Još donedavno, Domovinski pokret odavao je dojam "male" stranke u velikom usponu. Ulazak Miroslava Škore u drugi krug izbora za zagrebačkog gradonačelnika bio im je svojevrsna besplatna reklama, i makar ni sami nisu previše vjerovali da mogu ugroziti Tomislava Tomaševića, iskoristili su svojih "pet minuta" nacionalne vidljivosti u medijima. Ali, čini se da je već tada proklijala klica raskola kojemu svjedočimo ovih dana, prije svega na relaciji predsjednik Škoro - zamjenik predsjednika Mario Radić, ujedno i politički tajnik stranke, poznat i kao suvlasnik Pevexa.
Iako se ni u HDZ-u neće buniti protiv takvog epiloga, sigurno su nakon vijesti o bratoubilačkom ratu u Domovinskom pokretu odahnuli i u Mostu, a mnoge su se želje tim povodom obnovile i u SDP-u. A zbog čega, pitate se?
Zašto se, unatoč teškim ljetnim sparinama, najednom lakše diše u Mostu nema potrebe posebno objašnjavati: Domovinski pokret im je izravna konkurencija koja im je počela "uzimati" desno biračko tijelo, kojem su se i sami počeli sve učestalije obraćati nakon što su napustili, pokazalo se, neodrživu poziciju svjetonazorski neutralnog prosvjednog, ili bolje, antihadezeovskog pokreta koji je ciljao na sve prosvjedne birače.
Da bi se danas okrenuli demokršćanima i konzervativcima, desnom centru, pri čemu nisu zaboravili niti na poruke namijenjeno krajnoj desnici (za tu je populaciju donedavno bio zadužen Miro Bulj, a vidjet ćemo kako će to izgledati s obzirom da je sada i na funkciji gradonačelnika Sinja).
Uostalom, najnoviji Crobarometar kaže da Domovinski pokret ima podršku 7,7 posto birača, dok im Most puše u vrat s osvojenih 7,6 posto. Reklo bi se, mala, ali frustrirajuća razlika za Grmoju & Comp.
Podsjetimo, početkom srpnja N1 televizija je objavila istraživanje koje je za njih provela agencija MASMI, Most je mogao računati na potpor 7,4 posto birača, a Domovinski pokret 8,4 posto...
Ali, zapitat ćete se zdravorazumski, kakve veze imaju očekivanja SDP-ovaca s teškim raskolom u Domovinskom pokretu, koji se pred očima javnosti ovih dana raskoljuje otprilike onom žestinom kojom su se svojedobno raspadale pravaške opcije, trajno se tako osudivši na političku marginalizaciju, dok je koalicijski potencijal desnice pao na razinu nižu od prosječnog hrvatskog BDP-a u proteklih 30 godina?
Naime, SDP, koji je ovih dana – opet svrnimo pogled na Crobarometar – nakon dugo vremena izgubio poziciju druge stranke u državi u raspadu Domovinskog pokreta može samo priželjkivati da se isti takav scenarij "preslika" i u još jednu novu, za njih posebno opasnu stranku. Naravno, u pitanju je Možemo! koji – pokazuje i recentno ispitivanje javnog mnijenja – kontinuirano raste već tri mjeseca, dok SDP i peti mjesec pada u očima anketiranih birača.
Zato zapravo i nije neka senzacija da je Možemo! u srpnju postao drugi izbor građana s pravom glasa: lijevo-zelena opcija u usponu bi ovih dana na izborima dobila 14,9 posto, a SDP 14,3 posto glasova.
Promjena Grbin umjesto Bernardića na čelu socijaldemokrata očito nije ozbiljnije dojmila birače, Tomislav Tomašević i ekipa su lijevo orijentiranim građanima RH očito simpatičniji i sve više – prvi odabir.
S obzirom da štreber umjesto štrebera na mjestu predsjednika SDP-a ne uspijeva mobilizirati lijeve birače, SDP-ovcima ostaje jedino nada – da se povijest ponavlja. I da će sve završiti onako kako je bilo nakon što ih je, a bilo je to u rujnu 2014. godine, slično poput Možemo!, sustigao i prestigao ORaH.
Tadašnji Crobarometar Ipsos Pulsa je pokazao, a Nova TV objavila, da je ORaH postao druga preferencija birača (prvi je, kao i sada, bio HDZ). ORaH-ovci su tada uživali podršku 17,9 posto birača, a SDP 17,3 posto.
Dakle, i tada je, kao i danas, zaostatak SDP-a bio unutar 0,6 posto, odnosno unutar statističke pogreške (kod istraživanja ovog tipa ona iznosi +/-3 posto, a još više ih je obodrilo sve što se kasnije dogodilo u ORaH-u. Iako je ta stranka puno obećavala, uostalom, kao i Domovinski pokret na desnom polu stranačke scene, brzo se raspala pod teretom taština čelnih ljudi na svim razinama, kadrovskih deficita, nepostojanja razvijene unutarstranačke logistike, ali i nezrelosti za bavljenje ozbiljnom politikom, što ne uključuje samo puko teoretiziranje u medijima i ugostiteljskim objektima različitih vrsta...
Istina, da smo na mjestu SDP-ovaca, ne bismo se previše uzdali u to da će se povijest ponoviti i da će Možemo! postati novi meteor domaće stranačke scee, odnosno, da će postati novi, danas gotovo nepostojeći ORaH.
Iako je i ORaH imao aktivističku notu i zeleno "pakiranje" svojih primarno ipak lijevih politika, Možemo! zasad izgleda kao daleko ozbiljniji politički subjekt. Iskustvo iz aktivističkih dana čelnici Možemo! su potom tesali kroz aktivnosti u zagrebačkoj Skupštini, a iako je i pred njima tek ozbiljan posao širenje jednako kvalitetne mreže ogranaka – pri čemu su sami sebi postavili neka ograničenja, recimo u smislu onemogućavanja masovnog učlanjivanja bez prethodnog dokazivanja u nekim konkretnim aktivnostima – zasad ni po čemu ne odaju dojam stranke koja će se raspasti kad se suoči s prvim problemom ili da bi se čelni ljudi mogli međusobno "dohvatiti" kad stranka dođe do prvog većeg "plijena". Uostalom, vlast u Zagrebu su preuzeli, i unatoč prvim greškama u koracima, odnosno neprincipijelnostima u prvim kadroviranjima, Možemo! zasad sigurno brodi poziciji prve lijeve opcije, dok svi SDP-ovi pokušaji da se prikaže "pravom" lijevom strankom baš, kao što vidimo i po Crobarometu, nisu impresionirali birače.
I dok je SDP dovoljno velik da agonija raspadanja traje godinama, Domovinski pokret je to "odradio" kao kod ubrzanog premotavanja. Buknule su neki osobni animoziteti i razlike u pravi skandal, pale su teške riječi, ili bolje reći, dospjele su u javnost (kao u slučaju navodne prijetnje Vesne Vučemilović, ujedno saborske zastupnice DP-a i članice Predsjedništva stranke, PR-ovki Mateji Jozeljić, kojoj je nakon objave Škorine ostavke s broja njegove sestre stigla poruka: "Pošalji još jednom ovakvu poruku u grupu i osobno ću ti zakrenuti vratom").
Iako bi njihovi fanovi radije voljeli čuti da su žrtve, recimo, neke HDZ-ovske dugo planirane akcije uništavanja potencijalne konkurencije ili da ih, tko će ga znati, možda rastaču obavještajci nekadašnje Udbe ili pripadnici već nekih stranih obavještajnih službi, Domovinski pokret ustvari je obolio od virusa. Nije u pitanju koronavirus, niti kibernetički rat, ruski hakeri ili netko iz svijeta predvidive mašte teoretičara zavjera.
U pitanju je virus unutarstranačke demonkracije. Koji nije zaobišao niti puno starije i veće stranke, ali dok se one znaju othrvati toj "opasnosti", manje i mlađe stranke u pravilu završe loše. I zato je Domovinski pokret na najboljem putu da od, ambiciozno planiranog pokreta preraste – u strančicu.
Još jednu malu stranku desnice kojoj HDZ i premijer Andrej Plenović nisu dovoljno "žestoki" (čitaj: antisrpski nastrojeni, prije svega), a rado bi se bez nekog povoda "pofajtali" i sa Europom, ako treba i SAD-om... Jer Orban im je baš cool, a potajno simpatiziraju i odlučnost Putina, samo to nije popularno kazati kad se izdaješ za desničara.
Hoće li nekim čudom Domovinski pokret preživjeti aktualna trvenja izazvana objavom Škorinog demisioniranja s čela stranke, nemoguće je prognozirati, ali s obzirom na profil ekipe koju je okupio oko sebe, teško je očekivati da će od stranke koja se politološki može svrstati u tip predsjedničke stranke nastale kao rezultat tendencijske prezidencijalizacije stranačke strukture (ne zaboravimo, utemeljena je kao Domovinski pokret Miroslava Škore!), prerasti u uzor unutarstranačke demokracije i pluralističnosti. Sudeći po istupima članova koji ovih dana govore u javnosti, Domovinski pokret jednostavno ne pokazuje takav potencijal, takvu širinu.
Uostalom, Škorinim odlaskom dobili smo novi neobični "institut" unutar stranke – Škorinu sestru!
Kako god se rasplela sadašnja kriza u Domovinskom pokretu, i za koga još bude vrijedila ona "Ima izać!", teško je očekivati da će ta stranka predstavljati ozbiljniji potencijal na desnici. Štoviše, izglednije je da će se utopiti u moru manjih desnih stranaka, čak i ako se realizira neka od teorija koje spominju isturivanje imena kao što je ono Ivana Penave, pa čak i Brune Esih te još nekih desničara čiji su dosadašnji rezultati ostali ipak ispod iskazanih ambicija pa se ne bi trebalo čuditi i novim neobičnim kombinacijama, odnosno suradnjama i transferima.
Svađe u vrhu Domovinskog pokreta aktualiziraju i staru bolnu temu hrvatske unutarstanačke demokracije: to je prije svega pitanje participacije "običnih" članova u unutastranačkim procesima stvaranja politika, za koju otprije znamo da je, unatoč deklarativnim rješenjima, na niskoj razini; ali i pitanje postojanja različitih struja iliti frakcija u nekoj stranci.
Istina, i HDZ i SDP, kao najveće stranke, mogu se po tom pitanju pohvaliti sadržajnim iskoracima kod unutarstračkih izbora. Ali, ni u njima frakcije nisu nešto o čemu se rado priča. Sjetimo se, HDZ se u jednom trenutku suočio s rastom desnog, naglašeno konzervativnog krila, na čije je čelo bio isturen Davor Ivo Stier, a tu se negdje čitavo vrijeme gurao i Miro Kovač, ali ta je situacija "neutralizirana" nakon poznatog ishoda unutarstranačkih izbora, dok je u SDP-u posljednjih godina najozbiljniju frakcijsku inicijativu neuspješno bio pokrenuo Ranko Ostojić...
I dok se i najveće stranke diče unutarstanačkom demokracijom i inkluzivnošću članstva gotovo jedino pri periodičkim izborima vodstva, a ne toliko i kod kreiranja stranačkih politika, frakcije su posebno osjetljiva tema koje upućuju na krhkost unutarstranačke demokracije na našim prostorima.
Za razliku od izgrađenijih, stabilnih demokratskih sustava u kojima su one i legalizirane, kod nas se frakcije i dalje smatraju znakom slabosti, u osnovi im se pridaje pučistički predznak, a njihovo legaliziranje bi onda, po toj logici, bilo nešto kao znak slabosti. U svakom slučaju opasnost za oligarhijske strukture u strankama...
Slučaj Domovinskog pokreta tek je najnovija epizoda u razvoju unutastranačke demokracije u pluraliziranoj Hrvatskoj, sasvim sigurno ne i posljednja.
Ipak je u pitanju - samo još jedna sapunica. Valjda spomenute prijetnje ipak neće prerasti u nešto drastičnije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....