Tako geografski blizu, a tako politički daleko – to je percepcija zemlje Srbije u očima mnogih građana Hrvatske, ali i mnogih europskih dužnosnika. I doista, po više stavki Srbija odudara od dominantnih političkih trendova u Europi, od toga da je, uz Bjelorusiju, jedina europska zemlja koja nije uvela sankcije Rusiji, do toga da vodi – za europske prilike endemsku – politiku balansiranja između Istoka i Zapada.
S jedne strane, najveći dio svoje trgovine Srbija ostvaruje s Europskom unijom, te je službeni kandidat za članstvo u EU još od 2012., a pregovore je otvorila 2014. godine. No, pregovarački proces otada praktično tapka na mjestu, prvenstveno zato što srpska politika nije spremna ispuniti neke od glavnih zahtjeva iz Bruxellesa, među kojima se ističu normalizacija odnosa s Kosovom i uvođenje sankcija Rusiji.
S druge strane, Srbija njeguje dobre odnose s glavnim rivalima Zapada – Rusijom i Kinom. S Rusijom ima tradicionalne, povijesne veze, koje su osobito snažne između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Ruske pravoslavne crkve (RPC), dok su u današnje vrijeme naročito značajne političke i energetske veze Beograda i Moskve: Srbija ovisi o ruskom plinu, te ima podršku Moskve u Vijeću sigurnosti UN-a po pitanju nepriznavanja Kosova. A Kina svoj utjecaj u Srbiji gradi golemim ulaganjima u srpske tvornice, rudnike, autoceste i željezničku mrežu.
Kriv je NATO, a ne Rusija
Na taj način, ruska energetska i politička potpora, te kinesko kreditiranje srpske privrede i infrastrukture čine Srbiju eksponentom istočnih sila na Balkanu i u Europi, što izaziva zazor u Bruxellesu i udaljava Srbiju od euroatlantskih integracija, za kojima ona, doduše, previše i ne žudi.
Jaz između Srbije i Europe dodatno je podcrtan prošlotjednim skandaloznim pogrebom ratnog zločinca Ratka Mladića - osuđenog, među ostalim, i za genocid u Srebrenici - koji je u Beogradu pokopan uz visoke državne, vojne i vjerske počasti, zbog čega je europska povjerenica za proširenje Marta Kos otkazala planirani posjet Srbiji, navodeći da je glorifikacija Mladića “nespojiva s europskim vrijednostima” na kojima počiva put prema članstvu u Europskoj uniji.
Slične su osude stigle i od drugih europskih dužnosnika. Nasuprot tome, jedini visoki predstavnik međunarodne diplomacije koji se pojavio na Mladićevu pogrebu bio je ruski veleposlanik u Srbiji, Aleksandar Bocan-Harčenko. Bila je to nova potvrda da Rusija podržava svaki potez srpske politike koji iritira Europu. Da ono što nazivamo “europskim vrijednostima” u Srbiji ne kotira osobito visoko, ilustriraju i istraživanja javnog mnijenja, koja pokazuju da je većina građana Srbije protiv ulaska njihove zemlje u Europsku uniju. Tako je anketa Istraživačkog centra Demostat, provedena u lipnju 2022. godine, pokazala da se članstvu Srbije u EU protivi 51 posto građana, dok bi ih samo trećina (34 posto) glasala za ulazak u EU (daljnjih 11 posto anketiranih ne bi izašli na referendum, dok je četiri posto građana bilo neodlučno).
Nadalje, ta je anketa – provedena četiri mjeseca nakon početka ruske agresije na Ukrajinu - pokazala da je od stranih političara među građanima Srbije uvjerljivo najpopularniji predsjednik Rusije Vladimir Putin (40 %), za kojim slijedi kineski predsjednik Xi Jinping (12 %). Prvi EU političar, predsjednik Francuske Emmanuel Macron, našao se tek na trećem mjestu s 11 posto glasova, dok su ostali europski političari dobili ispod pet posto glasova.
Također, gotovo dvije trećine anketiranih za ukrajinski rat okrivilo je NATO, a tek njih oko 10 posto Rusiju.
“Stavovi su dijametralno suprotni stajalištima u većini europskih zemalja”, komentirao je tada u medijima glavni Demostatov istraživač, srpski sociolog Srećko Mihailović.
Vučić kao Putin
Ovdje moramo povući paralele sa sličnim anketama u Rusiji, koje također pokazuju široko rasprostranjen zazor prema Europi, osobito među mladima. Tako je još 2021. anketa ruskog sociološkog instituta Levada Centar – kojeg na Zapadu smatraju neovisnom institucijom, a u Rusiji je još 2016. proglašen “stranim agentom” – otkrila da svega 29 posto Rusa smatra Rusiju europskom zemljom, pri čemu u odbacivanju europskog identiteta prednjače upravo mladi Rusi u dobi 18-24 godine: njih tek 23 posto reklo je da se osjeća Europljanima, niti četvrtina generacije.
Istraživači Levada Centra tada su napomenuli da je riječ o drastičnom padu proeuropskih osjećaja u Rusiji u odnosu na njihovo istovjetno istraživanje iz 2008. godine, kada je čak 52 posto Rusa reklo da Rusiju smatra europskom zemljom. Drugim riječima, Putin je u tih 15-ak godina dovršio konzervativnu (kontra)revoluciju kojom je građane Rusije psihološki pripremio na raskid odnosa na Zapadom, koji je uslijedio nakon agresije na Ukrajinu.
Mnogi drže da je i dugogodišnja vladavina Aleksandra Vučića polučila sličnu konzervativnu i antizapadnu atmosferu u Srbiji, čemu je kumovao i odnos Zapada prema Rusiji i Srbiji. Sličnost u stavovima dobrog dijela mladih ljudi u Srbiji i Rusiji (izuzimajući recentni studentski pokret u Srbiji) pokazuju i druga istraživanja. Među ostalim, ranije ankete Levada Centra i njemačke fondacije Friedrich Ebert pokazale su da od svih međunarodnih organizacija mladi Rusi najmanje vjeruju NATO-u, a slično se može kazati i za mlade Srbe.
Pojedini autori ukazuju da za novu rusku generaciju Zapad nije ponudio mnogo osim ekonomskih sankcija i moralnih prodika, a istovjetan osjećaj imaju i mnogi mladi Srbi. Ankete pokazuju i da Rusi, osobito mladi, sve više prihvaćaju tradicionalni identitet povezan s Pravoslavnom crkvom – koja je po defaultu orijentirana antizapadno - što bi se također moglo reći i za Srbiju.
’Parareligijsko ludilo’
Bliski odnosi srpske politike i značajnih dijelova srpskog društva s Rusijom očitovali su se i prilikom posljednjeg Putinova posjeta Srbiji u siječnju 2019., kada je ruskog predsjednika na platou pred hramom sv. Save u Beogradu ovacijama dočekalo oko 100.000 građana. Oko novovjekog ruskog cara cijeli taj dan obigravala je kompletna srpska politička i crkvena elita, od šefa države Aleksandra Vučića do tadašnjeg patrijarha Irineja, a tadašnji ministar vanjskih poslova Ivica Dačić (danas ministar policije) čak je visokom gostu iz Rusije otpjevao “Kaljinku”, uz pratnju orkestra.
Čak su i ruski mediji, poput “Komersanta”, tada pisali kako je Vučić “snishodljivo i svjesno pristao na ulogu Putinove sjene”.
Srbiju je tog 17. siječnja 2019. obuzela rijetko viđena servilnost, čiji su tempo diktirali provladini mediji i tabloidi. Tako je, među ostalim, list “Informer” objavio da su se dolasku Putina najviše obradovali zaposlenici Hitne pomoći, jer su se “zahvaljujući njemu građani osjećali mnogo bolje, a oni su imali manje posla”. Komentirajući taj i druge izljeve dodvoravanja Putinu, beogradski pisac i novinar Tomislav Marković nazvao ih je “parareligijskim ludilom pomiješanim s ekstremnim kultom ličnosti”.
“Kao da se u Beogradu pojavio Isus Krist, lično i personalno! Ne samo da je Putin najveći državnik na svijetu, nadčovjek i polubog, već ima i tajanstvene iscjeliteljske moći, dovoljno je da se samo ukaže u nekom gradu, pa da bolesnici naprasno ozdrave od svojih boljki. Straš no je, tužno je, postidno je bilo gledati tu orgiju udvorništva u koju su naprednjačke vlasti pretvorile Putinov posjet. Izgledalo je kao da nude Putinu da Srbija postane ruska gubernija”, napisao je tada Marković za hrvatski portal Lupiga.
Spasitelj iz Moskve
Prije nego što analiziramo izvore i razloge tog idolopoklonstva prema predsjedniku Rusije, valja reći da se dobar dio tih srpskih građana koji su ga dočekali pred hramom sv. Save nije tamo našao dobrovoljno. Doček je organizirala Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS), pa je iz svih krajeva Srbije u Beograd pristiglo oko 1300 autobusa s ljudstvom koje je po partijskom zadatku moralo klicati šefu Rusije. Mnogi zaposlenici državnih firmi dobili su nalog da organizirano dođu u Beograd, a mnogima se prijetilo i otkazom ukoliko se na taj nalog ogluše.
Treba svakako reći da Putin nipošto nije idol čitave srpske javnosti. Štoviše, progresivnijem dijelu te javnosti Putin je upravo primjer onog tipa vlasti koji oni ne žele u Srbiji, a koji se može opisati kao autoritarni stil vladanja, potpomognut snažnim nacionalizmom i bliskim vezama s nacionalnom pravoslavnom crkvom. To je ujedno i opis Vučićeva vladarskog stila.
No, taj dio javnosti u Srbiji je godinama bio manjina, a prijevremeni parlamentarni izbori zakazani za idući mjesec pokazat će je li ga studentski pokret u ove dvije godine svoje pobune protiv Vučićeva režima uspio u dovoljnoj mjeri ojačati.
Za idolatriju Putina u Srbiji postoje barem dva značajna razloga (osim tradicionalnih veza Srpske pravoslavne crkve s Moskvom). Prvo, u dominantnom srpskom narativu Srbija je žrtva NATO saveza koji ju je bombardirao 1999. godine, a u trenutnoj verziji svjetskog poretka upravo Putin i Putinova Rusija politički i vojno predstavljaju glavnu protutežu NATO-u. I drugo, u dobrom dijelu srpske javnosti Kosovo je za vječnost upisano kao integralni dio Srbije, pa se nacionalni mit o povratku bivše pokrajine “u okrilje majčice Srbije” temelji na nadi da će se Putin zauzeti “za srpsku stvar”, odnosno da će u stvaranju novog svjetskog poretka i Srbija dobiti svoj dio teritorijalnog kolača, u vidu novog prisajedinjenja s Kosovom.
Pišem Đinđić, pamtim Obrenović
Analizirajući suvremenu Srbiju i njezino laviranje između Istoka (Rusije) i Zapada (Europe), mnogi analitičari drže da je prozapadni smjer Srbije trajno – ili barem na dulje vrijeme - zakočen 11. ožujka 2003. godine, kada je u atentatu ubijen tadašnji srpski premijer Zoran Đinđić. Njemački đak i habitusom liberal, Đinđić je u srpsku politiku pokušao uvesti europsku orijentaciju; svoje političko djelovanje temeljio je na brzim ekonomskim i društvenim reformama, prekidu međunarodne izolacije – u koju je Srbiju doveo režim Slobodana Miloševića - i integraciji Srbije u europske strukture.
Danas se doista doima da se srpsko društvo nikad nije oporavilo od Đinđićeva ubojstva: njegove prozapadne reforme su zaustavljene i obustavljene, a današnja Srbija nimalo ne nalikuje njegovim političkim vizijama.
Međutim, Đinđićevo ubojstvo te posljedično udaljavanje Srbije od Zapada i približavanje ruskoj orbiti nije izolirani eksces u srpskoj političkoj povijesti. Točno sto godina ranije (1903.) ubijen je još jedan prozapadni vladar Srbije, nakon čega se Srbija okrenula Rusiji.
Dakako, mislimo na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, koji se u svojoj politici, umjesto na tradicionalno savezništvo s Ruskim Carstvom, oslanjao na zapadne sile, prvenstveno na Austro-Ugarsku, što je izazvalo ogorčenje i bijes u vojnim i političkim krugovima Srbije, pa je skupina srpskih oficira u noći s 10. na 11. lipnja 1903. vatrenim oružjem i sabljama usmrtila i njega i kraljicu Dragu, bacivši im tijela kroz prozor Starog dvora u Beogradu.
Umjesto Obrenovića, na vlast je došla kraljevska dinastija Karađorđevića, odnosno kralj Petar I. Karađorđević, koji je trajno prekinuo veze s Bečom i odmah obnovio veze s Ruskim Carstvom.
Bijeli Rusi u Beogradu
Odnosi Beograda i Moskve nakon opisanog prevrata 1903. postali su toliko bliski da su se uoči Prvog svjetskog rata srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević i posljednji ruski car Nikolaj II. Romanov osobno dopisivali i koordinirali obranu od Austro-Ugarske. Štoviše, pojedini srpski povijesni izvori navode da je ulazak Rusije u Prvi svjetski rat bio izravno motiviran zaštitom Srbije od napada Austro-Ugarske, što je tada isticala i službena ruska propaganda, naglašavajući moralnu obavezu zaštite “slavenske braće”.
Ipak, većina povjesničara smatra da su stvarni motivi ruskog ulaska u WW1 ležali u geopolitičkim interesima i imperijalnim ambicijama Ruskog Carstva, očuvanju statusa velike sile – koji je bio nagrižen nakon ponižavajućeg poraza u Rusko-japanskom ratu 1905. godine – i težnji za kontrolom nad crnomorskim tjesnacima (Bospor i Dardaneli) kako bi Rusija osigurala izlaz na Sredozemno more. U tom pragmatičnom smislu, gubitak Srbije značio bi potpuni nestanak ruskog utjecaja na Balkanu.
Odnos Karađorđevića prema Rusiji dramatično se mijenja nakon boljševičke Oktobarske revolucije 1917. godine, kada srpska kraljevska dinastija – koja će godinu potom zavladati novostvorenom Kraljevinom SHS, od 1929. preimenovanom u Kraljevinu Jugoslaviju – postaje ogorčeni protivnik novog sovjetskog režima. Jugoslavija je tada postala jedno od glavnih utočišta za stotine tisuća ruskih emigranata (“Bijelih Rusa”) koji su bježali pred boljševicima i kojima je novi kralj Aleksandar Karađorđević pružao veliku materijalnu i političku podršku.
Animozitet tadašnjih srpskih (i jugoslavenskih) vladara prema komunističkoj Moskvi bio je toliki da je Kraljevina Jugoslavija bila jedna od posljednjih europskih država koja je službeno priznala Sovjetski Savez, učinivši to tek u lipnju 1940. godine, pred sam početak Drugog svjetskog rata na Balkanu. U međuvremenu, ostavši bez političkog oslonca u Moskvi, Karađorđevići su se prinudno okrenuli Zapadu, primarno se oslanjajući na savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom, s kojima ih je vezao antikomunizam.
Smijenjeni liberali
Ostatak priče znamo: nakon napada Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941., kralj Petar II. Karađorđević i njegova vlada bježe u London (preko Grčke i Bliskog istoka), čime dinastija Karađorđević faktički gubi stvarnu vlast u zemlji, a službeno je detronizirana 29. studenoga 1945., kada novoizabrana Ustavotvorna skupština u Beogradu usvaja deklaraciju kojom se ukida monarhija i proglašava Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Nova jugoslavenska država, u kojoj je Srbija bila najveća republika, prvih godina održava bliske veze s Moskvom, sve do Titovog raskida sa Staljinom 1948., nakon čega se Jugoslavija – a time i Srbija – postupno otvara prema Zapadu.
Narednih desetljeća odnosi Beograda i Moskve – obnovljeni nakon Staljinove smrti - imat će uspone i padove. Titova Jugoslavija nastojala je balansirati između Istoka i Zapada – baš kao današnja Vučićeva Srbija – ali je imala neusporedivu veću političku snagu i utjecaj od današnje Srbije, pa je zbog takve “viševektorske politike” nitko nije prozivao; naprotiv, za vrijeme Hladnog rata upravo je takav nesvrstani status omogućio Jugoslaviji znatno veći međunarodni utjecaj nego što ga danas imaju sve bivše jugoslavenske republike zajedno.
Neki drže da je za kasniji (današnji) otklon Srbije od Zapada suodgovoran i sâm Tito, jer je 1972. smijenio lidere Saveza komunista Srbije, Marka Nikezića i Latinku Perović (kojima je politički mentor bio Koča Popović), koji su iz današnje perspektive predstavljali najprogresivnije i najprozapadnije političko rukovodstvo Srbije u zadnjih 200 godina.
Oni nisu bili klasično prozapadno orijentirani u smislu uvođenja višestranačkog kapitalizma i liberalne demokracije, već su nastupali kao reformatori unutar socijalističkog sustava. Iako nisu bili politički agenti Zapada, njihova vizija “Moderne Srbije” oslanjala se na ekonomske i tehnološke modele razvijenih zapadnih zemalja, zbog čega ih je Tito optužio za “zapadnjaštvo” i skretanje s komunističke linije. Kako bilo, njih su na čelu Srbije zamijenili dogmatski partijski kadrovi, koji su nakon Titove smrti dopustili uspon Slobodana Miloševića.
Kraj putovanja na Zapad
Miloševićeva politika nije bila ni prozapadna ni proruska, već prvenstveno oportunistička. “Balkanski krvnik” rukovodio se isključivo željom za očuvanjem vlasti, pa je u vremenu velikih društvenih promjena i previranja – uzrokovanih padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza - bez problema komunističku košuljicu zamijenio košuljicom velikosrpskog nacionalizma.
Iako je karijeru započeo kao bankar s dobrim vezama na Zapadu i s tečnim engleskim jezikom, njegova je politika na kraju dovela do sukoba sa zapadnim silama, međunarodnih sankcija i potpune izolacije Srbije, što je garnirano NATO-ovim bombardiranjem tadašnje SR Jugoslavije 1999. godine, nakon čega je njegov režim preuzeo ekstremno antizapadnu retoriku, prikazujući Srbiju kao žrtvu “zapadnog imperijalizma”.
Rusija mu tih godina nije osobito pomogla. Štoviše, u Vijeću sigurnosti UN-a Rusija je podržala uvođenje sankcija njegovom režimu i nije mu pružila vojnu pomoć koju je očekivao, a kad je u listopadu 2000. svrgnut s vlasti, tada svježe izabrani ruski predsjednik Vladimir Putin podržao je njegov pad i priznao srpsku demokratsku oporbu kao legitimne nove vladare Srbije. Ipak, tradicionalne veze Beograda i Moskve iskazale su se u činjenici da su nakon Miloševićeva pada 2000. godine njegova supruga Mirjana Marković i sin Marko Milošević dobili politički azil i zaštitu u Moskvi.
Ukratko, Milošević nije bio ideološki orijentiran ni prema Zapadu ni prema Rusiji. Bio je nacionalistički populist koji je zemlju doveo do sukoba sa Zapadom, dok u tadašnjoj Rusiji za svoje vladavine nije uspio pronaći saveznika i zaštitnika. Naslijedio ga je prozapadni premijer Zoran Đinđić, čija je opisana tragična sudbina označila i kraj srpskog putovanja prema Zapadu, barem u ovoj epohi.
Pogibeljni mostovi
Kako vidimo, politička povijest Srbije već više od stotinu godina pokazuje neprestano laviranje između Rusije i Zapada. To vidimo i u današnje vrijeme, budući da sva istraživanja javnog mnijenja u Srbiji pokazuju da je Vučićevo biračko tijelo većinski proruski raspoloženo, dok su Vučićevi protivnici uglavnom proeuropski usmjereni, jer u Europskoj uniji vide vrijednosti koje žele i u Srbiji.
I ovdje moramo povući paralelu sa samom Rusijom, koja također stoljećima lavira između svoje dvije glavne geopolitičke linije - proeuropske i proazijske. Akteri ove prve linije protežu se od Petra Velikog i Katarine Velike, preko Lenjina i Trockog do Gorbačova i Jeljcina, dok “azijsku liniju” čine vladari u rasponu od Ivana Groznog, preko Staljina do Putina.
Ova “tajna veza” Srbije i Rusije, očitovana u svojevrsnoj “civilizacijskoj rascijepljenosti” između Istoka i Zapada koja povijesno krasi obje države, možda izgleda čudno iz perspektive zemalja koje su kroz historiju navikle biti dio samo jednog civilizacijskog kruga. U nekom sretnijem i inteligentnijem svijetu takve bi “dvostruke” države bili mostovi između civilizacija, ali mi ne živimo u takvom svijetu.
U našem svijetu takve države se doživljavaju kao potencijalni izvori opće pogibelji. Rusija se percipira kao opasnost za Europu, a Srbija kao opasnost za Balkan, čemu doprinosi i militarizacija tih zemalja koju gledamo zadnjih godina, od ruske agresije na Ukrajinu – koju Moskva predstavlja kao pokušaj zaustavljanja širenja NATO-a prema Rusiji – do intenzivnog naoružavanja Srbije koje plaši gotovo sve njene balkanske susjede. Mnogi drže da su te dvije stari povezane, pa je njemački list Die Welt još 2021. u svojoj analizi ustvrdio da jačanju NATO-a u jugoistočnoj Europi Rusija parira – preko Srbije.
“Dok NATO u bivšoj Jugoslaviji računa prije svega na Albaniju, Kosovo i Hrvatsku, dotle se Rusija koncentrira na Srbiju i srpski entitet u Bosni, Republiku Srpsku. Kako su Srbi ekonomski slabiji od članica EU-a iz regije, Moskva im poklanja oružje. Nova utrka u naoružanju je pomiješana s političkim sukobima”, zaključio je tada Die Welt.
Otuda predstojeći izbori u Srbiji nisu samo tehničko pitanje o tome hoće li studenti smijeniti Vučića i eventualno usmjeriti Srbiju ka Zapadu, već potencijalno i o tome hoće li Balkan po treći put u sto godina postati kolateralna žrtva obračuna između velikih sila, ovaj put konkretno između Istoka i Zapada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....