HAJDUČKA LEGENDA

Velika ispovijest Dražena Mužinića Frfe: Dinamo mi je davao ‘kufer para‘, svi novci ovog svita nisu me odvukli iz Splita!

Piše:

Objavljeno: 24. listopada 2021. 09:36

Ante Čizmić/Cropix

Dražen Mužinić, Hajdučko srce. Ili jednostavno Frfa. Ako je Ljubo Kokeza bio pojam hajdučke borbenosti u generaciji Beare, Bajde i Frane i prošlo je puno vremena od tih pedesetih, pa i suvremenici odlaze, onda je Mužinić taj Kokezin pravi, istinski nasljednik hajdučke borbenosti, pojam koji je ostao u srcu sad već generaciji 60-godišnjaka; navijača koji su radosno i pod obavezno odlazili na Stari plac.

Ne samo gledati utakmice, nego bi se okupljalo na zapadnom stajanju i treninge gledalo. Najčešće ljeti, vraćalo bi se s kupanja na obalama Marjana, zasjali bi reflektori "kraj Rodilišta", Ivićevi momci bi trenirali, sjedilo bi se na prostoru zapadnog stajanju i upijalo poteze velikana, tada najboljih u Jugoslaviji. Koji su to bili gušti...

Guštam s familijom

Hajduk sedamdesetih, to je Tito Kirigin, to je Tomislav Ivić, to je cijela ta zlatna generacija i među njima, najčešće s brojem 8 - Dražen Mužinić. Vezni, "all-round", po potrebi u obrani.

Gdje ste vi, Frfa, pitamo ga, jer prošla je "vlaška godina" (što je to vlaška godina, koliko je dugo to razdoblje?) otkako ga nismo sreli, vidjeli, ni čuli.

- Ja sam najčešće doma, malo izlazim, uz familiju sam, gledam utakmice na televiziji, a znate šta mi je najljepše? Sjednem na terasu i gledam Brač. Puca mi pogled sa Žnjana na Brački kanal pa se često uhvatim kako s mirom gledam u daljinu, gledam more...

Gledate more gdje se vama penje, a na Braču, u Supetru, koliko pamtimo, imate i kuću, otkad znamo za vas i za vaš Supetar?

- Je, ali ne idem baš tamo često, evo ovih dana ću skoknit, provjerit i provjetrit, a malo se i afitaje...

I nema vas?

- Držim se familije i guštam, supruga Silvija, dvije kćeri Marina i Ana, sin Marko, unučad. Penzija. Nema me. A di ću?

Tek vam je 68, kako di ćete, pa u Hajduka, na utakmicu?

- Ne idem više dolje otkad su me poslali ća. Zato mi je gušt bit s unukama, sve tri ženske, Zara, Luna i Maša već su velike i vole svoga didu koji je ponosan na njih. Zara je na četvrtoj, Luna na prvoj godini, obje na medicini, a Maša je u prvom razredu Prve gimnazije, bivši "Natko Nodilo", gdje joj je i baka Silvija išla.

Sin žestoki torcidaš

Lijepo, nego Lukša Jakobušić sad mahom ciljano zove veterane natrag u Hajduk, želi ih okupiti, a vi baš "pizate" sa svojim brojkama i učinkom u Hajduka. Ne moramo zbrajati nastupe, osvojene titule i kupove od 1971. do 1979., svi trofeji su vaši.

- Mene predsjednik nije osobno zvao. Valjda zna da se ne bih odazvao. Jer sam "persona non grata". Zove me Jurica Gizdić, on je za to zadužen, kad netko umre ili kad se nešto slavi, ali meni se tamo, pravo da vam kažem, ne ide.

Očekivali bismo vas barem na otvaranju vitrine Tomislava Ivića, na godišnjicu smrti vašeg i našeg šjor Ivana?

- Ma šta ću dolazit, ja sam se Regini Ivićevoj javio, a rekoh da mi se ne dolazi dolje. Tako se u meni skupilo otkad je bila hajka na veterane, ugrizlo me za srce i još me drži. A nije valjda da ste me zbog toga zvali?

Nije, ali kako da zaobiđemo...

- Ne priča mi se o tome. Bio je momenat kad su me se poželjeli riješit, gurnit u penziju, a ja vam moram reći da sam se u trenutku u Poljudu osjećao kao da sam u Maksimiru; toliko je bilo dinamovaca oko mene! U upravi, strukturama, među trenerima...

Eto, znali smo da ćete žestoko.

- Ma nije, nego me vučete za jezik. Ne bi otvarao tu priču, jer ne treba nikome. A i svatko ima svoj pogled. Zna se šta meni Hajduk znači, znaju valjda svi šta sam ja dao za Hajduk. Sad je takvo doba došlo da bi se i moj sin Marko "odreka" mene zbog Hajduka, ha-ha-ha, šalim se. Ali, ima istine u tome kad pričamo i kad nam je Hajduk na tapetu. On je žestoki torcidaš i sa 35 godina.

Hajduk vas veže i spaja.

- Tako je, ali različito gledamo na neke stvari. Nebitno. Nego, što ste zapravo htjeli? - pita nas Mužinić.

'As' iz engleskog

Da malo stresemo prašinu zaborava s vas, da vas izvučemo na Stari plac, osvježimo sjećanja. Doveli smo ovdje Šurjaka, blizance Vujović. Evo i vas. Da zaigrate opet na starome mjestu. Glavom na kopačku. Baš kao onda kad vas je šjor Vojo Kačić zapazio na natjecanju škola na terenu "kod Šumarske" na Spinutu i doveo na Stari plac. To smo upamtili.

- Bome jeste, igrao sam za Osnovnu školu "Bruno Ivanović", ali me otac Vlado nije htio odmah pustit u Hajduka sve dok ne ispravim "asa" iz engleskog. Drago mi je da ste me se sjetili, makar niste trebali.

Kako nismo?! Kaže urednik Robert Žaja, nađi mi Frfu, skupa smo obilazili bojišta devedesetih, di je i kako je?

- Tu sam, fala Bogu dobro sam, srce kontroliram...

Hajdučko srce?

- A nema drugog, ha-ha-ha...

I ne biste do Poljuda?

- Evo me na Starom placu. I to je Hajduk.

A ovaj Hajduk danas, kako vam se sviđa?

- Tko sretniji od mene da budu prvaci. Ali, nije mi sve po guštu. Svaka čast Livaji i svima, moj bi Hajduk imao osam domaćih i trojicu sa strane, međutim, onih koji su bolji od tih osam. I trener da je domaći. Jer nikad od trenera stranca nije bilo koristi pa bio on Mićo Duvančić, Vlatko Marković ili Branko Zebec. Daj mi domaće, daj Lušticu, daj Ivića, daj Špacu Poklepovića.

Laži Radio Knina

Razumijemo. Kako ste to ratovali?

- Ja sam vam bio kurir, pomagač Četvrte gardijske i imam od njih i priznanje, nosio sam im razne potrepštine po bojištu, duvan, spizu... Bilo je zanimljivo i opasno. Rado sam dolazio do prve crte bojišnice da pomognem šta treba, general Ivo Jelić bi mi rekao da se trudim i previše... A onda je u ta doba Radio Knin javljao kako su Islam Grčki i Islam Latinski pod srpskom vlašću, a to nije bila istina. I onda smo se dogovorili da dođe "Slobodna" na lice mjesta, da napiše istinu i izvijesti čiji su Islam Grčki i Latinski. Tako smo došli zajedno Robert Žaja i fotoreporter Jadran Babić i ja, sve do prve crte ratišta.

Po cijeloj Dalmaciji?

- Svukuda. Od Maslenice do Popova polja. Ja se nikad nisam želio isticati, ali sam se posvetio Četvrtoj gardijskoj, drugoj bojni, pomagao na svoj način... Počasni sam član Četvrte gardijske brigade i ponosan sam na to.

To je bilo razdoblje nakon jednog od vaših odlazaka iz Hajduka, koliko znamo, triput ste odlazili i svaki put je to bilo živopisno štivo?

- Ono devedesetih bilo je kad sam se naljutio što su tako bezočno i nezasluženo pomeli Juricu Jerkovića nakon povratka s turneje u Australiji. Kao da mi nismo bili za to da se mijenja grb, skida petokraka i vrati šahovnica? Jerković i ja uz njega. Način me uvrijedio, pa sam iz revolta i ja rekao - odlazim... Posvetio sam se Četvrtoj.

Deset godina zatvora?!

Uvijek reagirate srcem? Bio je to vaš drugi odlazak iz Hajduka, a prvi je bio 1980., bili ste bjegunac pred vojskom, tadašnjom JNA, BBC je javljao da vam prijeti deset godina zatvora i da vam je tjeralica na granici?

- Ma to je bila namještaljka, jer ja sam bio oslobođen služenja vojnog roka, kako ja, tako i Šurjak, radi se o sportskom srcu, blok desne strane srca, zbog toga se oslobađalo vojske. A onda su preko noći promijenili zahtjev, tražili da ipak odemo u vojsku. Šurjak je morao u JNA, u Ljubljanu, a ja sam iskoristio ponudu Norwicha, otišao i odlučio se borit za pravdu iz Engleske.

BBC je javljao o bjeguncu i tjeralici...

- Je, i to bome nije bilo ugodno, na televiziji moja slika u dresu reprezentacije i da mi prijeti deset godina zatvora i da me traži vojna policija. Pitali su me u Norwichu u čemu je stvar, a ja sam onda otišao u jugoambasadu u Londonu i dao im pasoš i rekao da ću se kad-tad vratit kući i da ne šire neistine i da ću istjerati pravdu... Ali, neka me malo puste odradit ugovor.

I vratili ste se?

- Jesam. Nisam odmah... Mogao sam u Fort Lauderdale, u Americi, nastavit karijeru. I zarađivat. Ipak, 1983. sam se vratio, da na sudu dokažem kako nisam vojni bjegunac.

I pokušali ste iznova u Hajduka?

- Na sudu sam dobio zadovoljštinu i nisam morao u Armiju, međutim vidio sam da me u Hajduka baš ne žele. S 30 godina sam im bio star. Ili nepoželjan zbog cijele te halabuke oko navodnog bijega. Trenirao sam ka pas, registrirao se i kad sam se nadao nastupu u Sarajevu protiv Željezničara, kako mi je najavio Biće Mladinić, poveli su Marija Ćutuka na lijevog beka. Rekao sam sebi, Frfa, ne žele te, ne trebaš njihovu milostinju, skupio sam se na Brač, u svoj Supetar. Više nikad nisam zaigrao.

Grgurović i Modrić

Eto, rekli smo da je Brač kao azil, kao Napoleonova Elba. Vratili ste se u klub 1989.?

- Došao je Luka Peruzović za trenera i poručio da bi mu bilo drago da stanem uz njega. Vratila me stara Torcida. Branko Slivar me došao nagovoriti da budem uz Peruzovića, da ga pratim... Pristao sam.

I onda svađa 1990. pa povratak s Ivićem 1997... Stalno usponi i padovi, međutim, prije penzije, od 1997. pa nadalje bili ste u skautskoj službi Hajduka, niz godina. Oko toga ima kontroverzi?

- Kakvih kontroverzi?! Neka mi kažu koji to igrač s ovog područja nije uočen, zapisan? Druga je stvar šta nisu došli. Sve što je vrijedilo, sve je bilo u Hajduka, zapisani su i Modrić i Vrsaljko i Petković i Schildenfeld, i Subašić je mogao ranije doći. Zašto nisu došli, stvar je kluba.

Opet taj Modrić?

- Stvar je jednostavna, bili su iz Zadra zajedno Grgurović, Vulin i Modrić. Imali smo na raspolaganju novac samo za jednu stipendiju. Dali smo je Grguroviću, govorilo se da je najbolja lijeva noga svoga uzrasta u Europi. A Modriću, mlađem od njega, rekosmo da dođe dogodine, zapravo već na zimu. Tomislav Bašić, trener koji ga je vodio, uzeo ga je za ruku i odveo u Dinamo.

Mogli ste i vi u Dinamo, zar ne?

- To je bilo 1975., bio sam najbolji igrač lige i čekao produžetak ugovora s Hajdukom, a Marko Jurić, ondašnji tajnik Dinama, donio mi je kufer para, nudio stan u vlasništvu u centru Zagreba i poslovni prostor od 100 kvadrata. Imali su i onda u Dinamu i novac i moć, ali mi smo imali Tita Kirigina. I ja se nisam mogao zamislit nigdje vanka Splita. I tako sam ostao. Za manje, puno manje novca.

Otkud mi nadimak?

Za kraj, kad malo bolje promislimo, ne znamo zašto vas zovemo - Frfa. Otkud taj nadimak?

- A vjerujete li mi da ni sam ne znam! Nadimak mi je dao pokojni Mario Vušković, suigrač u juniorima, dida od maloga Marija šta je sad u Hamburgu. Ja ga fauliram, udarim, a on meni "isti si Frfa". A ja nemam pojma šta govori. I nije mi se svidilo. Opet se zakačimo i on opet da sam Frfa. Ko zna ko je bija Frfa, bit će neka budala, ha-ha-ha-ha... Šta sam se ja više jidija, svi meni Frfa, Frfa i tako mi je ostalo...

Dražen Mužinić Frfa odavna već jedini u hodniku velikana Hajduka ima sliku u dresu s grbom-petokrakom?

- Pa šta ima veze? Meni ne smeta. Kako bi pjevao Vinko Coce, "to je naša povist, tako je to bilo..."

MOJA PETORICA ‘Brat‘ Šuro, kum Luka, majstor Jure, super Brane i veliki Mišo

Da izdvojim pet faca, pet ličnosti? Uh, to nije lako, neki bi se mogli naljutit kad ih izostavim, ali ajmo probat. Dakle:

1. Ivica Šurjak – Šuro je sigurno prvi, bili smo ka braća i još smo. Zove me on stalno na mobitel, u pravilu kad je neka veselica, pa da se pridružim. Zove on stalno, ali ja sam aljkav, on zove, a ja ne dođem... Nije da ga prevarim, nego kažem vidit ću, probat ću. A on već zna da ništa od mene. Ja sam lin oblačit se i svlačit i doma sam najsretniji. Mi smo sve proveli zajedno, od prvih dana u klubu preko srednje škole i reprezentacije. Spava sam više s njim nego sa ženom koliko smo dugo skupa bili u sobi. U Hajduku i reprezentaciji cimeri, nerazdvojni.

2. Luka Peruzović – mi smo međusobni kumovi, familijarno smo se vezali. Luka je meni kum, a ja sam njegovoj supruzi Kitici. Ranije smo se ženili od ostalih i žene su nam se povezale. I djeca, i to je tako postalo dugo i trajno prijateljstvo. On je sad godinama, rekao bih desetljećima, stalno u Belgiji, ali smo u kontaktu.

3. Jurica Jerković – drag mi je puno. Točnije i, na žalost, bio mi je drag, jer nema ga više i to mi tako teško pada. Bio je pošten čovjek nadasve. Dobar momak ka kruv i veliki nogometaš. Za njega mi nije bilo teško trčat. Trpio sam sve što on nije imao u igri, jer ja nisam imao to što je on imao. A bio je bogomdan talenat, imao je sve i skok glavom, lijevu i desnu nogu. Ja nikako nisam imao osjećaj za skočit i sve što mi je falilo nadoknađivao sam fanatičnom borbenošću, a Jure nam je davao finoću igre.

4. Brane Oblak – imali smo izvanredan kontakt dok je bio u Hajduku, družili smo se puno i pamtim ga i dandanas i te kako. Jedan je od najboljih igrača s kojima sam ikad igrao i gledao ih. Ispred svoga vremena, danas je to mlađima možda teško predočit, ali Oblak je od nas u jednu sezonu učinio još puno bolju momčad nego šta smo bili. Bio je kratko, ali je utisnuo snažan pečat. Volio bi da ovo pročita i da vidi, gore u Sloveniji.

5. Mišo Krstičević – mogao sam još nekoga nabrojit iz zlatne generacije, ali Mišo kod mene ima svoje posebno mjesto. Kasnije je došao, 1978. i produkt je Ivićeve vizije nogometa, što kasnije nama u Hajduku i danas nekako fali... Doveo ga je Ivić iz trećeligaša i od njega napravio reprezentativca. Dokazao je da u našem podneblju ima kvalitetnih igrača i kad su sakriveni po malim klubovima. Treba ih naći, usmjeriti.
Ivić ga je pronašao kao vrhunski kadar, što je potvrdio i kao reprezentativac i kasnije kao trener. Baš to, kao trener, Krstičević upada u ovu moju listu petorice. Jer me podsjeća na Ivića u mladim danima, ta energija i razmišljanje po cijeli dan samo o balunu. Kad ste s Mišom, samo o nogometu priča i zamjeram Hajduku da takve kadrove ne koristi do kraja za dobrobit kluba.

O TOMISLAVU IVIĆU Šjor Ivan ka drugi otac

Tomislav Ivić ima posebno mjesto u Frfinu životu, igračkoj karijeri i kasnije... On je 'non plus ultra', ne možeš ga rangirati u petorici najvažnijih, bio bi prvi, ali onda nekome mjesto uzima. Nego, poseban kantun za šjor Ivana. Ni njega nam evo nema, i to deset godina...
- To mi je golema praznina, bili smo vezani, puno, puno, puno, još otkad me ono ošamario, dao mi je trisku na Kvarnerskoj rivijeri...
Svi pričaju kako bi Ivić zna trisnit, niste jedini koji to spominje, kako bi ga se onda svrstalo u današnji trenutak? Javili bi se roditelji, pravobraniteljstvo – smijemo se...
- Zamislite da danas neki trener juniora da trisku... To je bila očinska triska, Ivić nam je bio ka otac, drugačija su vremena, nije uopće za usporedbu. Došli smo mu Šurjak i ja pomoći kao 18-godišnjaci u juniorima na turnir Kvarnerska rivijera, pozvao nas je, a mi nešto ka zaglumili u polufinalu protiv Lazija, pravili se važni. Kad je on poludio... Ne bojte se, bili smo najbolji u finalu protiv Dinama i tukli smo ih 6:0 ili 6:1, više nisam siguran, ali bila je 'šestica'...
Pamtimo vas uz bok Iviću 1997. kad je ulazio u Hajduk kao dopredsjednik kluba i šef struke, nakon ere Vedrana Rožića.
- Sa mnom je počeo karijeru u Hajduku i završavao. Kasnije bi još navraća na ćakulu kod mene u kancelariju u Poljud i nikad nikome to nije bilo drago. Zašto? Takvi smo svit, uprave su mislile da dolazi kod mene da ih ruši i ogovara, a mi bismo samo pričali o balunu. Imao je takvo znanje, da uđe u klub, svi bi komotno mogli odmah ući u mišju rupu. I njih ne bi bilo nigdi. To im je očigledno smetalo.
Dobro, ali to je bilo kasnije, dvije tisućitih, ali te 1997. kad je Ivić zbilja ušao u Hajduk i vratio se na funkciju, stavio je Luku Bonačića za trenera i vas slao iz svečane lože da prenosite savjete Bonačiću na klupu. Pozvali smo vas DHL, kako je ono bilo, Dražen hita Luki!?
- Ma je, to je bilo duhovito rečeno. A nije bilo ni lijepo, ja sam mu govorio, šjor Ivane, nemojte to radit, neće se nikome svidit. Međutim, htio je 1997. sve odmah i sve najbolje. Izabrao je Bonačića za trenera, njega i Željka Mijača. Bonačić je bio iskusniji po pitanju HNL-a pa je bio prvi trener... Politika je tada zapravo uzela Ivića, političke strukture, HDZ i opozicija zajedno htjeli su s njim promijeniti funkcionare u Hajduku. Što je i urađeno, ali je to brzo puklo. Tadašnji ga Željko Kovačević, Ante Dolić i tko je sve bio nisu pratili kako je Ivić htio i zamislio, pa se štufao i otišao već na zimu. Puklo je, na žalost, brzo i Ivića su iskoristili
A to DHL?
- To je bilo smišno i šašavo, trčao sam ka 'mona' doli Luki Bonačiću, niz skale svečane lože, naočigled svih na utakmici. Nije bilo ni korektno prema Luki, međutim, bio je to plod velike Ivićeve želje da bude što bolje, pa se miješao u to hoće li Irfan Islami, na primjer, stat na terenu pet metara gori ili doli, ili šta da poruči Jasminu Mujdži, takve su face tada igrale za Hajduk, a sve je to davalo samo ružnu sliku svemu skupa, znate naš svit kakav je, podrugljiv...

PET NEZABORAVNIH Nikad prežalit St. Etienne i krađu u Ljubljani

Ne treba tu bit puno pametan, moja generacija i neki vaši sugovornici sigurno su imali sličan izbor, pa smo u zamci da se ponavljamo. Ali, dobro, kad baš hoćete, nije mi teško sve to pobrojati:

1. St. Etienne - eliminacija, meni je ispred Hamburgera, jer smo bili u naponu snage ujesen 1974. i pregazili smo ih u prvoj 4:1, uz famoznu igru Šurjaka i Jerkovića, a u revanšu smo bili bez Holcera, Oblaka i Peruzovića. Imali smo pegulu da nikad nismo bili kompletni kad je bilo najvažnije, a to da su oni bili u posebnom stanju, napaljeni, jasno vam je šta hoću reći, meni je kasnije priznao Ivan Ćurković. On je tada bio njihov golman. Sreli smo se jednom u Nici i pričali. Nije to novost. Mi smo imali 1:1 u 61. minuti i tada smo pomislili da smo sve riješili. Bili smo samouvjereni, oslabljeni i naivni i nitko nije ni pomislio da bismo mogli izgubit 1:5 u produžecima.

2. Hamburger - tužna eliminacija i naš labuđi pjev kao generacije, 1980., to što smo ih sasvim nadigrali u Poljudu ostala je samo uspomena, 3:2 je bilo malo za prolaz dalje.

3. Partizan 6:1 - pobjeda u Beogradu protiv Partizana za sva vremena, u proljeće 1976. U Ivićevim pretumbacijama iznenađenja za tu utakmicu ja sam igrao zadnjeg veznog. Volio me stavit blizu obrani jer sam bio brz i mogli smo sustić svakoga Peruzović i ja. Mi smo se hrabrili u svlačionici prije te utakmice pričajući viceve i na teren smo izašli nasmijani, razdragani. Nenad Bjeković nas gleda, a oni natmureni, opterećeni, pod pritiskom, kao da idu na stratište. Gleda nas i kaže, vi se smijete, vi se zafrkajete, vi niste normalni... Mi smo bili u bodovnom zaostatku i zaigrali na sve ili ništa, letili smo po terenu. Oni su nas na kraju ipak zaskočili za titulu, OFK Beograd je sigurno od njih bio dobro nagrađen u zadnjem kolu da nam se suprotstavi, ostalo je 1:1 na Karaburmi, što nam je bilo malo, jer su oni u Ljubljani pobijedili, sudac Maksimović je produžio dok nisu zabili za pobjedu protiv Olimpije.

4. Titula 1971. - sve utakmice te sezone kad smo osvojili naslov nakon 16 godina čekanja, jer sam s nepunih 18 igrao dosta, i to desno krilo, često umjesto Vardića. Stavljao me trener Luštica, a ja sam još u pionirima bio najprije napadač: Šurjak i ja davali bi po pet, šest golova po Dalmaciji slabijim protivnicima. Mislio sam da ću bit golgeter.

5. Jugoslavija - Brazil 0:0 - otvaranje Svjetskog prvenstva 1974., jednom u životu igraš na otvaranju takve smotre, i to protiv svjetskog prvaka Brazila i sve to direktno prenosi televizija... I nemojte zaboravit da smo u sedamdeset četvrtoj, nije to ka danas i sve je to bila golema fascinacija. Ja imam 21 godinu, Hajduk je te godine prvak i upadam standardno u reprezentaciju i još smo tukli dvi stative protiv Brazila, imali ih dobit i misliš da je cili svit tvoj i sve ti je na dlanu...