Uspije li dovršiti lanser ‘Šumadiju‘, Srbija će biti među 10 zemalja koje proizvode balističke rakete velikog dometa

Kad je vidio da je Hrvatska kupila višenamjenske borbene zrakoplove Rafale F3R, Aleksandar Vučić brzo je odlučio – kupit će iste takve, samo nove, pa što košta da košta. Ni vijest o tome da će Hrvatska kupiti osam sustava raketnog topništva HIMARS M-142 (High Mobility Artillery Rocket System) nije mu najbolje sjela. Kažiprstom je namjestio naočale, napućio usne i preko oka pogledao Bratislava Gašića, aktualnog ministra obrane:

– Je li, gde se dedoše ona naša Šumadija? – pitao ga je Vučić.

Pritom je mislio na modularni višecijevni raketni sustav dometa 300 kilometara. Počeli su ga razvijati još dok je Hrvatska razmišljala o nabavi preteče današnjeg HIMARS-a, višecijevnog lansera M-270 MLRS. Za razliku od HIMARS-a, koji opremljen raketama ATACMS ima domet od 300 km i trebao bi ući u sustav HV-a do 2028., M-270, koji smo tada namjeravali nabaviti, imao je skroman domet od 40 km. Srbija je stoga odlučila krenuti u razvoj raketnog topništva sedam puta većeg dometa – 300 km.

To je potencijalno najsuvremeniji oružani sustav srbijanske vojne industrije. Uspije li napraviti taktičku balističku raketu tolikog dometa, Srbija bi se upisala među samo deset zemalja svijeta koje su to u stanju.

Vidjevši da bi isporuka raketa M-270 Hrvatskoj pokrenula nesmiljenu utrku u naoružanju, SAD je 2015. Hrvatskoj odbio prodati ovaj raketni sustav. Budući da bi razvoj Šumadije stajao stotine milijuna dolara, razumljivo je zašto je Srbija značajno usporila, gotovo i odustala od toga.

HIMARS-e će nabaviti Hrvatska, odmah je krenula Vučićeva kontra

Afp

No Srbija je iz vremena Jugoslavije naslijedila dio vojne industrije koji je zadržao svoje sposobnosti i kreativnost, za razliku od vojne industrije u Hrvatskoj, koja se svela na sposobnosti "Đure Đakovića" i nekoliko entuzijastičnih poduzetničkih inicijativa.

U strogoj tajnosti, Srbija je polako nastavila razvijati komponente sustava Šumadija, i to one kompatibilne s ranije napravljenim sustavima. Primjerice, Šumadijin sustav za upravljanje vatrom, s automatskom orijentacijom na paljbenom položaju, razvijen je na temelju onoga koji koristi samohodna haubica Nora B-52. Nju je Srbija izvezla na Cipar i u Azerbajdžan. Rakete za Šumadiju razvijale su se na iskustvima raketa za VBR Orkan, kakvim su gađali Zagreb.

Šumadija se vozi na KAMAZ-u

Šumadija je prvi put izvan Srbije predstavljena na IDEX-u u Abu Dhabiju 2017. godine. Posljednji put viđena je 2023. na izložbi vojne opreme Partner 23 u Beogradu. Radi se o modularnom višecijevnom raketnom sustavu postavljenom na kamionskom podvozju.

Za razliku od haubice Nora, koju nosi FAP-ov (Fabrika automobila Priboj) kamion, Šumadija se do sada prezentirala na ruskim kamionima KAMAZ. U to vrijeme takav je izbor vozila bio više nego dobar jer se radi o svjetski poznatom brendu koji je odnosio pobjede na utrkama Pariz – Dakar i mnogim drugim natjecanjima. KAMAZ-ovi kamioni testirani su u polarnim i pustinjskim uvjetima. Danas je to opterećenje za cijeli projekt jer je Rusija pod sankcijama, pa bi Srbija mogla Šumadiju poslati samo državama bliskim Rusiji. Ali to je u cijelom projektu najmanja briga.

Srbija ovih dana diljem svijeta traži investitora koji bi uložio ozbiljan novac u ključne, ujedno i najskuplje dijelove tog sustava – rakete i navigacijski sustav. Ako ga uspiju naći, Šumadija bi nakon dvije godine mogla biti spremna za rat. Ima tu još jedan sitan detalj – Srbija nema poligon na kojem bi se mogle testirati rakete dometa do 300 km.

Bratislav Gašić i Miloš Vučević - gdje je došla Šumadija

Cropix

Najbliži takav poligon, a da ne pripada Rusiji ili NATO-u, nalazi se u Egiptu. Drugi logičan izbor bila bi Kina, koju, kako je predsjednik Xi Jinping rekao, sa Srbijom povezuje "čelično prijateljstvo", zajednički svemirski program i rudnici bakra i zlata u Boru. S Egiptom se, navodno, razgovaralo već ranije, pa je to izglednija i logistički vjerojatno lakša opcija.

Šumadija bi koristila dvije vrste raketa – navođenu taktičku balističku raketu Jerina-1, dometa do 300 km (285 po dosadašnjem projektu), i nevođenu raketu Jerina-2, dometa do 70 km. Njihova preciznost trebala bi se biti u krugu od 50 metara od cilja.

Prokleta Jerina

Zabavna je ideja kojom su se srpski inženjeri rukovodili pri izboru naziva ovih raketa. Ime su dobile po Jerini Branković, koju je srpska guslarska tradicija punih pet stoljeća spominjala kao Prokletu Jerinu, ženu koja je upropastila Srbiju. Okrutna Jerina je, kaže legenda, birala ljubavnike kojima bi nakon provedene noći – odrubljivala glavu. Nikad potvrđena legenda o odrubljivanju glave lijepo se uklapa u kontekst precizne i razorne rakete. No Prokleta Jerina ima jedan mali reputacijski problem druge vrste. Njezin 20 godina stariji muž, očito dvojbene potencije, bio je Đurađ Branković, sin opjevanog srpskog izdajnika Vuka Brankovića, koji je kiksao u bitci na Kosovu polju.

Kasnije je Turcima predao Skoplje. Prokleta Jerina sagradila je utvrdu Smederevo, koju je također morala prepustiti Turcima, a zbog političkih razloga svoju je kćer Maru udala za sultana Murata II., koji je u miraz dobio Dubočicu i Toplički okrug. Mara nije imala neke sreće jer je Murat preferirao muškarce. Cijela ta priča nije najbolje sjela podanicima u Srbiji, iako je Mara bila vrlo cijenjena kao dadilja Mehmeda Osvajača, "koju car ljubljaše kao rođenu majku".

Uglavnom, raketa Jerina 1, kalibra 400 mm, projektirana je za domet od 285 km. Najkraća udaljenost s koje se teoretski (dakle na razini mora) može ispaliti je 70 km. Prilikom ispaljivanja raketa poleti na visinu od 90 km, dalje od mezosfere, a onda po balističkoj putanji leti do cilja. Inercijalni navigacijski sustav, pomognut GPS-om, korigira njezinu putanju do cilja. Za razliku od GPS-a, globalnog sustava satelitskog pozicioniranja, inercijalni navigacijski sustav ne da se ometati jer se temelji na izračunima stvarnog kursa i brzine.

Jerina 1 ukupno je teška 1500 kg, od čega 900 kg otpada na termoplastično kruto gorivo, a 200 kg na bojnu glavu. Ta bojna glava s udarnim i blizinskim upaljačem nije konstruirana da bi nosila kasetno naoružanje. Riječ je o običnoj rasprskavajućoj glavi namijenjenoj uništavanju točkastih ciljeva, poput logističkih ili zapovjednih središta. Drukčijom fragmentacijom mogla bi se prilagoditi i za druge, bolje oklopljene ciljeve, ili bi se umjesto nje mogla postaviti termobarička bomba jer je Srbija usvojila tehnologiju njihove serijske proizvodnje.

Više pažnje treba obratiti na manju raketu Jerina 2, dometa 70 km, jer je njezin razvoj prošao daleko veći put. Naime, tvrtka EDePro (Engine Development & Production) prije dva je mjeseca briljirala na izložbi u Poljskoj, gdje je predstavila poboljšanu raketu Orkan, kalibra 262 mm, i značajno unaprijeđene rakete Grad 122, koje sada imaju dvostruko veći domet. Naime, Jerina 2 izvorno je kalibrirana na 267 mm i sada je očito rekalibrirana i već se koristi na višecijevnom bacaču raketa Tamnava, koji je već kupio Cipar (1 bateriju), a predstavljen je i u Grčkoj.

Modularni višecijevni raketni sustav Šumadija potpuno je samostalan jer vozilo ima vlastiti sustav upravljanja vatrom. Naoružano je s dva modula lansera sa po četiri rakete Jerina 1 ili dva modula sa po šest raketa kraćeg dometa Jerina 2. Bateriju takvih lansera može pratiti logističko vozilo s dizalicom i četiri modula sa po dva lansirna kontejnera.