Ugledni šibenski arhitekt progovorio o gradnji bordela, sukobu s Nikolom Bašićem, vaterpolu...

Šibenčanin Davor Popović je zaista posebna osoba ili, kako bismo rekli mi, Dalmatinci "na svoju ruku". Taj 50-godišnji arhitekt je silno zaljubljen u rodni grad, a već je godinama na talijanskoj adresi, preciznije "na privremenom radu" u Milanu.

Unatoč emotivnoj privrženosti Šibeniku ne bježi od mana i problema njegovih stanovnika. Kad Davor krene u arhitektonsku priču, najčešće "miksanu" s poviješću teško ga je prekinuti, a nama, laicima, dijelom i razumjeti. Bio je susjed Arsena Dedića u šibenskom Varošu i, među inim, nadareni vaterpolist.

Uspjeli smo ga uhvatiti za razgovor, kad je na kratko iz Milana, gdje mu žive supruga Maddalena, te djeca Eugen i Giovanna, skoknuo do Krešimirova grada. A ćakulu smo počeli Davorom manirom ili guštanju u lijepi riječima poznatih osoba o njegovu rodnom gradu. Podsjetili smo na ne tako davnu izjavu bivšeg ministra turizma i dubrovačkog gospara Nike Bulića, koji nam je kazao: "Nemojte o tome na velika zvona, ali držim da je stari dio Šibenika zanimljiv skoro kao moj Dubrovnik. Bolje rečeno, da bi Šibenik mogao biti gotovo ravnopravan mom gradu, kad se ostvari zamisao o oživljavanju starog dijela grada, za što je uvjet izgradnja eskalatora u dvostrukom šibenskom bedemu“.

- Nije Bulić nimalo pretjerao. Tome svjedoči i nedavno priznanje mom rodnom gradu ili Forbesovo uvrštavanje Šibenika u deset najatraktivnijih turističkih destinacija u Europi za prošlu godinu. No, kad bih ja, kao arhitekt uspoređivao Šibenik i Dubrovnik, onda bih kazao kako se oni razlikuju kao djevojka od momka. Oboje su privlačni, ali itekako različiti.

Šibenik je gotički grad na brdu, koji nije crtan već je nastajao polako, spontano. Dubrovnik je, pak, vješto planirani i, nema sumnje, atraktivni renesansni grad. Razlog tome je, nema sumnje, i razlika u bogatstvu ta dva dalmatinska središta u minulim stoljećima. Šibenik je, ne znam kako, uspio odriješiti kesu, kad je iz Venecije pozvao čuvenog Jurja Dalmatinca. Naša Kalelarga nastala je, primjerice, tek po dolasku spomenutog graditelja.

Otada je polako krenula planska izgradnja. Moj grad je drugačiji i u novijim vremenima. Kao da je bježao od arhitekture pomalo ofucanog internacionalnog stila, za što je posebno zaslužan čuveni arhitekt Ivan Vitić. U sve to me uvjerio i moj profesor na Zagrebačkom fakultetu, gospodin Vladimir Bedenko, najbolji arhitekt među hrvatskim povjesničarima. Ne mogu preskočiti ni činjenicu da moj talijanski gazda sir Giancarlo de Carlo (jedan od rijetkih Talijana kojemu su Englezi dali tu titulu op.p.) razmišlja jednako tako.

Šibenskom kraju nije, uostalom, odolio ni čuveni Georg Bernard Shaw. Posebice Krki i Kornatima, koje je nazvao "vrhuncem božjeg stvaralaštva, satkanog od suza, svijetla i daha". Gianncarlo nije i jedini, koji stavlja na prvom mjestu Šibenik, kad je riječ o pogledu s mora. Ispred ostalih, po meni, jednako atraktivnih dalmatinskih gradova

Usuđujem se, bez političkih konotacija, kazati kako se osjeća da su Šibenik izgradili Hrvati, ako hoćete Slaveni. Za razliku od ostalih većih gradova na hrvatskoj obali Jadrana. A sve što smo dosad postigli dogodilo se bez prevelikog lobiranja. Što će tek biti, kad krenemo punom parom u tom smislu – raspričao se za tren naš sugovornik.

Davor bi trebao zapravo u praksi ostvariti Bulićevu dobronamjernu tezu o potrebi oživljavanja starog dijela Šibenika, spajanja Doca i Crnice s tvrđavom sv. Mihovila. Točnije, izgradnjom eskalatora u dvostrukom gradskom bedemu ili trase, koju su stari Šibenčani kolokvijalno nazivali Putom spasa. Zbog ratova, kuge… Projektom, što ga neki zovu i "Šibenskom okomicom".

- Mnogi me pitaju, kad će, konačno, početi radovi na eskalatoru. Problem su imovinski odnosi oko bedema. Dvostruki bedem je svojedobno bio i poticaj da se grade kamene kuće, pa je vlasnika barem tridesetak. Blizu je, primjerice, i kuća čuvenog profesora Petra Guberine, osnivača pariškog SUVAG-a.

Gradonačelnik Željko Burić, makar itekako vješt u kontroliranoj diplomaciji ne može sve riješiti bez dovoljno sredstava. Zato je posegnuto za idejom da Šibenik odradi radove na vanjskoj fasadi spomenute kuće obitelji Guberina, a da unutrašnjost uredi SUVAG. Da u toj zgradi bude ogranak pariškog SUVAG-a. Vjerujem da će se ta zamisao i ostvariti – kazivao nam je Popović.

Stara je istina da je izgradnja eskalatora u dvostrukom bedemu rezultirala ne baš nježnim medijskim ratom između našeg sugovornika i slavnog arhitekta Nikole Bašića, zadarskog Murterina, koji nikad nije krio simpatije za Šibenik, o čemu, među inim, svjedoči šetnica u Kanalu sv. Ante. I ne samo ona. Problem je nastao zbog

činjenice da je eskalator zapravo Bašićeva zamisao, dok je Popoviću povjeren provedbeni projekt. Što kriti da je Davor pomno birao riječi, kad smo ga pitali za sukob s Nikolom!?

- Pitate me je li se mogao izbjeći taj sukob, mali medijski rat!? Iskreno rečeno, teško. Iz dva temeljna razloga. Bašić je, figurativno rečeno, prvi posegao za pištoljem, pa sam bio prisiljen na odgovor. Tu je, dakako, i najvažnija istina da smo slični, previše slični i previše svoji. Cijelu problematiku najbolje poznaje šibenski dogradonačelnik Danijel Mileta.

Mislim da je temeljni problem bio u tome što je Bašić ignorirao uvjete, koje je za uređenje dvostrukog šibenskog bedema prije konačne odluke o projektu postavio Hrvatski restauratorski zavod. A o tome koliko cijenim Nikolu ne trebam posebno obrazlagati. Tko može ignorirati zadarske Morske orgulje i slične Bašićeve projekte, svjetske razine. A gdje sam ja u tom sukobu, u toj priči!?, Ne, ne želim biti lažno skroman. Nisu rijetki američki, engleski i talijanski časopisi, koji me tituliraju kao „ velikog i ozbiljnog arhitekta – otvoreno Popović žali zbog sukoba s, kako kaže svojim Murterinom.

U skladu s tim, naš sjajni šibenski arhitekt zagovara barem tihi Bašićev angažman oko izgradnje žičare, koja bi spajala dvije šibenske tvrđave, sv. Mihovila i sv. Ivana, te tako bila logičan nastavak projekta dvostrukog gradskog bedema. Nešto slično kao što je odavno izgrađena žičara u Rio de Janeiru spaja Glavu šećera sa svjetski poznatim spomenikom Kip Krista otkupitelja.

- Volio bih, kad bi ostvarenju tog projekta Nikola Bašić dodao barem malo gracije, kako govore u Milanu i Genovi. Neovisno o tome što su posao dobili inženjeri iz Zagreba. Vjerujem kako im nimalo ne bi škodile Nikoline zamisli oko toga. Pritom se ne slažem s onima, koji osporavaju valjanost projekta, zbog ruže vjetrova, koja "kraljuje" u mom Šibeniku. Svejedno, bilo jugo ili poznata šibenska bura. Najveći dio prometa žičarom odvijat će se u glavnoj turističkoj sezoni, u kojoj vjetrovi nemaju toliku snagu – objašnjava Popović.

Bašićeva zamisao, a pogotovu Popovićev projekt uređenja dvostrukih bedema ujedinili su šibensku vlast i oporbu, što baš i nije čest slučaj. Ondašnji saborski zastupnik SDP-a Franko Vidović je na transparentan način podržao uređenje tog starog dijela grada u trenutku, kad je na vlasti bila HDZ-ova koalicija. To, međutim, našeg sugovornika nije nimalo začudilo.

- Šibenik je takav. Nema stranačkih podjela, ni razlikovanja lijevih od desnih, kad su u pitanju temeljni gradski interesi. Moj grad je i izuzetno tolerantan u nacionalnom smislu. Pa, u najtežim danima Domovinskog rata tri zapovjednika obrane grada bila su tri različite nacionalnosti! Srbin Željko Baltić, Albanac Rahim Ademi i Hrvat Nikola Vukošić!

Zato smo, vjerujem, i uspjeli grad sačuvati u ratu, unatoč tisuću dana opće i zračne opasnosti. Sve se, pak, dogodilo, kako je Arsen Dedić najavio u pjesmi "Kad raziđe se dim". Obnovili smo urbano lice Šibenika. Krešimirov grad prednjači i u favoriziranju kulture, za što posebne zasluge, neka se naljute drugi, pripadaju gradonačelniku Buriću. Nisam pretjerani lokal-patirot, ako kažem da je tvrđava sv. Mihovila postala kulturni simbol ne samo Dalmacije, već i cijele Hrvatske. Kao rođenom Šibenčaninu smetaju mi, međutim, dvije stvari.

Prva je ozbiljna, a riječ je o odumiranju stare gradske jezgre, dok je druga moja, intimna i pomalo neozbiljna. Gdje su nestali duhoviti Šibenčani!? Kao da među mladima nema onih, koji imaju smisla za pomalo grezu šibensku zajebanciju. Za batude, koje bi teško našle mjesto na televiziji, radiju, portalu ili tisku, a kojima se svi slatko smiju u privatnom društvu. Znam da imena ne znače puno ni mladim Šibenčanima, a kamoli cijeloj Dalmaciji, ali ja ću rado spomenuti dvojicu, nažalost, preminulih šibenskih zajebanata, Josu Junakovića Đipsija i Marija Ćalu. Svaki put, kad mi otac ispriča neku njihovu batudu pucam od smijeha – podsjeća naš sugovornik na staru šibensku zajebanciju.

Popovići su, inače, iz šibenskog Varoša. Njihova obiteljska kuća je nedaleko od Arsenove. I svaki put, kad nam je Dedić pričao o svojim susjedima, nije spominjao samo pjevače Vicu Vukova, Mišu Kovača i Ivu Patieru, te pjesnika Krstu Jurasa. Skrenuo bi u svojoj priči i pozornost na susjede, koji su bili ili još uvijek jesu uspješni, a ne toliko poznati, pa i na obitelj Popović.

- Mi smo vam Popovići malo arhitektonsko gnijezdo. Arhitekturu je završio i moj otac Ćićo Popović, i moj brat Zoran. Kad bi moj otac na svoj način glasno razmišljao o svojim budućim projektima u nekad popularnom šibenskom lokalu "Uzorita", dočekala ga je po nepisanom pravilu šibenska zajebancija u stilu "Vidi Ćiće, opet infišaje!".

Drago mi je da nas je Arsen spominjao. On je, inače, nenadoknadiv gubitak za Šibenik, za našu Hrvatsku. Kad razmišljam o njemu te njegovom glazbeno-poetskom opus nerijetko si postavim pitanje "Je li moguće da se takav umjetnik rodio u mom grezom Šibeniku?" I slažem se u cijelosti s Arsenovom tezom "kako su Šibenčani grezi, ali dobre ćudi" – pomalo se raznježio Davor na spomen Arsena Dedića, njegova šibenskog susjeda.

Poslije lokal-patriotske i ne baš kratke arhitektonske ćakule nismo mogli izbjeći pitanje o tome koliko je naš sugovornik "duboko u brazdi" svog arhitektonskog posla u Italiji. Posebice u Milanu, gdje mu je sjedište tvrtke i Genovi, odakle mu je supruga.

- Nemojte se smijati, ni rugati mi se, ali zadnji uspješni projekt bio mi je izgradnja bordela ili, kako mi, Dalmatinci kažemo, kažina u Genovi. Talijani, očito, drugačije gledaju na "dućane za seksulane potrebe", pa su se poslije ostvarenja tog projekta silno raspisali o tome. Pozitivno, gotovo u nastavcima. Pritom su stigli do granice da mi novinski napisi, s obzirom na namjenu zgrade, ipak, malo smetaju. U tom smislu zajebancije me nije poštedjela ni vlastita obitelj. Zato sam morao reagirati i kazati "Basta!" – otkriva Davor pikanteriju iz arhitektonskog posla na Apeninskom poluotoku.

Tijekom više nego ugodne dalmatinske ćakule gotovo smo zaboravili na lijepu epizodu iz Popovićeve šibenske mladosti. Naš sugovornik je bio nadareni vaterpolist Solarisa u generaciji legendarnog Perice Bukića, aktualnog šefa šibenske policije Sandra Santinija, stručnjaka za informatiku Darka Paruna…

Sjećanja su bila posebno usmjerena na finale Kupa za pionire u bivšoj državi, kad su Popović i njegovi suigrači slavili na bazenu u Kuparima protiv vršnjaka iz onomad neprikoslovenog beogradskog Partizana.

- Svi su govorili kako sam nadaren, pa mi je dodatno žao što nisam nastavio s igranjem vaterpola. A Kupari neću nikad izbrisati iz mojih uspomena. Pogotovu, što sam u zadnjim trenucima susreta postigao više nego atraktivni pobjedonosni pogodak. Bio je to posljednji napad na utakmici. Na vratima Partizana stajao je dvometraš Anđelić, a ja sam se usudio lobovati ga. Osobno, toga nisam bio svjestan, ali je očito onima izvan bazena sve djelovalo uvjerljivo. Lopta je bila na pola puta prema mreži, kad je pokojni sportski zanesenjak Joško Santini, inače otac mog suigrača Sandra, naručio slasno pečenje za pobjedničku šibensku momčad. Istodobno, zatečen mojim neočekivanim potezom legendarni dubrovački Beograđanin Vlaho Bata Orlić je uzvikivao "Ovo je čudo, tko je taj šibenski momak".

Malo se toga može dodati priči iz Kupara, osim nerijetku životnu istinu Petra Nadoveze, mog pokojnog sugrađanina i "splitskog Pelea“, kako su ga zvali hajdukovci. Pere je kao u refrenu u mirovini, provedenoj u šibenskom kraju, u Tribunju znao ponavljati "Od svega čovik može uteč, al ne od lipih uspomena" – završio je Davor Popović.