Dalmatinska pašticada koja se napravi u dva sata, mljeveno i ćevapi kupljeni na akcijama u maloprodajnim trgovinama, turska oborita riba koja samo glumi da je iz Jadrana, školjke iz Albanije deklarirane u restoranskim jelovnicima kao domaće, gulaš iz konzerve, brojni se sjećaju i prekooceanskih janjaca kojima se prije pečenja na trup žicom vezivala glava domaćeg meketavca kupljenog u mesnici, samo su neke od prijevara koje se već dugo događaju u ugostiteljskim objektima diljem Dalmacije.
Zbog brze zarade brojni ugostitelji od gostiju rade budale, prodaju im "muda za bubrege". Pokvareno igraju, kupujući jeftinu uvoznu robu pred istekom roka trajanja, a onda je na tanjurima nude kao vrhunsku domaću najskuplju namirnicu. Ove je godine taj trend dosegao vrhunac, astronomskim cijenama brojni ugostitelji deru goste toliko da im domaći teško u pohode stižu. A stranci, njima puno tog poturiti možeš, i filet stare ribe, i lignjuna umjesto lignje. Plaćaju oni dobru buletu, toliku da ih sljedeće godine nećemo u našem dvoru lako vidjeti.
- U tjestenini i rižotu s plodovima mora, u velikom broju slučajeva škamp se pojavljuje samo kao slika na jelovniku. Umjesto njih se stavljaju jeftinije kozice i surimi štapići. I to se sramotno plaća i više od 22 eura. Deračine ima i kod pašte na pome, u koje uđe šakica tjestenine i dvije do tri žlice dorađenog umaka iz staklenke ili tetrapaka. I to košta više od 20 eura na nekim mjestima, a vrijednost mu je niti četiri.
Umjesto domaćeg gulaša poturi se često onaj iz konzerve kupljen u dućanu. A tek što rade s mljevenim, to je katastrofa. U bolonjeze često kod neukih kuhara uđe sve ono što ostane nakon čišćenja kužine. Lako li je stranca prevarit – veli nam jedan ugostitelj s Makarske rivijere.
E pa isti taj lignjun nakon što se na akciji kupi, isječe se na komade, zamrzne i ubaci u škrinju. U trenutku pripreme odmrzne se, uvalja u brašno, baci na vruću tavu. U maskiranju posluže ekstra kupljeni krakovi prave lignje. Uz malo krumpirića iz kesice, eto strancima omiljenog jela. Da vidite tek kako kusaju filete ribe na žaru, jedno od najpopularnijih jela na našoj obali. Kao da oni iz tog fileta, koji im se predstavi kao prvoklasna namirnica, mogu iščitati je li od friške ribe, smrznute iz hladnjače, stare nekoliko dana, čak i diskutabilne kakvoće.
- Niti joj se vidi glava, niti oči, da možeš procijeniti koja je riba i u kojem stanju na tanjuru. Sramotno je što neki vlasnici restorana rade. Nemaju pojma o kužini, imaju lošu ekipu zimskih zanatlija bauštelaca koji zaglume da su kuhari. Sve najgore je ovo ljeto isplivalo na vrh – priča nam podmarjanski ugostitelj.
Zašto se ne predstave u svojim izjavama? Vjerujte nam da smo bili uporni. Ali s druge strane i oni, u naumu da im se sačuva anonimnost. Strah ih je svega, i objeda, kritika, pritiska kolega. Njihovih osuda na društvenim mrežama, brojnih telefonskih poziva. Govore nam diljem Dalmacije da trpe nerazumijevanje i gradskih oca i mještanskih čelnika. Govore da su pod iznimnim nametima koji ih tjeraju na dizanje cijena.
Tvrde, o tome smo pisali, da su im troškovi ogromni jer moraju plaćati osoblje koje ih često ucjenjuje povišicama ili odlaskom na bolje plaćeno mjesto. Svaka priča ima dvije strane. Ali ipak, varanje se neće tolerirati. Je li, primjerice, u redu svima omiljenoj pizzi nabubati cijenu, a u nju staviti najlošiju šunku i gumasti sir? I začiniti je do beskraja da pokriješ nekvalitetu, a gosta natjeraš da žedni kao deva. Jer što više žeđa, više pića naručuje.
- Ima vlasnika diljem obale koji nastoje postići što manji trošak i što veću zaradu, pa varanje počinje već od predjela, od pršuta, sira, onda i ribe, mesa. U ponudi imaju kao domaći pršut, a to uglavnom bude talijanska inačica kakvu svatko može kupiti u bilo kojem dućanu. Umjesto domaćeg vrhunskog sira kupuju po centrima najjeftiniji. Namirnice se pazare u šoping centrima. Takvih pojava ima na tone uzduž obale i otoka – veli jedan podmarjanski ugostitelj.
Nabraja nam i ostale modele prijevare, ponudu ribe uz koju piše da je domaća, prve klase, tipa lubina, ali zapravo ulovljenog u Turskoj. Ili lignjama, kao fol našim jadranskim, zapravo ulovljenim uz obalu Patagonije i Južne Afrike. Takva je priča i s hobotnicama, koje često stižu iz Maroka.
- U opisu jela mora pisati je li riba domaća, strana, iz uzgajališta, ili iz leda. Ne možeš staviti da je hrvatski šampjer ako je turski. Onaj tko zna razliku odma će vidjeti da je taj uvozni lubin, šampjer, hoba, mekše konzistencije, gnjecavije. Skupi se, usuče u pripremi jer dolazi iz toploga, manje slanog mora od jadranskog, drukčijeg od našeg. Domaćeg čovika varat ne možeš, taj je to proba, taj zna. Ali što ćemo sa strancima – zaključuje jedan otočni kuhar.
Gosti se varaju i korištenjem mljevenog mesa s akcija iz dućana, namirnicom pred istekom trajanja koja se prodaje po nižoj cijeni. Pričaju nam ugostitelji da su zarade koje se tu vrte ogromne. Spominju nam sir iz trgovačkog centra koji se nudi za 6, 7 eura, u selekciji se naplaćuje i do 15, 16 eura. Zaleđene lignje koje se kupe za pet eura, a u porciji prodaju za 45, do 60. Staro meso zamaskiraju začinima da se ne osjeti loša kvaliteta u temelju.
Ima toga još. Svi znamo da se prava dalmatinska pašticada radi barem dva dana. I da u nju ulazi goveđi frikando koji se pajca, dorađuje s puno začina, peče, nadovezuje s gustim umakom. Umjesto te rapsodije varaju nas s telećim mesom, doduše skupljim, ali gotovim za dva sata.
I eto brzinske lažne pašticade kojoj se dodaju još i njoki iz kesice. I još nešto, dobro pogledajte što vam se u jelovniku nudi pod miješanim mesom i mesnom platom. Pojašnjavaju nam neki dalmatinski ugostitelji da u platu ulazi biftek, ramstek, teletina, teleće bržole. U njoj nema mjesta za piletinu, svinjetinu, kobasice, ćevape. U miješano meso ulaze svinjski proizvodi, nemojte da vas varaju.
- Ribi cijenu mora definirati i to peče li se na ugljenu, na živoj vatri, što je pet puta skuplje nego na plinu ili struji. U jelovniku mora pisati od kojeg je mesa bržola, je li jeftinija svinjska ili skuplja teleća. Razlika u cijeni je velika. Mora se znati odakle je riba. To mora pisati u cjeniku, to su cake za varanje gosta. A ne da gost kupuje mačka u vrići. Škarpina nije isto što i uvozni bodečnjak – kaže nam ugostitelj s juga Dalmacije.
Što treba napraviti? Ugostitelji vele da su nužne veće kontrole, veća kvaliteta hrane u ponudi, neizdavanje toliko dozvola za toliko puno ugostiteljskih objekata, posebice ne onih koji će zatvarati vrata odmah nakon završetka sezone.
- Nužna je i veća pomoć gradova i općina koje bi trebale biti majke, a ne zle maćehe prema nama koji na svojim leđima velikim dijelom nosimo sezonu. Nameti koje nosimo su neizdrživi i oni se reflektiraju na povišenje cijena. Tu leži jedan od glavnih uzroka problema. Mislimo da je kasno za ovu godinu. Šteta je učinjena. The end - poručuju dalmatinski ugostitelji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....