Uvoze se tisuće tona soli, a naša u skladištima godinama čeka kupce. Iz domaćih solana očajavaju

Hrvati vole slanu hranu. Soli se sve, i ono što treba i što ne treba. Prehrambene navike stanovništva su takve da se troši oko četiri kilograma soli po glavi stanovnika, čime je Hrvatska svrstana u sam vrh potrošnje soli po glavi stanovnika na razini EU-a. Međutim, iako se dosta troši, domaćim proizvođačima soli ne cvjetaju ruže.

Proizvodnja je uvelike ovisna o vremenskim (ne)prilikama, dovoljno je da usred ljeta padne kiša pa da se istopi kompletna sol u bazenima a tu je i uvoz, koji itekako ugrožava domaću proizvodnju. Najbolje se to može vidjeti u Solani u Stonu, gdje godinama stoje puna skladišta soli čekajući kupca. Čak više od dvije tisuće tona.

Istina, radi se o takozvanoj industrijskoj soli koja se koristi za posipanje cesta u zimskim uvjetima, pa iako postoje evidentne potrebe za takvom soli, nitko je ne želi otkupiti. Javna poduzeća koja se bave održavanjem cesta godišnje prospu gotovo trideset tisuća tona uvozne soli po državnim, županijskim i lokalnim prometnicama, dok sol proizvedena u Hrvatskoj čeka bolja vremena. Takva sol se uvozi iz Alžira i Maroka po sličnom modelu kao i kod uvoza poljoprivrednih proizvoda koje Hrvatska ima, jabuka, krumpira, grožđa, mandarina.

Malo proizvodimo

Svake jeseni javna poduzeća koja se bave održavanjem cesta raspisuju natječaje za javne nabave na kojima se traže tisuće i tisuće tona soli. Za sve su propisani precizni uvjeti od količine pa do granulacije zrna soli uglavnom od četiri milimetra, u što se, primjerice, stonska solana nikako ne može uklopiti. Prije svega nema tolike količine soli, no, nažalost, s tim što ima ne može konkurirati na natječaju.

- Te javne nabave se ne raspisuju za proizvođače soli već za veletrgovce - ističe vlasnik solane u Stonu Sveto Pejić, koji naglašava da je potpuno svjestan da proizvodnja iz tri hrvatske solane nije samodostatna za posipanje po cestama, ali nešto se mora učiniti po tom pitanju jer su u ovako uređenom sustavu javne nabave hrvatske solane dovedene u pat poziciju.

{embed_photo}1592292{/embed_photo}

Tri hrvatske solane, Ston, Nin i Pag zajedno proizvedu godišnje petnaest do dvadeset tisuća tona soli, dok su hrvatske potrebe za soli 60 tisuća tona samo za prehranu, a ukupna hrvatska potreba za soli, uključujući industriju, proizvodnju kozmetike i posipanje cesta iznosi od 120 do 200 tisuća tona soli. Od 2014. godine stonska solana ne proizvodi industrijsku sol jer nema isplativosti. Ove je godine u skladište stavljeno samo 80 tona.

- Ne možemo se javiti na natječaj, primjerice, "Hrvatskih cesta", koje traže dvadeset tisuća tona soli za posipanje cesta. Mi jednostavno u ovim okolnostima ne ispunjavamo te uvjete. Da bismo mogli opskrbljivati ceste, morali bismo biti ne proizvođači nego trgovci solju, a za to nemamo infrastrukturu, primjerice velika skladišta i kamione za dostavu - pojašnjava Pejić.

Postavlja se pitanje kako domaće solane spasiti od propadanja u ovakvim, za njih nepovoljnim poslovnim uvjetima. Dakle da i oni, premda relativno mali proizvođači, opstanu.

'Ne ispunjavamo uvjete'

Pejić za to nudi jednostavno rješenje.

- Naručitelji javne nabave soli za posipanje cesta trebali bi u svojim natječajima navesti da je trgovac koji se javlja za opskrbu 30 tisuća tona soli dužan otkupiti viškove soli iz naših skladišta u Stonu, gdje leži dvije tisuće tona soli. To je kap u moru, a nama je spas - kaže Pejić koji pojašnjava:

- Našoj soli ne treba dodavati nikakve aditive dok svim drugim solima koje se uvoze trebaju aditivi. Primjerice, sol koja se uvozi je oprana i cetrifugirana i sušena na 650 stupnjeva, čime je izgubila sve minerale - govori nam, ističući da solane i proizvođači nemaju nikakav utjecaj na tržištu soli, već uvoznici i veletrgovci koji u Hrvatsku uvoze sol iz Tunisa, Alžira i Maroka.

Uvozna je sol jeftina, tona takve soli košta od 400 do 500 kuna, dok je hrvatska skuplja, i to zbog troškova proizvodnje, budući da se sve radi ručno na starinski način.

Kad se stonska solana prije nekoliko godina javila na natječaj javne nabave, nije prošla uz obrazloženje da je sol prekrupna i da će oštetiti vozila. No Pejić odbacuje takvu mogućnost, naglašavajući da se prilikom posipanja cesta sol miješa s pijeskom i sipinom te da ni u kom slučaju ne može oštetiti vozila.

Ni u solani Nin nemaju gdje plasirati industrijsku sol.

- Nažalost, s našim količinama, cijenama i uvjetima ne možemo konkurirati na tim natječajima. Uvozne soli su puno jeftinije. Njihovi uvjeti za pristup natječaju dozvoljavaju samo velikim firmama da sudjeluju. Mi mali ne zadovoljavamo te uvjete po prihodu, cijeni i količini - kazala je Sanja Stamenić Oštrić u ime ninske solane.