stalnih mušterija koje su bar jednom kušale jaja i mesno-mliječne delicije sa Svilaje.
Zato sve što proizvede, kaže, to se i proda. I da je više toga, jednako bi otišlo.
Njemu ne trebaju dućani. Po njemu ih može i vrag odnijeti. Štoviše u njih zalazi jedino po dva artikla. To je sol i eventualno koje pivo. Znači bar što se njega tiče, on svakodnevno bojkotira dućane i trgovačke centre. Od mlijeka, jaja do svježeg mesa, sira i suhomesnatih proizvoda, svega ima u Blaževića.
Naravno, za sve to treba dobro zapeti. Njegov radni dan započinje ranom zorom, ovisno o godišnjem dobu. Zimi je to oko šest, a ljeti u četiri i pol ujutro.
– Prije prvih pivaca, kako bi kazali naši stari. Najprije počnem sa čišćenjem staja i hranjenjem životinja. Zatim na red dolazi mužnja. Nije lako pomusti toliko ovaca i krava. Sada u vrijeme jarenja to ne radimo jer je mlijeko potrebno za janjce. Onda muzemo krave, i naposljetku sve to ide na pašu. Dok otac čuva stado, ja se naveliko spremam za sirenje. To je zahtjevan posao. Posebno kada želite dodati nešto novo. Najprije smo pravili kravlji, kasnije i miješani sir u omjeru 1:8. Znači litra ovčjeg i osam litara kravljeg mlijeka. To je najbolja receptura. Onda radim i basu ili skutu, pa sir iz mješine i od ove godine eksperimentalno sam pokušao sušiti sir. Što se pokazalo pravim pogotkom.
I onda ide ponovna mužnja i sve tako redom – slijed je Matine svakodnevice čije žuljevite ruke odaju težinu njegova posla.
Okušao se ovaj mladi podsvilajski poljoprivrednik u mnogo čemu. Kako bi doskočio nepopularnim trendovima uskraćivanja dostave kruha u ruralnim područjima putem kombija. Za što dojučerašnji dostavljači navodno više nisu imali računice, Mate je posijao pšenicu i ječam i započeo sam mijesiti i peći kruh. Ostatak žitarica išao je za prehranu životinja.
Jedno od težih razdoblja je spremanje zimnice. Oko sto rola i preko petsto kockastih bala sijena potrebno je pokositi, balirati i pripremiti za dugotrajnu podsvilajsku zimu kada se živa u termometru spusti i na -12 Celzijevih stupnjeva.
Košnja trave traži brojne ručice, kao i za žitarice. Tada svatko svakome uskače. Netko mišićima, netko kombajnima i balaricama.
Opet, fali radne snage. Posao je to, veli, za peteročlanu obitelj. Ovako on i otac ne stignu sve sami, pa im često uskoči i susjed Milan Denić. Također nekadašnji radnik "Konstruktora", danas glavna pripomoć u obitelji njegova radnog kolege.
– Kada imam vremena, uskočim. Šta treba. Nije ovo nimalo lagan posao, pa mi žao da se njih dvojica sami muče. Dok Mate brigu brine oko i u staji, pogotovo oko sirenja, njegov otac Miljenko svakodnevno je za ovcama u paši. Onda pomognem koliko mogu – susretljivo će Milan, koji za sve dobro na selu zahvaljuje koroni.
Da ne bi tog virusa, ostala bi pusta Dalmatinska zagora. Ovako se nikome nije dalo čamiti u svoja četiri zida, pa se zaputili u selo. Većina njih je odustala, ali lijep broj ih je i ostao. Jer nije svako zlo za zlo.
S tom konstatacijom se slaže i naš domaćin. Štoviše, on je na taj virus, pomalo i zaboravio. Okrenuo se poslu tako da nema kada o tome razmišljati. Trenutno tek razmišlja o gradnji obiteljske kuće i nove farme kapaciteta dvjesto ovaca i desetak krava. Ono o čemu ne razbija glavu svakako je povratak u grad. Za njega je to završena priča.
I kada bi htio, to ne može. Blago traži jesti. Ne pita je li svetac ili petak. Možeš li ti ili ne možeš.
– O gradskom životu više i ne pomišljam. Odem tek onda kada materi moram dobaciti koji sir ili jaje. Ma njanci ne uđem u stan di sam proveo svoje djetinjstvo i jedan dio svoje mladosti. Jednostavno se okrenem ispred vrata, zatim niz stubište ili liftom u auto i natrag na Svilaju.
Ona me hrani, njoj hvala – zaključio je na kraju Mate Blažević, pozivajući mlade obitelji na povratak u napuštena sela. Jer ono što selo pruža u gradu sigurno neće naći.
Njegov otac Miljenko, što je tražio to je i našao.
Ovog nekadašnjeg radnika splitskog "Pomgrada" i "Konstruktora", danas 65-godišnjeg pastira, zatičemo nedaleko od sela okruženog hrvatskim ovčarima i njihovim štićenicama, ovcama na paši podno Svilaje.
– Ovo je moj izbor. Cijeli sam život ostavio na bauštelama diljem bivše države i jednostavno sam prije trinaest godina prelomio i okrenuo se onome od čega ću imati eventualne koristi. Dosta mi je bilo svega toga. Ovdje sam našao sve što mi je potrebno.
Uzmem mali tranzistor, ovce pred sobom, pse oko njih i put pod noge. Ozdravio sam. Posebno kada je došao moj Mate. Ja jedan dio posla, on drugi i tako kuburimo. Da je lako, nije. A s druge strane, ljepšeg života ne bih poželio – kaže Miljenko Blažević, u selu još poznat pod nadimkom Pajo.
Međutim, nije sve idealno u Gornjim Maovicama, pa tako ni u Vrlici. Kako kažu ljudi – od glave smrdi.
Nemaju neke potpore ni od države ni Županije. Pošto su zadnja općina, odnosno grad u županiji u trećoj kategoriji razvijenosti, daleko su od svega i svačega. Pogotovo su Gornji Maovičani ogorčeni na Grad Vrliku i njihove službe koje nedovoljno skrbe za stanovnike Maovica. Nemaju, kažu, ni doktora, odnosno imaju samo jednog za cijelu Vrliku i okolicu. Također ni Hitne ni saniteta, a bome ni kruha ako ga nisu sami zamijesili. Nemaju gdje ni komad robe kupiti, pa im je za sve to najbliže otići u osamnaest kilometara udaljeni Drniš.
Opet, ništa ih neće pokolebati da ostanu na tom kamenjaru iz kojeg su otišli i danas se ponovo vraćaju. Istina stidljivo, ali se vraćaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....