Petra je obično išla njegovim autom, ali te noći... Ah, da je barem bilo tako. Da je pošla s njim, sigurno bi se poremetile one presudne stotinke sekundi. Al‘ htjela je sa sestrom o nečemu popričati. On se prvi sa sporednog puta uključio na glavnu cestu, vidio je farove iz suprotnog smjera i odmah shvatio da se netko prebrzo približava.
"Samo nemojte sad krenuti, samo nemojte još...", stigao je Bruno Bilandžić zavapiti u mislima prije naleta u kojemu je izgubio djevojku i njezinu sestru.
- Sve sam vidio u retrovizoru. Raznio ih je. Oživljavao sam ih satima, od ponoći i 44 do četiri ujutro. I kad su ih prekrili bilim lancunom, nju sam još oživljavao...
Da je kamen bio na podu, oživio bi - govori već umoran od tuge dok gleda u svijeće i cvijeće, mjesto gdje se odvijala dramatična bitka za spas 25-godišnje Petre i 18-godišnje Jelene Kelam. Tragedija je to nad kojom su plakali znani i neznani, koja je 9. lipnja natopila tugom Kaštela i potresla cijelu Hrvatsku.
Petra i Bruno vjenčanje su bili zakazali u rujnu iduće godine, planirali su kupiti prvu zajedničku nekretninu, otvoriti firmu za uvoz autodijelova, imati skladište... On je po struci vozač, a bavi se uvozom i prodajom auta. Petra je trebala položiti još dva ispita kako bi stekla diplomu magistrice fizioterapije, sestra joj Jelena bila je model...
- Umjesto za vjenčanje, peglao sam košulje za sprovod, a njihova mater je umisto vinčanice kupila dva bila kapsila. Da vidim kako bi se ponaša neko od ovih glavešina kome bi dva bila kapsila izašla iz kuće - ogorčen je.
- Na ovom mistu stalno se gine. E sad san reka da je više dosta. Ova dionica je nalik groblju, svako malo križ ili sviće, pa dokad - pita Bruno pa zato stotinu dana gotovo svaku noć satima stoji parkiran autom uz cestu. Iz obližnjeg je Krušvara pa je ionako, kaže, za tu cestu vezan. Upali pozicijska svjetla pa vozači misle da je policijska patrola i odmah smanjuju brzinu koja je ovdje najčešće razlog tragedija. Al‘ nekima niti strah od policije ne diže nogu s gasa. On je puno toga u tri mjeseca dokumentirao pa slao nadležnima.
- Neka mi netko pokaže dionicu od pet, šest kilometara neke državne ceste u Hrvatskoj na kojoj je poginulo više ljudi - poziva nadležne Bruno Bilandžić, kojemu se nakon nedavne pogibije mlade sinjske sportašice Maje Zorice u borbi za veću sigurnost u prometu kroz Dicmo pridružila i majka poginulih sestara Renata Kelam. Smogla je, govori nam, nadljudske snage da se pojavi na ovom mjestu i istupi u medije, da prozove načelnika općine i ostale odgovorne, da naziva nadležne u Hrvatskim cestama...
- Pa šta da radim, da gledan u plafon i čekan ko je sljedeći na ovoj cesti? Dani su mi ko planina, počnu sa šakom tableta koje mi niti ne pomažu. Ova bol mi ionako nikad neće proć, volila bi ujutro umrit - slomljena je i samo joj je, kaže, žao što u akciju nije krenula prije nego što je Maja poginula.
- Koliko još matera će morat bit zavijeno u crno dok gospoda nešto ne urade za veću sigurnost na ovoj cesti - potresena je i ne uspijeva prestati ridati dok govori, a u to vrijeme netko je, vidjeli smo, prišao hrpici svijeća i cvijeća u spomen na Maju pa zagrljen nad tim tiho plakao. Auta neprekidno klize, tisuće su guma utabale tu cestu, do 14 tisuća vozila prođe dnevno kroz Dicmo, a deseci ljudi su ovdje stali zauvijek.
- Ograničenje je sedamdeset kilometara umjesto da su stavili pedeset. Dozvoljeno je pretjecanje. Zašto im je trebalo nekoliko dana nakon što su moje cure poginule da posijeku stabla radi bolje vidljivosti? Zašto su kameru na ulazu u misto ugradili u kućište petnaest minuta prije načelnikove konferencije za novinare? Govore da su in kamere skupe, a koliko koštaju moje cure, pitan ih. Zašto nema policije - nabraja mater u suzama.
- Kad god bi ja doša na groblje, Renata je bila tamo, nalazio san je da leži na onoj ploči. Ma reka san sebi da san ovde korisniji i da samo jedan život spasim, dobro je. I zato ću dolazit sve dok nešto ne riješe, makar i svoj život na ovoj cesti ostavija - kaže Bruno, hladan ko grobna ploča.
Prozivat će, kaže, Hrvatske ceste dok je živ jer je uvjeren da se možda tragedija ne bi dogodila da su ovu dionicu ispravno održavali. Zahvalan je, ističe, jedino komunalnom redaru Joki Bilokapiću koji je zaslužan što su se stabla koja smanjuju vidljivost ispilila. Stručnjaci su Brunu rekli da se uz ta stabla nedaleko kafića "Granada" ne vidi automobil koji stiže iz pravca Splita niti kad samo 82 kilometra na sat vozi, a kamoli brže.
- Kažu nam da ne očekujemo brza rješenja zbog spore administracije. Zato ja pozivam policiju da tu dođe češće. Neka ovdje stanu noću i neka slobodno spavaju. I tako će biti bolje nego da ih nema uopće. Ja van kažen da u ova tri miseca nijednu kaznu nisu napisali na dionici od kamere na Butigama do kafića "Alibi" na samom izlazu iz Dicma. Evo, neka me uvjere da nije tako - govori Bruno i tvrdi da ima videosnimke o prekoračenjima brzine, slike, razne dokaze... Kaže da je obitelj Kelam ponudila novac za kamere, ali svejedno nije bilo pomaka.
Majka Renata bit će, kaže, uporna jer smatra da bi to njezine kćeri od nje očekivale.
- Uhvatili smo se ove borbe jer odlazak na groblje nema smisla. Pitaju me sad da kako to mogu, a ja ne mogu gledat u plafon i čekat ko je sljedeći, ne mogu. Da san kojom srićom ja poginula ovde, moja Petra bi se svim institucijama popela na glavu da se na ovoj cesti nešto popravi. I izgurala bi do kraja. Ona je bila uporna i pravedna, a takva joj je bila i sestra. Samo želim da nijedna mater više ne plače kako ja sad plačem. Kad je Maja poginula, sve mi se vratilo... Ajme meni, Gospe moja - zavapila je, a onda je, brišući suze, bijesno prokomentirala splitsko-dalmatinskog župana.
- Čula sam da je Blaženko Boban izjavio da Miro Bulj kupi jeftine političke poene na smrti mladih na ovoj cesti. Pa pitan se kako ga nije sram. Ja bi mu osobno dala pet minuta mog života, a on, ako ima dicu, a ne znan ima li, shvatit će. A dala bi sve da se mogu vratiti pet minuta u svoj prošli život... Oni se prepucavaju, a meni dvoje dice fali za stolom. Oni se politički prepucavaju, a nama mladost gine na cestama. Neka se stide! Da su oni iz kuće ispratili dva bila kapsila, stavili bi ovde na cestu sve šta triba. Ne daj Bože da se ovo šta se nama dogodilo ikome ikada dogodi. Nekidan su mi dva sina zajedno krenula autom, za glavu san se uvatila... - uzrujana je Renata.
- Zakleo sam se zajedno s obitelji Kelam da ćemo se odgovornima popet na glavu dok se nešto ne riješi, a ja ću svoj život posvetit tome i ostavit ću ga ovde na D1 dok se nešto ne uradi - riješen je njezin nesuđeni zet. Dok stoji noću na mjestu gdje mu se život raspao, osjeća se, govori nam, nikako. Al‘ osjeća njih dvije, svoju Petru i dragu prijateljicu Jelenu.
Koliko li će samo puta Bruno prevrnuti slike trenutka koji mu je preokrenuo život? Koliko će vremena i automobila tim putem proteći dok ne izblijede sjećanja na mladenačka radovanja i maštanja koja se neće ostvariti? I hoće li ikada? I koliko li će ih još biti koji će nekog dragog izgubiti na toj cesti gdje je on prije tri mjeseca izgubio sve? A zamislite, izgubio je tu na nekoliko stotina metara udaljenosti i didu i najboljeg prijatelja. Stvarno previše smrti i tuge za njegovih 26 godina života. I zbilja previše za jedno mjesto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....