Da u 31 godinu svog novinarskog rada u redakciji Slobodne Dalmacije moram reći tko mi je najinteresantniji sugovornik s kojim sam razgovarao ili surađivao, svakako bih na jedno od prvih mjesta, ako ne i na prvo stavio dr. Antonija Alujevića, jednog od najpoznatijih hrvatskih vještaka sudske medicine i patologa, specijalista patološke anatomije i sudske medicine, koji je sa svojim radom u KBC-u Split započeo upravo nekako u vrijeme kada sam i ja započeo "honorarčiti" kao novinar u "Slobodnoj".
Tu smo se i upoznali, prilikom jednog izlaska na očevid, negdje 1995., kada je tada mladi liječnik izišao iz vozila tvrtke "Lovrinac", jer su došli uzeti tijelo preminulog šetača koji je na križanju pokraj Slobodne Dalmacije doživio infarkt. Tadašnji večernji urednik Slobodne Dalmacije Zvonimir Pupačić poslao me na teren, ja sam otišao i tamo upoznao čovjeka s kojim surađujem već 30 godina.
- Ja sam doktor Alujević i došao sam po ovo tijelo - kratko je rekao "golobradi" liječnik još "golobradijem" novinaru.
I tako je započelo naše "praćenje" tijekom mojih 12 godina rada u Crnoj kronici, ali i privatno druženje s čovjekom koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri, kako sam kaže, obavio najmanje 10 tisuća obdukcija.
Budući da je ovo razgovor za "Slobodnu", dr. Alujeviću moram persirati jer tako nalaže pristojnost, ali i struka.
Zašto baš ova specijalizacija?
Nikada vas nisam pitao zašto ste odabrali poziv liječnika, odnosno zašto ste specijalizirali patologiju i sudsku medicinu, a ne neku "normalnu" specijalizaciju?
- Pa nitko nikada nije mogao pretpostaviti da ću uopće biti liječnik. Naime, u osnovnoj školi sam bio "problematičan" đak, nisam volio učiti. A, budući da smo u OŠ "Ruđer Bošković" mi u klasičnom odjeljenju od petog do osmog razreda učili četiri jezika (latinski, grčki, hrvatski i engleski), bilo je logično da nakon osnovne škole upišem klasičnu gimnaziju. No, tada se pojavio Stipe Šuvar i njegova reforma školstva, što je za naše roditelje bio šok, a na kojoj sam mu ja jako zahvalan, iako znam da ga mnogi napadaju. Zašto?
Pa zato jer je taj Šuvar svojom reformom školstva meni dao dva puta "kruh u ruke." Prva dva razreda srednje sam upisao ugostiteljsku školu u kojoj je meni bilo odlično. Prvo sam tamo naučio strojopis, čemu služi stolnjak, nadstolnjak, podstolnjak, koje su čaše za vino, što se servira, gdje se šta stavi i meni je to kao klincu bilo interesantno. Da sam samo završio ta dva razreda ja bih fino bio konobar ili neki ugostitelj. Dao mi je tako Šuvar kruh prvi put. No, ja sam odlučio ići dalje i upisao sam srednju medicinsku i završio sam za medicinskog tehničara i da nisam upisao fakultet, mogao sam cijeli život raditi u zdravstvu. Opet mi je Šuvar dao kruha - kazuje dr. Alujević dok sjedimo u njegovoj kancelariji u Kliničkom zavodu za patologiju, sudsku medicinu i citologiju splitskog KBC-a.
Nakon završetka srednje škole dr. Alujević odlazi služiti vojni rok u JNA.
- Tamo sam bio u sanitetu. Svašta se poslije opravdano pisalo o JNA, ali ja sam zahvaljujući znanjima koja sam stekao u sanitetu JNA, poslije, u Domovinskom ratu spasio tko zna koliko života. Čim sam došao u lipnju 1991. godine u 113. Šibensku brigadu, u roku od 15 minuta sam osnovao ratni sanitet. Tamo sam bio godinu dana. Samo, taj sanitet je u Domovinskom ratu bio drukčiji nego oni saniteti koje mi vidimo po filmovima. Ovdje su članovi saniteta bili vojnici s puškom u ruci, jer je to bila izraelsko-američka taktika saniteta. U vodu, na prvoj liniji mi je bio školovani bolničar, čovjek koji je završio srednju medicinsku školu, par minuta dalje bio sam ja kao doktor. Prvi punkt, nikada dalje od sat vremena je bila bolnica Šibenik.
Dakle, mi smo radili na način da odmah zaustavimo krvarenje, "šibaš" u ozlijeđenog morfij, iako se neki s time slagali i govorili su "kud morfij, Alujeviću", a ja bih im odgovorio da je to ratna rana i da se treba dati morfij. Otvorio bih dva venska puta i niti jedan naš branitelj koji je bio teško ozlijeđen nije mrtav doveden u bolnicu. Ratište je bilo, prva linija od Šibenika 45 minuta do sat vremena. Pitali su me poslije Amerikanci koliko smo imali helikoptera s obzirom na broj ranjenih i broj mrtvih. A ja sam im odgovorio da smo imali raspadnuto IMV sanitetsko vozilo koje smo opremili kisikom. E, to je bio naš helikopter.
Razlika između patologije i sudske medicine
Prije Domovinskog rata Alujević je već, kako je rekao, bio u tadašnjoj JNA, a prije svega toga je počeo 1983. studirati medicinu.
- Zanimalo me to. Mislio sam se između medicine i biologije. Tijekom studiranja u Zagrebu zaista sam počeo učiti. Zainteresirala me tijekom studija patologija, a pred kraj studiranja i kardiologija. Bio sam prepoznat od prof. dr. Zijada Durakovića, poznatog kardiologa, koji je smatrao da u meni ima "štofa" za dobrog kardiologa i kod njega sam napisao diplomski. U međuvremenu sam položio i postdiplomski iz citologije i tijekom staža sam isto bio kod njega i trebao sam ostati na Rebru kao kardiolog. Kada sam položio državni ispit, u rujnu 1990. imao sam već završen postdiplomski ispit iz citologije i 99 posto šanse je bilo da ću otići na Rebro kao specijalizant kardiologije, ali izbio je rat i ja sam otišao u Šibenik. Tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu pokazalo se da je patolog Nikolić, koji je bio vojni patolog, pobjegao iz tadašnje splitske vojne bolnice. Pojavilo se slobodno mjesto i tako sam ja završio na specijalizaciji iz patologije u Zagrebu. Patologiju sam volio, volim je i danas. Međutim, kao čovjek koji je ipak morao hraniti obitelj i plaćati račune, otišao sam na sudsku medicinu.
Ljudi često puta brkaju patologiju i sudsku medicinu pa nam je naš sugovornik pojasnio o čemu se točno radi.
- Patolog je danas čovjek koji radi u bolnici i bavi se bolestima, tumorima. Sudska medicina je posebna specijalizacija koja traje pet godina isto kao što patologija traje pet godina i to su potpuno dvije različite stvari. Dakle, sudska medicina bavi se nasilnim, sumnjivim smrtima, toksikologijom, trovanjima, narkoticima, utvrđivanjem očinstva, žrtava Drugog svjetskog rata, kao i Domovinskog rata, prometnim traumatizmom. Dakle, bilo kakvim nasilnim, sumnjivim smrtima, i ona je u službi pravosuđa.
Čisti primjer razlike između patologa i sudskog medicinara vidi se i u njihovom svakodnevnom radu.
- Kada me netko pozove kao patologa i primjerice vidim čovjeka koji leži na cesti, za mene je to infarkt ili plućna embolija. A kao sudski medicinar, prvo što napravim je da pogledam prema gore, da vidim je li stigao s vrha zgrade, je li blizu tramvaj, je li ga lupilo auto, ima li kakav nož u prsima.... Ili recimo, kada netko kaže tijelo obliveno krvlju, znam da je patolog bio na uviđaju jer će sudski medicinar kazati "crvena tekućina, nalik na krv", jer se tek treba utvrditi o čemu se točno radi. I mi, za razliku od patologa, radimo uvijek po nečijem nalogu. Policija, Sud, Državno odvjetništvo, i pri tome se uči kriminalistika.
Dakle patolog i sudski medicinar su dvije potpuno različite struke. Ako ja kao sudski medicinar i nađem neki tumor u mrtvoj osobi, to nije nikome bitno, bitno je da je on ubijen ili zbog čega je ubijen. To je ta osnovna razlika. S druge strane, sudska medicina je limitirana nekim stvarima. Sudska medicina je uvijek struka, znanost vrlo rijetko, ali politika nikad. Vrlo rijetko će bolnički patolog biti uvučen u neku politiku, a sudskog medicinara svaka će strana pokušati vući na neku stranu. Ja sam to osjetio kada sam radio na slučajevima ubojstava iz Drugog svjetskog rata. I sudski medicinar mora uvijek ostati neutralan, a posebno na sudskoj raspravi, kada tamo sjediš i moraš "čuvati svoju glavu", iznositi činjenice i čuvati svoju čast, između čekića obrane i nakovnja tužiteljstva. Svaka će te strana uvijek pokušati privući sebi i to je nekakva stigma te sudske medicine - objašnjava dr. Alujević.
U Hrvatskoj nema puno sudskih medicinara.
- Ima nas, mislim, 25 ili 26 i situacija je sve gora. U Splitu nas je sada troje i mi smo pri odlasku (osim Alujevića tu su još prof. dr. sc. Šimun Anđelinović i prof. dr. sc. Marija Definis) i čekamo dvoje mladih ljudi koji će doći u sljedeće dvije godine za poziciju sudskih medicinara. U Osijeku je situacija izuzetno loša, tamo je dvoje kolega, u Puli jedan, u Rijeci jedan, u Karlovcu više nema nikoga od sudskih medicinara i njih pokriva Zagreb, Šibenik ima jednog, Zadar nijednog - kaže dr. Alujević.
Stoga nas je zanimalo zašto mladi ljudi ne žele specijalizirati sudsku medicinu.
- Ljudi neće jer je to vrlo neugodno. Puno doktora je iz svojih struka pokušavalo vještačiti po sudu. Ljudi jednostavno neće da ih netko "rešeta" pitanjima. Na raspravama zna biti neugodno, a ljudi žele imati svoj mir. Doktori ne vole da im netko postavlja neugodna pitanja, a ni honorari nisu veliki. Sudska medicina služi tome da možeš u miru, ako ti se pokvari perilica, kupiti novu, ali da se netko obogatio od sudske medicine, ja ga ne znam - odgovara dr. Alujević.
U javnosti sudski medicinar ili patolog znači biti nešto "grozno", to su "oni koji rižu ljude". Kakav je to posao, kako je izgledala prva obdukcija i može li se čovjek na to naviknuti?
- Pa, ja se na obdukcije nikada nisam navikao. Obdukcija je O.K. kada je gledaš na TV-u, ali TV ti ne prenosi miris. Ja to ne podnosim i vrlo teško sam to primio, s time da bolnički patolog obducira čovjeka koji je umro u bolnici, od infarkta, karcinoma... On izgleda fino, ali kada si ti sudski medicinar preminulog ti dovedu oblivenog krvlju, izrešetanog, ima po sebi trave, kolomasti, stakla... To su prizori na koje se nikada nisam naviknuo i to ne bih radio da se ponovno rodim - jasno daje do znanja dr. Alujević.
Znači, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih hrvatskih patologa i sudskih medicinara ne bi bio u nekom novom životu ono što je sada, ali ne bi bio ni kardiolog, što je mogao biti.
- Ne bih bio kardiolog, jer nemam talenta pričati s ljudima i ja ne mogu čovjeka tješiti i govoriti mu da će nešto biti, kada neće biti. Sa živim ljudima ne bih radio, vjerojatno bih radio nešto drugo - kazuje nam liječnik koji spada u onu skupinu likara kojima se pacijenti nikada ne žale.
- Ali se žale obitelji sve više i više. Nekad je liječnik napravio obdukciju, poslao zapisnik i gotovo. A sada, zapisnik će tražiti Državno odvjetništvo, sud, odvjetnik, banka gdje je preminuli imao kredit, zapisnik će tražiti i supruga, ako ima bivšu ženu i ona će tražiti, djeca... Ako je stranac u pitanju, komplikacije su još veće. Osiguranje će tražiti zapisnik, veleposlanstva također, i svatko će te nešto pitati da se dodatno izjasniš, tako da je provođenje obdukcije fizički ostalo jednako lako, ali administrativno strašno teško. Pogotovo od kada smo u EU-u, moraš odgovarati na "milijun" upita, obrazaca - kaže dr. Alujević.
Veliki broj teških slučajeva
Tijekom 30 godina rada kao patolog/sudski medicinar, dr. Alujević je imao veliki broj teških slučajeva.
- Pamtim dosta teških slučajeva gdje je trebalo dobro "zapeti" kako bi se složile sve "kockice". Radi se o slučajevima koji su poznati splitskoj javnosti, jer su ostali neriješeni, ali pamtim i slučajeve koji su riješeni. Pamtim zadnji recentni slučaj koji je interesantan nama kao članici EU i NATO pakta, kada se borbeni helikopter s pripadnicima mađarske vojske srušio u kanjonu Čikole. To je bilo u lipnju 2023. godine i šibensko je tužiteljstvo baš od nas tražilo da to napravimo. Imali smo troje poginulih mađarskih vojnika, a identificirali smo ih ovdje na Zavodu DNK metodom. I na tome nam je zahvalila mađarska vojska i što je najvažnije, ti su ljudi bili pokopani u roku od četiri dana. Ništa se nije čekalo, tako smo brzo izolirali DNK i oni su mogli u Mađarskoj organizirati pogreb.
Tijekom ove istrage u kojoj su sudjelovale hrvatska i mađarska vojska postavilo se jedno pitanje.
- I to vrlo bitno pitanje. Zašto smo mi (Hrvatska) uništili vojne bolnice? Mi smo vrlo rijetka članica NATO pakta koja nema vojnu bolnicu. Imali smo je u Puli, u Splitu i svaki NATO časnik je pitao "što je to, kako nemate vojnu bolnicu?" A to smo mi ukinuli, mislim, 1993. Oni su bili prilično začuđeni. Bili su ovdje časnici NATO pakta kada smo ulazili u NATO pakt i tada nam postave šokantno pitanje: "Jeste li vi spremni, ako se nešto dogodi, prihvatiti jedno dvije tisuće mrtvih?" Od momenta ako se nešto dogodi u akvatoriju Jadrana, a Jadran je poprilično velik. I mi smo bili onako prilično zatečeni, snašli smo se brzo, jer postoji sudska medicina u izvanrednim situacijama gdje nije toliko važan uzrok smrti koliko brza obrada tijela i identifikacija. Sve se to radi u šatorima, ali kada je čovjek pitao jeste li u stanju odraditi 10 ili 20 tisuća crnih plastičnih vreća, mi smo ostali zatečeni. Rekli smo im da možemo to odraditi ako skupimo sve hrvatske resurse sudske medicine iz Zagreba, Osijeka, Pule... Ne znam koliko je to utjecalo na naš ulaz u NATO pakt, ali veliki je minus bio, kako sam ja shvatio, što nismo očuvali vojne bolnice.
Sudski medicinari su "zvijezde vodilje" za Državno odvjetništvo, policiju...
- Da, oni od nas traže odgovore kako bi mogli pisati kaznenu prijavu. To je ono što se odnosi na kazneni dio. Ovo drugo što mi sada radimo, odnosno pokušavamo pokrenuti, su neke prekršajne odgovornosti. Mi smo jedina bolnica u Dalmaciji koja utvrđuje očinstva DNK analizom. I kod nas na Zavod, kada utvrđujemo očinstva, moraju doći sve troje, potencijalni otac, majka i dijete. Moraju svi biti tu, da neka strana ne bi rekla da je nešto sumnjivo. Imamo dva modusa. Uvijek radimo kada sud to naloži, kod obiteljskih prava, najčešće zbog plaćanja alimentacije. Nama sud naloži utvrđivanje očinstva i oni obavještavaju sve zainteresirane strane u tom slučaju. Mi nikada nećemo raditi na način da dođu samo majka i dijete ili samo otac i dijete. Mi to ne radimo, jer to nije zakonit dokaz. Znači, kada izuzimamo uzorke, uzmemo bris usta i krv iz prsta. Svi budu zajedno s identifikacijskim dokumentom koji sadrži OIB i uzimamo uzorke sve troje, u isto vrijeme na istome mjestu. I onda nalaz šaljemo sudu. Mogu doći i privatno, ali tada plate troškove - objašnjava dr. Alujević.
Split je spreman za sve
Splitska sudska medicina u svom radu rješava sve, pa i najkompleksnije slučajeve.
- Sve isto što se rješava u EU-u, i mi smo ovdje u Splitu spremni riješiti. Nema nikakve razlike. Mi smo dosta izloženi turistima, koji su naša stranka i naša kritika. Obrađujemo i njih iz svih zemalja i nikada ni od koga nismo dobili prigovor. Ponekad neki traže da se ponovi kod njih neki toksikološki nalaz i nikada nije bilo nekakvih neslaganja. Imamo dobru laboratorijsku praksu. Što se tiče DNK, to je toliko uhodano da je bespredmetno razgovarati. Mi smo sada opremljeni odličnim aparatima za toksikologiju. Neke tvrtke u Splitu testiraju svoje radnike na narkotike. Osim tih firmi, mi smo sada kao Odjel za sudsku medicinu spremni početi pregovore i s državnim odvjetništima u Dalmaciji da nam šalju uzroke krvi živih sudionika prometnih nesreća jer je Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić" u Zagrebu prebukiran. Tako bismo KBC-u Split priskrbili znatna materijalna sredstva, a iskoristili naš aparat koji imamo. Svaki dan kada upalim toksikološki aparat, to je kao da upalim autobus broj 3 i da u njemu vozim troje putnika. Kapacitet našeg aparata je ogroman i treba ga iskoristiti - ističe dr. Alujević.
Koliko je stresan posao kojim se bavite budući da najčešće ne radite sa živim, već mrtvim ljudima?
- Pa i nije nešto poseban stresan. Ja kao sudski medicinar dobijem od Suda neki rok, 10, 20 ili 30 dana. Imam vremena razmisliti, konzultirati se. Što će kirurg? On mora u sekundi odlučiti što će uraditi i još kasnije netko od tog kirurga traži kaznenu odgovornost. Ta kaznena odgovornost liječnika ne postoji nigdje osim kod nas. I što se tada događa? Ne žele ljudi operirati nešto složeno, boje se. Čekaj, gdje su osiguravajuće kuće? One su vrlo revne, ponude osiguraj dijete, sebe, obitelj..., a pitam se zašto ne ponude osiguranje kirurzima. Neka kažu "operirajte bez straha, mi smo iza vas, platit ćemo štetu koja nastane." To je kirurzima stres i ja bih osobno radije napravio 15 obdukcija nego prošao preko odjela dječje hematologije, gdje djeca imaju leukemiju. Ja to ne bih mogao raditi i ne mogu uspoređivati svoj stres s njihovim.
Zanimalo nas je, s obzirom da je u svom radu svega vidio, je li bilo nešto što ga je zaista šokiralo, ostavilo "bez teksta".
- Uvijek me šokira dijete, smrt djeteta, to je najgore. Moram reći da ovu profesiju kod nas ne treba mistificirati. U principu je sudska medicina kod nas vrlo jednostavna. Sve ove priče o DNK, arhivi, ovome, onome... Nismo mi SAD, nas je 3,8 milijuna. Sva kaznena djela u nas, time se ja bavim po spisima, to je uglavnom obiteljsko nasilje. I to nasilje da dijete oženi dijete. Ljudi se ožene mladi, dijete oženi dijete i dobiju dijete i za dvije godine počnu problemi s mobitelom. "S kime se dopisuješ, s kime izlaziš vani..." i to su najčešća kaznena djela. Nasilje prema bračnom ili izvanbračnom partneru. To je vrlo jednostavno kazneno djelo. Ubojstva ili teške tjelesne ozljede, to su imovinsko pravni odnosi, to su obračuni dilera, uglavnom alkohol i uglavnom je to poznat počinitelj na jednostavan način. Ta naša ubojstva su vrlo lako rješiva. Prema tome vrlo rijetko je nešto složeno, a koliko se ja sjećam, što je god bilo složeno, ostalo je i neriješeno. Zatim su tu uglavnom promet, tjelesne ozljede, nešto narkotici. Mi sada moramo ići za tim da unaprijedimo toksikologiju, koja je sve važnija, jer je svatko zainteresiran za toksikološki nalaz. Poslodavac, odvjetnik, bračni partner... - kazuje dr. Alujević.
Za kraj nas je zanimalo ima li primjera obiteljskog nasilja žena nad muškarcima?
- Ima, i to nerijetko. Više nego što dođe na Sud, jer muškarci se u principu srame biti žrtve. Muškarci su često žrtve toga, samo oni vrlo rijetko prijavljuju, ali ima sigurno 10 posto slučajeva. No, tu postoji i "crna brojka", jer ima puno onih koji iz srama što ga je žena "isklepala" ne prijavljuju ništa. I onda kasnije 90 posto bračnih partnera povuče prijavu kada vide što su napravili. Pokrene se pravni mehanizam, ali se u međuvremenu pomire, pa ih eto za nekoliko mjeseci nazad. Najgore je ako se to odvija ispred djece. Dosta je obiteljskog nasilja u našem opisu posla. Godišnje sigurno riješim nekih 40-ak slučajeva i u tim slučajevima rješavamo kvalifikaciju tjelesne ozljede. Državni odvjetnik vodi tu istragu, a prijavu napravi supruga ili suprug. Ali, čim ti imaš tjelesnu ozljedu, 99 posto su šanse da ideš odmah u pritvor. I sada se puni pritvor. Ljudi nisu ni svjesni što proizlazi iz obiteljskog nasilja. Danas ako netko nanese bliskoj osobi tešku tjelesnu ozljedu, ide bezuvjetno u zatvor na tri godine. Nema uvjeta i ljudi toga nisu svjesni kada "lete šake". I onda završi u pritvoru i onda počinje "ajme, ajme, ja bih povukla prijavu". Ima i recidivista, koji dolaze po dva, tri puta, koji su mi dodijali. Ma ima svega - zaključuje dr. Antonio Alujević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....