Nakon priče iz Lovišta o devastaciji uvale Križica, Slobodna Dalmacija ekskluzivno donosi ispovijest Ukrajinke osumnjičene za niz kaznenih djela: skidanje službenog pečata i znaka; uništavanje staništa; protupravnu gradnju i pustošenje šuma.
Naime, kriminalističkim istraživanjem je utvrđeno da je osumnjičena, kao jedina osnivačica i članica pravne osobe čija je djelatnost pružanje smještaja i djelatnost pripreme i usluživanja hrane, u neutvrđenom vremenu, u Lovištu na poluotoku Pelješcu, uništila šumu površine tri hektara, pogoršala stanište uvršteno u ekološku mrežu značajnu za očuvanje ptica i na parceli izgradila građevine nepoznate namjene izvan građevinskog područja, a unutar zaštićenog obalnog pojasa.
Također je utvrđeno da je osumnjičena, nakon zatvaranja gradilišta od strane Državnog inspektorata, uklonila ploču oznake zatvorenog gradilišta i nastavila s izvođenjem bespravnih radova.
Težak život
- Za početak želim objasniti tko sam i što sam, ispričati svoju životnu priču i kako sam se našla u situaciji u kojoj sam sada, kaže Oksana Charlton, samohrana majka djeteta s invaliditetom, koja se skrasila na Korčuli, a u Lovištu želi saditi masline i šumu, baviti se biodinamičkom poljoprivredom te otvoriti joga centar za koji tvrdi da će preporoditi ovaj dio Pelješca.
Oksana je rođena u malom selu u blizini Hersona, južnom dijelu Ukrajine uz rijeku Dnjepar, koje je nažalost ruska vojska izbrisala s lica zemlje. Selo je najprije porušeno da bi kasnije bilo potopljeno. U ranoj mladosti napustila je Ukrajinu kao i mnogi mladi Ukrajinci u potrazi za boljim životom jer, kako kaže, nije vidjela budućnost u korumpiranoj zemlji koju su vodili korumpirani političari. Radila je sve i svašta da bi uspjela u životu.
- Postala sam čistačica u Londonu, naporno sam radila čak dva tri posla kako bih osigurala nešto novca za preživljavanje i istovremeno sam učila engleski jezik. Nakon toga sam upisala fakultet i sama sam se financirala - kaže nam.
U dobi od 26 godina otkrio ju je jedan modni agent i s obzirom na svoj izgled i visinu postala je manekenka. Bavila se manekenstvom neko vrijeme sve dok nije upoznala svog litvanskog momka s kojim se uključila u poslove oko obnove zgrada.
- Svaki novčić koji smo zaradili reinvestirali smo u nekretnine u Londonu i Ukrajini uz pomoć hipoteka i kredita, radeći pod velikim pritiskom i stresom, a da ne spominjemo da smo još uvijek bili vrlo mladi i neiskusni. Dva puta smo izgubili dom i živjeli na ulici jer nas je kapitalizam doslovno oglodao do kostiju. Unatoč svemu ipak smo se uspjeli podići i nastaviti dalje.
U jednom trenutku moj momak i poslovni partner upleo se u sumnjive poslove s drogom pa smo se razišli i ja sam nastavila raditi sama, bez odmora i slobodnih dana, moj telefon bi zazvonio više od 300 puta dnevno, prisjeća se Oksana.
Ovo je samo kratak dio mog turbulentnog života, koji vam prepričavam kako biste shvatili što sam sve morala proći i preživjeti pritiske, mafije, razbojnika, vlade i političara da dođem tu u Lovište gdje sam sada.
Obitelj Amiša
Oksana je rođena od oca Ukrajinca i majke s Balkana. Očeva strana je iz obitelji Amiša, ali kada je Crvena armija došla u njihovo selo 1935. godine, ukrcani su na vlak i poslani u Sibir zbog činjenice da nisu htjeli raditi za sovjetski režim. Od 18 djece samo je dvoje preživjelo putovanje, jedan od njih je bio Oksanin otac koji je u vrijeme izbjeglištva bio beba. Sva zemlja im je oduzeta pa nisu imale od čega živjeti.
- Želim da ljudi na Pelješcu shvate da ja nisam neka razmažena oligarh djevojka koja je u Hrvatsku došla iz Ukrajine s ukradenim novcem iz rata, s vrećom punom novca pa želim kupovati nekretnine. Ja i moja obitelj imamo dugu povijest patnje kroz desetljeća marljivog rada. Moj me otac uvijek učio da je zemlja najveće blago i da zemlju treba obrađivati. Nažalost, moj otac je umro od raka kad sam bila djevojčica.
Budući da moja majka nije bila baš dobra s financijama, trošila je novac vrlo brzo pa sam ja već sa 13 godina početi raditi u tvornici u noćnim smjenama i brinuti se o obitelji. Pokušavala sam zaraditi novac, štedjela sam, nisam izlazila niti se zabavljala kao moji vršnjaci jer je sva moja pažnja bila usmjerena na osiguravanje egzistencije meni i mojoj obitelji - govori Oksana, koja se prilično uspješno bavila s nekretninama u Ukrajini sve do 2007. godine i prve ekonomske krize koja je urušila ukrajinsko tržište nekretninama.
- I opet sam krenula od nule, gradeći poslovni život između Londona i Ukrajine. Ostvarila sam ekološki održive projekte za što sam dobila Forbesove nagrade. Posadila sam više od 10 tisuća stabala različitog bilja tijekom svog života, i zato je ironično da se priča o uništavanju šume i sječi stabala u Lovištu kad je na tom prostoru posađeno 1000 stabala maslina, a u listopadu ću saditi autohtoni pelješki crni bor, crni hrast i čempres.
- Nisam uništila šumu jer je tamo nije ni bilo - tvrdi Oksana je.
Kupila sam kamenjar, ne šumu
- Kad sam kupila zemljište, na njemu je bilo kamenje i vrlo malo grmlja i niskog raslinja. Nisam dotaknula niti jedno stablo, sva stabla su još uvijek ostala tamo.
Čim sam počela raditi lokalni stanovnici iz Lovišta su došli i pokupili drva i granje za svoje peći. Tako da su svi znali što se tamo radi. Baš u to vrijeme volontirala sam u Ukrajini puna četiri mjeseca, nisam ni bila u Hrvatskoj i sve ono što pričaju o meni su obične laži koje plasiraju dvije stanovnice Lovišta koje su prijetnja prirodi, kaže nam Oksana koja je osvrnula i na prodaju nekretnina u Lovištu i okolici za veliki novac.
- A najveća je prijevara s nekretninama jer vam zemljište prodaju po vrlo skupoj cijeni kao poljoprivredno. Varaju vas na svakom koraku, skrivaju vam činjenice, lažu vas samo da bi zgrabili vaš novac, počevši od agenata za nekretnine koji lažu o toj zemlji, zatim odvjetnici koji su opet tako neprofesionalni i ne daju vam sve informacije o zemljištu i za to vam naplate četiri, pet tisuća eura.
Nitko od mještana Lovišta nije prosvjedovao kada sam o svom trošku od 50 tisuća eura izgradila pristupni put i svi su imali koristi od toga jer su dobili pristup svojim parcelama i time im se odmah povećala vrijednost zemljišta. I ustupila sam ga besplatno, na korištenje i vatrogascima koji su godinama tražili da se osigura pristup tom dijelu u slučaju požara, a osim toga po tom putu svaki dan šetaju oni koji o meni pričaju laži i koji me napadaju.
U susjedstvu ima još maslinika i nitko ne zove policijske inspektore, postoji i ilegalno ribogojilište, puno plastičnog otpada, septičkih jama u moru, ilegalnih turističkih zgrada i to je u redu? Jer oni mještani mogu raditi što god žele, pokušavajući zaustaviti mene koja živi svoj život u potpunoj ravnoteži s prirodom, sadi brojna stabala, sudjeluje u velikom projektu čišćenja obala diljem svijeta i Hrvatske od Lumbarde do Kornata, i iza sebe u prirodi ostavljam samo minimalan otisak stopala.
Suživot s prirodom
Uzgajam vlastitu hranu gotovo bez otpada, ambalažu recikliram do posljednjeg komada i stvaram ekosustave i projekte koji su potpuno ekološki održivi i zeleni. Lovište ima puno problema, prisutna je zimska nezaposlenost, škola se ove godine zatvara jer nema djece. Nema zdravstvenih ustanova, nema rekreacijskih objekata, nema poslova ili tvrtki koje rade tijekom cijele godine.
Za mlade žene i djecu nema ništa. Nema satova umjetnosti, nema sporta, nema tečajeva kuhanja, nema rasadnika u kojima mogu naučiti kako uzgajati hranu. Nema satova joge ili slično apsolutno nema ništa u 2024. godini. Što ja kao kozmopolitski poduzetnik mogu donijeti zajednici ulažući svu svoju životnu ušteđevinu u malo selo kao Lovište? - pita se.
- Nisam došla u Lovište s projektom bezličnog betonskog hotela i apartmanizacije. Došla sam u Lovište s vizijom da obnovim stari maslinik, koji je bio tamo prije 1920. godine (kasnije je zanemaren i postao zapaljivo grmlje i makija) i stare suhozide koji su bili tamo prije 1968. Nije šuma onih nekoliko borova koji nisu ni autohtoni u Hrvatskoj i oni koji se istinski zanimaju za prirodu i povijest vegetacije u Hrvatskoj, to bi trebali znati. Ljudi su barbarski sjekli sve crne borove u ranim fazama i autohtoni crni hrast za gradnju brodova. Njih su zamijenili grmovi.
- Neće me zaustaviti oni koji me žestoko napadaju i bez pokušaja da saznaju moju misiju, tko sam i koji su mi planovi. Nastavit ću stvarati i saditi te ću završiti svoj životni projekt ekološki održive biofarme s odgovarajućim ekosustavima i livadama za pčele i ružičnjacima, poljima lavande i mojom šumom crnog bora. Nitko me ne može zaustaviti to je moja zemlja, mogu tamo saditi biljke u suživotu s prirodom, kazuje nam.
Biodinamička ekofarma, pilići i organska janjetina
Koliko je maslinika i vinograda na Pelješcu posađeno na zaštićenim područjima Natura 2000-pita se Oksana, predstavljajući svoju održivu biodinamičku ekofarmu i poslovni plan studija za jogu kojega namjerava razvijati u uvali Križica u Lovištu.
- Svaki proizvod koji ćemo nuditi nije samo roba, već i dokaz našeg poštovanja prema darovima prirode. Od hladno prešanog maslinova ulja do živopisnih nijansi organskog voća, voćnjaka i povrća, svaka berba nosi priču o održivom upravljanju i etičkom uzgoju Amiša. Sa srcem punim suosjećanja, na našoj biodinamičkoj ekofarmi uzgajat ćemo piliće iz slobodnog uzgoja i organsku janjetinu. U suradnji s lokalnim zajednicama organizirat ću seminare, tečajeve i radionice za djecu pod otvorenim nebom, vrtlarsku školu za djecu te ih naučiti uzgajati vlastitu hranu kako bi brinuli o planetu i živjeli u ravnoteži s prirodom, najavljuje Oksana samo dio svojih poslovnih planova u Lovištu.
Komentari
0