Koliko god da ste puta vižitali Rim, uvijek ćete otkriti nešto novo – i to ne novoizgrađeno, nego drevno, vjerojatno iz doba antike.
A ako ste u điru ka moru, šteta se ne otkotrljati do priobalja Tirenskog mora i provesti dan u Napulju, te usput svratiti u Pompeje, vjerojatno najuščuvanije arheološko nalazište u Europi.
O da, jedan dan smo (na našoj ruti) proveli i u Vatikanu, i to – ne lezi, vraže! - tek koji dan prije nego li je k Nebeskom Ocu otišao (u narodu omiljeni) papa Frane.
"Sad će sve poskupit zbog šušura i sprovoda", šaputali su neki. No, to ćemo tek vidjeti. Ono u što smo se zorno uvjerili, bile su vrlo ugodne cijene hrane i pića te suvenira i ulaznica – a znamo da je prosječnom posjetitelju to najvažnije!
Ulaznica u Pompeje, grad koji je u prvom stoljeću izbrisan s mape – točnije, zasut vulkanskom lavom Vezuva i zakopan u pepeo prije 1600 godina – stoji 18 eura. Nešto manje nego cijena karte za neki narodnjački koncert u hrvatskom diskoklubu uz more. Pompeji su senzacija, povijest tog grada koji je nekoć brojio petnaestak tisuća duša ostavlja bez daha, dijelom izaziva i nelagodu; već ste vjerojatno upoznati s opscenim navikama starih Rimljana (Pompeji su bili dio Rimskog carstva), ali vidjeti onovremeni bordel iznutra je "udarac u prsi".
U doba antike prostititke su nazivane "vučicama", imale su izvjesna prava (Venera je u to doba višeboštva bila njihova zaštitnica i nju su jednom na godinu častile), tijekom Saturnalija bi ih svodnik također nagradio slobodnim danom, do sita bi jele i pile žitne pogačice i vina, čak bi im gospodar udijelio i zlatnik.
Ipak, to je bio jadan život porobljenih djevojaka iz Grčke, Egipta, čak i iz Skandinavije; Talijanke su zvali "Italkama", bile su u manjini. U Pompejima u "vučjoj jazbini" (jednom od njih) vidljive su komorice u kojoj su, na majušnim ležajevima od golog kamena, usluživale mušterije. Kažu, za čašu vina, i pozu po izboru - a te su poze zorno naslikane na izvrsno sačuvanim freskama u bordelima. Kao u kakvom katalogu usluga...
S druge strane, "penthouse" bordela zauzimali su imućniji klijenti, oni su mogli užiti cjelonoćno druženje s vučicom – za bocu vina, to jest protuvrijednost iste.
Fascinantno je koliko su maleni ti ležajevi bili – ljudi su bili tek nešto viši od metar i pol. Ni životni vijek im nije bio dug; malo tko bi doživio pedeset, pa čak i četrdeset godina. Ljudi su živjeli do 35. godine u prosjeku, a djevojke su postajale majke čim bi za to bili ispunjeni biološki preduvjeti (čitaj: s prvom mjesečnicom). Zato su i svećenice-Vestalinke imale obvezu biti u tom redu, božici posvećene do svojih kasnih tridesetih, nakon čega su stjecale pravo napuštanja reda. No, u kontekstu toga vremena, kasne tridesete godine bijahu duboka starost...
U bordelu u Pompejima od sanitarija je postojao samo maleni nužnik – i to je to. Povremeno kupanje obavljalo bi se u termama, i to je bilo mjesto društvenih zbivanja, a posjeti kupalištima uvriježeni, ali samo onima imućnijima.
U Napulju pak nismo propustili posjet legendarnom Maradoninu muralu u španjolskoj četvrti blizu Via Toledo; pored murala se bezbroj ljudi fotografira, a uz sliku "božanstva" Maradone stoji natpis na španjolskom "Bog postoji". Da, Diegu se još jako i duboko posthumno klanjaju, domaći i furešti!
Kakav otkačeni, energični grad, kao neka verzija Geta iz njegovih najživljih dana! Teško nam je pobrojiti sve švercere koji su nam nešto pokušali prodati, performere koji su plesom vabili kakvu malu nagradu, one koji su došli užicati "koji dinar" (sa stilom!), one kojima je hitno trebala neka "lova za bus"... A tek cijene, pazite ovo.
Dakle, ukazali su nam da je Napulj jeftin, puno više od recimo Milana, jednostavno zato jer je lociran južnije, i siromašnije (nipošto tužnije). Ipak, naumili smo pojesti pizzu u jednoj od najboljih pizzerija na Via Toledo. Najskuplja "mortazza" s obiljem mortadele, pestom od pistacija i mozzarellom, u srcu te atraktivne, komercijalne ulice stoji 12 eura.
Što da vam kažem, miješana pizza je lani na Velom Drveniku stajala ravno 20 eura, slična sad u Trogiru u majušnoj pizzeriji bez "bašte" stoji 16 eura. U Trogiru gdje rižot od kozica u zagušljivoj konobi bez pogleda na more nude po 25 eura, hej.
Magneti u cijeloj Italiji stoje jedan euro. Mislili smo da je taj fenomen rezerviran samo za Bari.
U Rimu smo se dobro najeli na štekatu s pogledom na Kolosej, u ulici Via del Collosseo, za 34 eura. Precizirajmo: velika porcija sjajne karbonare stoji 10 (deset) eura. Burrata s rikulom i cherry-rajčicama – osam eura, koliko stoji i velika mjerica Aperol Spritza. Pizzu capricciosu smo platili 9 eura, kažem, u srcu grada, na lijepom i šarmantnom mjestu.
U Vatikanu, pak, carbonara u najprometnijoj ulici stoji 18 eura, ali nekoliko koraka izvan te žile-kucavice, u mirnijoj i sporednoj uličici postoji restorančić Marcello gdje cijeli jelovnik stoji 15 eura: bruschette, manistra po želji i jedno piće (može biti i pivo ili vino). Stavka "servizio", pak, kompenzira ono što bismo ostavili kod nas kao manču, i stoji od euro i pol do dva eura, ali ni to ne "tuku" svugdje. I da, svugdje ćete dobiti račun! Hit-kolač trenutno je sočno pecivo "baba", i u dobroj slastičarnici smo ga platili 3,5 eura. Kava je posvuda uglavnom jeftinija negoli u Splitu, u kafeteriji u centru Rima stoji 2,30 eura opcija "to go", velika s mlijekom.
Tipične zamke su kafići tik do znamenitosti, poput čuvene Fontane di Trevi; tamo smo, potpuno svjesno, sok od cijeđene naranče i caffe latte platili 12 eura – usput smo se polužili i lijepim, prostranim toaletom. Pošteno!
Znamo da Italija obiluje sakralnim artefaktima, obilje crkvi dio su svake turističke ture, teško je reći je li ljepša bazilika Svetog Petra u Vatikanu ili crkva Santa Maria Maggiore, koja se nalazi izvan Vatikana i u kojoj je papa Frane zaželio biti pokopan. Ili je ljepša, recimo, San Paolo Fuori le Mura, u kojoj se na zidovima nalaze portreti dosadašnjih papa – a jedan je medaljon još uvijek prazan...
Bilo da ste u Rim (Vatikan) došli hodočastiti ili vas pak više vuku pizza i carbonara, ugodno ćete se iznenaditi s cijenama, ali i s tretmanom, to jest uslugom. Naravno, pod uvjetom da dolazite iz preskupog Splita, iz Hrvatske u kojoj je – uzgred budi rečeno – prosječna plaća za 600-njak eura niža od talijanske plaće. No, ne brinite, svi putevi oduvijek vode – u Rim, a ni Napulj nije daleko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....