Svi smiju, samo navijači Hajduka ne smiju. Tako je bilo, tako jest, a tako će, nikakve sumnje nema, i biti. I nikoga nije briga. Navijač Hajduka u Hrvatskoj nema nikakva ljudska prava. Smatra ga se ološem i tako se prema njemu postupa.
U subotu, točno na dan izlaska Spektra Slobodne Dalmacije, u Varaždinu se ima odigrati nogometna utakmica između Varaždina i Hajduka. S obzirom na Hajdukov dobar prvenstveni start, odnosno na četiri pobjede iz četiri uvodna susreta, uključujući i derbije protiv Dinama i Rijeke, za očekivati je da se danas u “baroknom gradu”, kako Varaždinu tepaju oni što nikad u životu ništa sami smislili nisu, a upitno je znaju li uopće i smjestiti barok u pravi povijesni okvir, okupi dosta navijača gostujuće momčadi. Najmanje njih 1500, koliko su im domaćini ostavili ulaznica. I to za jednu od tri moguće tribine, pri čemu je te ulaznice fizički moguće kupiti samo u Splitu.
Na središnju tribinu, jedinu natkrivenu, navijačima Hajduka nije dopušten ulaz. S obzirom da je to teško kontrolirati, organizator se domislio jednostavnu rješenju, a zapravo ga je prepisao od većine ostalih organizatora utakmica SuperSport hrvatske nogometne lige kad im u goste dolazi rival iz Splita: izvan gostujuće tribine, na stadion nitko neće ući s nikakvim Hajdukovim obilježjem (dres, šal, majica na Mišu Kovača, svejedno), a ulaznice se mogu kupiti samo uživo, dakle na blagajni stadiona, dok online prodaja nije moguća.
Rotacije i restrikcije
Naravno da će na koncu danas biti puno navijača Hajduka i na “domaćim” tribinama varaždinskog stadiona, možda čak i više od onih 1500 zbijenih na južnom sektoru, jer navijač Hajduka uvijek nađe način. No, nije u tome poanta.
Poanta je da je navijač Hajduka, kao slobodni građanin slobodne Republike Hrvatske, nepoželjan na najvećem dijelu teritorija svoje vlastite zemlje. Navijači svih ostalih nogometnih klubova slobodni su ponašati se kako žele, ići kamo žele i odijevati se kako žele, dok je navijačima Hajduka odobreno kretanje tek pod rotacijama. U “marici” ili uz nju, svejedno.
Restrikcije prema navijačima Hajduka iz Varaždina kamilica su, međutim, prema restrikcijama u većini ostalih gradova koji daju nogometne prvoligaše.
U nekima navijač Hajduka ne može kupiti ulaznicu ako nema prebivalište unutar županije kojoj pripada grad u kojem se igra utakmica, a u nekima ne samo da nema online prodaje karata, nego uopće nema prodaje karata na sam dan utakmice.
A tako je, ponovimo, samo kad im u goste dolazi Hajduk. I njegovi navijači. Koji praktično jedini, ako ne računamo šačice ultrasa iz ostalih klubova, putuju Hrvatskom za svojim klubom. Onako kako se to u zemljama zapadne demokracije putuje. Kao na izlet. Obiteljski. Sretnih lica. Kao s razglednice.
Radije poluprazan stadion nego pun stadion Hajdukovih navijača, moto je čelnika gotovo svih hrvatskih nogometnih klubova. I oni ga se uopće ne stide.
Dapače, otvoreno komuniciraju netrpeljivost i prema jednom klubu i prema njegovim navijačima. Pri čemu su ti navijači puno širi pojam od same Torcide, gdje ih se smišljeno i uporno gura, kao u tor, s nedvosmislenom porukom.
Vodstvo NK Lokomotiva obustavilo je čak prodaju online godišnjih pretplata nakon što su shvatili da su ih masovno počeli kupovati Hajdukovi navijači, koji su na taj način željeli osigurati ulaznicu za zadnje prvenstveno kolo uvjereni da će njihov klub nakon 19 godina posta proslaviti titulu prvaka upravo protiv Lokomotive na stadionu u Kranjčevićevoj ulici. Radije prazna kasa nego puna novca od Hajdukovih navijača.
Izbornik i incidenti
No, to je ništa prema onome što je učinio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić.
Nakon što je nekolicina navijača Rijeke na riječkom stadionu Rujevica tijekom treninga reprezentacije gnjusno vrijeđala službeno najboljeg igrača SuperSport hrvatske nogometne lige i nakon što je ovaj izrevoltiran došao do ograde i upitao ih “što hoćete?!”, izbornik je s reprezentativnog popisa izbacio službeno najboljeg igrača SuperSport hrvatske nogometne lige, a sve kako bi se na toj istoj Rujevici u miru, i bez incidenata, kako je sam rekao, mogla odigrati sljedeća reprezentativna utakmica.
Nimalo slučajno, taj nogometaš, službeno najbolji igrač SuperSport hrvatske nogometne lige, igra za Hajduk i zove se Marko Livaja. I trn je u oku mnogim slobodnim građanima slobodne Republike Hrvatske. Koji mu, bez ikakva straha od sankcija, iz vikenda u vikend prijete smrću. “Umri, Livaja” pjeva ista ona Hrvatska koja se klanja Luki Modriću, sudioniku ponajveće pljačke u suvremenoj hrvatskoj povijesti, i koja u Zdravku Mamiću, ocu i majci te pljačke, vidi tek sposobna menadžera koji je Dinamo pretvorio u “najveći klub u regiji”.
Mamićev Dinamo sve je ono što treba Hrvatskoj. Samo uz Mamićev Dinamo Lokomotiva može postojati, samo uz Mamićev Dinamo Rijeka neće ispasti, samo uz Mamićev Dinamo ista ta Rijeka može biti prvak, samo uz Mamićev Dinamo Osijek (Gorica, Šibenik, Istra...) može preživjeti, samo uz Mamićev Dinamo svima kapaju milijuni, samo uz Mamićev Dinamo trguje se igračima koji ne vrijede ni pišljiva boba, samo uz Mamićev Dinamo Hajduk, koji je sve suprotno od Mamićeva Dinama, nikada neće biti prvi. A to svima paše.
“Umri, Livaja” nije ništa drugo nego “umri, Hajduče”. I to ne bilo kakav Hajduče, nego “umri, Narodni Hajduče”. “Naš Hajduk” pokret je otpora koji ovoj zemlji ne treba. Ne trebaju joj čiste ruke i još čišći obrazi. Ne treba joj transparentnost, educiranost i odanost.
Ovoj zemlji potrebni su Luka Modrić, Zdravko Mamić i Zlatko Dalić. Mirko Barišić, Damir Vrbanović i Sergej Jakirović. Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Zoran Milanović. I baš zato što su joj potrebni, zato ih i ima.I zato su Bad Blue Boysi iz Atene naši dečki koje treba izbaviti, a torcidaši s Desinca huligani čije sjeme treba zauvijek zatrti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....