Riana Petanjek je sve osim dosadna. Vidite to i po imenu, samo posebne žene mogu bez problema iznijeti snažno ime, a njezino je, ako izuzmemo pjevačicu s Barbadosa, svakako unikatno. No, takva je cijela. Publici je najpoznatija po tome što je voditeljica i urednica emisije “Coolturist” na Novoj TV, ali to svakako nije jedina njezina dimenzija. Vječna je lutalica, prošla je impresivnu količinu ove kugle na kojoj živimo, ali ne planira stati. Vozi Harley, putuje sama, što joj je “svakako bolje od lošeg društva”, ali se zbog svojih odabira često susreće sa stereotipima o kojima je bez dlake na jeziku popričala s nama. Otkrila nam je sve o životu u Indiji, pisanju bloga koji je razlikuje od klasičnih travel influencera, tri fakulteta koja je završila, ali i puno, puno više od toga...
Neke lude avanture
Bajkerica, blogerica, avanturistica, novinarka, spisateljica, voditeljica, lutalica... Na tebe se lijepe sve neke “jake” riječi. U kojoj se ulozi osjećaš najugodnije?
- Jako zanimljivo pitanje. U svakoj od njih zapravo, osim avanturistice. Nisam uopće sigurna što da mislim o njoj, a stalno mi je dodaju. Nisam sigurna jel to znači da tražim avanture ili da su putovanja i snimanja istih avanture, jer nikako nisu, barem ne nužno, niti ih ja tako doživljavam. No, dopuštam ljudima da imaju svoje verzije definicije putovanja. Ima tu i tamo nekih ludih avantura, kad te zatekne nevrijeme usred ničeg, kad zakasniš na zadnji brod, ne znam, lupetam, no jesu li to nužno avanture ili samo neizbježne situacije na putu, evo ne znam. Od ostalih, volim fotografirati isto kao i snimati, pisati kao i voziti motor, volim ih sve. No, trudim se i ne zanemariti i ulogu prijateljice, sestre, sestrične, nećakinje, kćeri, unuke…, a nadam se jednom i nekim drugim ulogama.
Kako su zapravo počele te ljubavi? Je li prije nastala ona prema dva kotača ili ona prema putovanjima?
- Uf, još bolje pitanje, zapravo ona prema dva kotača je definitivno prva osviještena, ove s putovanjima nisam bila svjesna dok nisam samostalno prvo napravila, a ovu na dva kotača prakticiram od kraja osnovne škole, jako puno godina zapravo. Još luđe je da se sjećam da sam kao djevojčica od nekih pet godina maštala da će moj BMX bicikl jednom biti motor, tako da mislim da je ta ljubav doslovno došla sa mnom iz prošlog života, ako vjerujete u to (smijeh).
Publika te vjerojatno najbolje zna po “Coolturistu”. Kako si počela raditi s Novom TV? Je li istina da je to “one woman show”, odnosno da često sama snimaš, montiraš, režiraš?
- Nekad mi se čini da me svi još uvijek najviše znaju po prelasku Route 66 motorom, što bi mi na neki način bilo krivo, ne zato što ne volim to putovanje, nego sam toliko toga radila i prošla u međuvremenu, i bilo je tu daleko zahtjevnijih stvari. “Coolturist” je zapravo počeo kao jedna sasvim drukčija priča, u kojoj sam ja u prvoj sezoni bila voditeljica i smjer emisije bio je nešto drukčiji jer se snimala samo Hrvatska. Druga sezona je opet bila fokusirana na Hrvatsku, ali s kreativnijom pričom i potpuno novom ekipom.
Tada sam ja osim voditeljice postala i autorica uz redatelja Aleksandra Črčeka, s kojim je svaki dan raditi i učiti bilo nešto novo i totalno predivno life changing iskustvo. U trećoj sezoni i sad aktualnoj četvrtoj je postalo da, one woman show. Jednostavno sama idem na putovanja i sama se na njima snalazim, tražim priče, upoznajem zemlje, fotkam, snimam, letim dronom, snimam intervjue, you name it. Po povratku ti materijali postanu knjiga, putopisi u “Auto Klubu” i nekad epizode “Coolturista”.
U budućnosti se nadam i nekom dokumentarcu. Ne nužno na hrvatskom tržištu. Naravno, sama najbolje poznajem snimljene materijale, sama sam osmislila taj internacionalni koncept emisije, pa osnovni dio montaže logično i napravim sama. Za potrebe emisije imam super montažera koji mi na kraju pomogne ušminkati ono što sam smontirala i osmislila, kao i snimatelja koji mi u Hrvatskoj snimi gastronomske minute i dio pripremanja hrane s gostima.
”Upoznajte nevjerojatne ljepote i prostranstva Aljaske, Kanade, Španjolske i Nizozemske!”, najavljuje nam Nova za novu sezonu. Kako ti je bilo? Kako si radila selekciju mjesta koja ćeš posjetiti?
- Bilo mi je nekad predivno i neponovljivo, nekad iznimno naporno i financijski jako zahtjevno, no imala sam više sreće nego pameti ili možda sreća ipak prati hrabre, pa sam jako skupu Kanadu i Aljasku uspjela upoznavati više mjeseci s minimalnim troškovima oko najgoreg - spavanja. Uvijek sam imala frendice ili frendičine frendice ili frendove, od istoka (Quebec City) do zapada (Vancouvera) Kanade, čak i na Aljasci frenda i frendicu moje bliske prijateljice, pa je to ne samo olakšalo priču, nego je i učinilo mogućom i to je nekako određivalo mjesta na koja idem, odnosno zbog tih okolnosti sam uspjela vidjeti gotovo sve što sam zacrtala, a selekcija se odvijala putem, jer nisam znala koliko ću biti u mogućnosti slijediti prvotni plan.
Plus, svi ti lokalci su mi dodatno preporučivali mjesta još bolja od mojih planova i to je dosta specifično za moja putovanja, dosta se mijenjaju putem, ovisno na što naiđem, gdje me nešto novo zanimljivo za priče odvede. U prvotnom sam planu mislila na još neka istočnija područja Kanade od Quebeca, no zbog zime to nije bilo moguće ničim osim avionom, a to mi je u tom trenu bilo preskupo, pa se nekad i zbog takvih okolnosti mijenjaju planovi.
Prije koju godinu si na Harleyu prošla i cijelu Route 66. Tada si bila jedina Hrvatica kojoj je to pošlo za rukom. Što o tom putovanju misliš sada kada su ti se slegnuli svi dojmovi?
- Pa ja iskreno mislim da uopće nisam bila jedina, zapravo ih znam sigurno nekoliko koje su to napravile nakon mene ili prije, no ono što je definitivno bilo drukčije u vezi mene je to što sam ja bila potpuno sama i što sam priče o tome prenosila u medijima, ako je i bila neka druga tako sama, nek oprosti ako ja ili netko drugi ne znamo o tome. To je i dalje jedno od mojih najdražih i najposebnijih putovanja, posebno zato što znam da su gotovo svi stari ljudi koje sam upoznala, koji su bili legendarni dio R66, a time i moje priče, u međuvremenu umrli. Znam još doslovno samo za dvoje da su živi, jer redovito pratim obavijesti s R66 na stranicama koje pišu o tome. Nekako sam uhvatila zadnje trzaje, jer cesta nažalost ionako već desetljećima pada u zaborav. Priroda oko nje je i dalje neodoljiva, ali ljudi koji su je činili posebnom, nažalost, više nema.
Putovanja motorom
Je li ti se u međuvremenu javio netko tko bi to htio ponoviti? Pitaju li te općenito savjete oko putovanja motorom?
- Zapravo jako puno njih, neki su i otišli, jesu li se vratili puni dojmova kao ja, nemam pojma. Ljepota je često u očima promatrača, tako da ono što ja vidim ili primjećujem netko drugi možda neće i obratno. Za savjete o motorima me uglavnom pitaju samo žene koje se tek spremaju ući u taj svijet i to mi uvijek bude drago i rado odgovaram na takva pitanja.
Htjeli mi to sebi priznati ili ne, jako smo patrijarhalno društvo, a ti si žena koja bez problema sjeda na jake motore. A onda, ko za vraga, još i plavuša! S kakvim se sve komentarima susrećeš? Ponašaju li se prema tebi išta drukčije?
- Joj, nažalost sa svakakvim, bilo je toliko odvratnih da već godinama pokušavam nekako i sakriti tu moju moto priču, jako rijetko ću pristati na neki intervju ili videopriču vezanu isključivo za motore, izbjegavam uopće tu scenu i objave s motorima, osim kad se radi o “Coolturistu” ili putopisima u “Auto Klubu”, no onda to već spada u nešto drugo i tiče se posla. Privatno moje vožnje motorima i druženje s drugima koji imaju istu ljubav je baš postalo pomalo tajnovito i isključivo samo s najboljom prijateljicom i prijateljem. Nemam više strpljenja za te svakakve nepotrebne komentare i poglede, što je još više poražavajuće, najgori hejterski komentari u Hrvatskoj do mene su stizali i privatno od drugih žena koje voze motore. Kod ovakvih odluka naravno ima i žrtva u obliku genijalnih žena koje također voze motore i s kojima sam se povremeno znala družiti i voziti, no trenutno je tako kako je.
U poplavi travel influencera koji svoja putovanja financiraju preko objava, ti ipak radiš duge forme? Je li to ono što te razlikuje od drugih?
- Sigurno. Na trenutke, bila bih puno sretnija da i ja imam sponzore na putovanjima, i da ne radim gotovo sve sama. No, onda kad se sjetim cijene koja je potrebna za nešto takvo, koliko bih morala sadržaj prilagoditi takvim širokim masama, koliko bi se morala odreći svojih uvjerenja i pravila, kako to već ide s društvenim mrežama ili jednostavno imati sadržaj koji me u startu ne zanima. Ovako sam slobodna da mi prođu i mjeseci a da ništa ne objavim ili ne otvorim društvene mreže uopće, jer mi treba mentalno čišćenje od njih, pa dok mogu ovako, O.K.
Nova TV nije tvoje prvo novinarsko iskustvo, a meni posebno zanimljivo zvuči i to da si neko vrijeme živjela i radila u Indiji. Kako je bilo? Koja si iskustva od tamo ponijela sa sobom?
- Bilo je tako da bih samo o tom iskustvu mogla jednu cijelu knjigu napisati, a ovako je to najveći dio moje prve knjige “Slane banane”, koja se zbog tog iskustva tako i zove. Indija i ja ćemo uvijek imati love and hate odnos. Nikad više ne bih sebi napravila da odem živjeti u nju kao tada, 2013., no uvijek bih to ponovila, jer je to jednostavno zauvijek promijenilo i moj život i smjer života. Primjerice, svaki put kad mislim da nešto ne mogu, samo se sjetim života u Indiji.
Recimo i na R66 priču sam se odlučila tik po povratku iz Indije. Kako je meni bilo, to naravno nije priča drugih koji su živjeli tamo, bilo mi je tako da sam nakon šest mjeseci zaključila da ne mogu odraditi ugovor od godinu dana do kraja. Na što je vlasnik online američkih novina za koje sam radila, u trenutku kad sam dala otkaz zaključio da je dobio okladu, jer sam ionako izdržala dulje nego što su mnogi očekivali. Indija je opet ogromna i dosta ovisi gdje i po kojim uvjetima živiš, a najviše od svega ovisi koliko možeš ostati gluh na djecu i siromaštvo po cestama, ja se nisam baš dobro mogla nositi s tim.
Eto, kad ovako razgovaramo čini se kao da si prava lutalica, ali znam i da bez problema zagriješ stolicu. Završila si tri fakulteta i pronašla način kako ih sve spojiti. Je li to bilo planski?
- Mogla bi reći da je, ali iskreno nije. Ogromna većina toga u mom životu nije bila planirana, puno češće se vodim nekom intuicijom, unutarnjim osjećajem, dugoročni planovi su mi pomalo strani pojam. Fakulteti su jednostavno prvo bili odraz toga da stvarno volim učiti, oduvijek sam i voljela i uvijek bila “štreberica”, vidim se kako upisujem još koji (smijeh). Osim toga su bili odraz potrebe za nadogradnjom u karijeri, posebno zadnji u SAD-u, koji je više bio kao usavršavanje nego što je fakultet.
Političke znanosti u Zagrebu, odnosno novinarstvo u Zagrebu i dizajn na Strojarstvu u Mariboru su bila dva suprotna svijeta i baš to mi je pomagalo da ih oba završim i studiram istovremeno, doslovno sam se od društvenih predmeta i učenja napamet odmarala uz kemiju ili crtanje za ovaj u Sloveniji, gdje sam i bila redovni student, u Zagreb sam tad samo na ispite putovala.
U međuvremenu sam krenula u svijet putopisanja i shvatila da mi fali segment videa, snimanja i montiranja i odvažila se na studij u SAD-u. Nekad i četiri posla istovremeno uz studij u San Franciscu su bila potrebna kako bih to sve financirala, nikad nisam požalila i to mi je zauvijek otvorilo i nova vrata i oči. Filmovi i serije su savršen spoj svega dosad i vidim se u tome u svim oblicima, ne mora uopće imati veze s putovanjima u budućnosti.
Toliko je još želja
Eto, spomenuli smo već Indiju i Ameriku, ali bila si i na Kubi, u Patagoniji, u Kanadi... Koji dio ove naše kugle nisi još obišla, a htjela bi? Gdje se nikada ne bi vratila?
- Pa rijetke su zemlje na koje se baš nikad ne bi vratila, a zapravo imam još toliko toga vidjeti i ne znam hoće li jedan život biti dovoljan? Prvo mi pada na pamet Australija, Novi Zeland, Japan, Greenland.. Toliko je još želja…
Napisala si već dvije knjige na koje su reakcije bile isključivo pozitivne. Spremaš li uskoro i treću?
- Ne samo da planiram, nego je već napisana i izlazi za koji tjedan, opet pod izdavačkom palicom kuće Iris Illyrica, s kojom su izišle i prošle dvije, ova se zove “U sjevernom filmu” i priča kroz fotke i tekst naravno o Aljasci, Kanadi i malo o Norveškoj.
Još prije nekoliko godina Hrvatska je strancima bila nepoznanica. Znaju li sada odakle dolaziš? Primjera radi, ja sam prije koji mjesec bila na putu i na spomen Hrvatske svi su spominjali Modrića i Kolindu Grabar-Kitarović.
- Uf, ovisi jako u koju zemlju ideš ili čak u koji dio SAD-a recimo ideš. Moje iskustvo je da je mnogi u novije vrijeme znaju kao “Game of Thrones” lokaciju, Modrić isto da svakako, još uvijek i Šuker.
Putuješ sama, a to sigurno nije lako. Jesi li na nekim mjestima osjećala strah?
- Nije lako, ali je opet lakše nego u lošem društvu, to mi se dogodilo samo koji put i bilo mi je daleko gore nego samoj. Ma, puno puta osjećam strah, kao i svi najviše prije nego što krenem, kad krenem onda se sve već nekako posloži. Iako, daleko više od strahova na putovanju, meni ti je puno veći strah od nesretnog života ispunjenog frustracijama, uopće nepokušavanju ostvarivanja želja, u slučaju putovanja da uopće ne odem zbog strahova, nego da mi se stvarno nešto dogodi. Osim toga nije da ti se loše stvari ne mogu dogoditi u državi iz koje dolaziš…
S kojim si se najvećim izazovima susreta? Istini za volju, putovanja su skup sport, uzimaju i vrijeme ne samo za uživanje nego i planiranje, bukiranje…
- Tako je, i to znaju svi koji ozbiljnije putuju, nakon ovih višemjesečnih napora mi treba dulji odmor kad se vratim, nažalost često si ga ne mogu priuštiti, jer treba vratiti dugove na kartici s putovanja i odmah početi raditi. Mislim da mi je još uvijek najveći izazov kako uskladiti financijske mogućnosti i želje za svim stvarima koje bih htjela vidjeti i doživjeti dok sam na putu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....