Unija nam je spas! Da nismo članica EU-a bili bi kao Srbija; ne bi imali novac iz fondova ni Pelješki most, a izostala bi i masna zarada od turizma

Europski populisti nakon Brexita od sebe gotovo više da ne daju glasa. Svi ti silni junaci suverenizma – od Viktora Orbana, preko Mattea Salvinija pa do Marine Le Pen - mukom zamukoše i u crnu zemlju sa svojim idejama spasonosnog odlaska iz EU-a propadoše. Krajnje je nezgodno to koincidiralo s činjenicom da je breme britanskih problema nakon napuštanja zajedničkoga EU broda svakim danom sve veće i sve teže.

Englezi su zatrpani brigama, od krize radne snage preko kroničnih nestašica niza roba i teškoća u opskrbi, rasta cijena energenata, gubitaka mnogih tržišta za plasman vlastitih proizvoda, otegotnih carinskih barijera i drugih lančanih posljedica kobne referendumske odluke. O unutarnjim lomovima s Škotskom, Walesom ili praktičnim problemima Ujedinjenog Kraljevstva sa Sjevernom Irskom i tamošnjom granicom dao bi se napisati i poseban roman na temu 'kako izgubiti prijatelje, posvađati se s rodbinom, potkopati vlastitu ekonomiju i udaljiti se od svake logike i razuma“.

A riječ je, ne zaboravimo, o ekonomskoj Godzili i nekadašnjoj višestoljetnoj imperijalnoj sili, 'carstvu u kojemu sunce nikad nije zalazilo' i čiji globalni utjecaji i danas daleko nadilaze snagu 54 zemlje Commonwealtha. Ne treba raspolagati velikom maštom da se u sličnoj situaciji, usred višegodišnje pandemije i drugih joj pratećih ekonomsko-financijsko-inflatornih oluja, zamisli mikro-državica od svega 30-ak ljeta, krhke društvene strukture, labilnih institucija, nemoralnih političara i čvrstih koruptivnih mreža, a posve oskudne financijske i ekonomske snage. I s još 2-3 prirodne katastrofe u istom razdoblju, kao trešnjicama na kriznom šlagu.

Istina je da je iznimno teško, a katkad i posve nemoguće, bilo kakvu iskrenu nadu povjeriti asocijaciji koju u samim vrhovima njezine birokratske arhitekture formalno predstavlja jedna Dubravka Šuica. No, zanemarimo li takva i slična kadrovska rješenja službenoga Bruxellesa, kao i golemu hrpetinu drugih tamošnjih realnih mana, čak i poluinteligenti mogu lako uočiti da bismo zadnje dvije godine bez EU-a proživjeli i preživjeli znatno katastrofičnije i teže.

Bez dobivenih novaca iz europskih fondova, bez poljoprivrednih i turističkih poticaja, bez pomoći iz fondova solidarnosti, bez centralizirane nabave cjepiva, bez Pelješkoga mosta i oko pratećih poslova na izgradnji mnogih okolnih dionica, bez obnove brojne spomeničke baštine, bez masovnoga dolaska europskih turista na našu obalu - a pogotovo bez otvorenih tržišta rada u drugim zemljama EU-a gdje našijenci odlaze u pečalbu i natrag šalju milijunske svote kako bi im obitelji preživjele u domovini – bilo bi nam još puno beznadnije, siromašnije i teže.

Ako ne vjerujete, osvrnite se samo na najbliže susjedstvo. Ako prednosti i privilegije članstva u EU-u još smatrate neokolonijalnim okovima za držanje slobodarskih naroda u pokornosti, izvolite se slobodno nadisati svih blagodati slobode kao Vučićeva Srbija, u realnome vremenu.

To što nemamo pravosuđe vrijedno štovanja i vlastiti ekonomski razvoj, jeftiniji birokratski aparat a efikasniji biznis i proizvodnju, bolje radno zakonodavstvo te životni standard kakav je samorazumljiv u većini pristojnih društava nisu nam nimalo krivi bruxelleski, nego isključivo domaći političari, fokusirani mahom na vlastite političke i materijalne probitke. No, i po tom pitanju bi nam bez EU-a, OLAF-a i Ureda europskog javnog tužitelja bilo još znatno gore: razni tolušići, žalci, velike krvopije i politički komarci sisali bi sokove iz krvotoka ove zemlje još halapljivije i bezbrižnije, bez ikakvoga straha od rešetaka.

Još jednom se potvrđuje tegobno povijesno iskustvo: nema tog stranca koji svojim nedjelima kod nas može parirati domaćim dušmanima i narodnim štetočinama. Živjela, stoga, spasonosna EU birokracija, a pogotovo njezine pravosudne instance!