Sa svoje 52 godine Aleksandra Gavrilović prošla je koliko netko neće ni u sedam života. Devedesetih je bila na ratištu, poslije je radila kao ton-majstor na televiziji i radiju, a danas glumi u serijama, filmovima i reklamama.
Rođena je kao dječak Vladimir, a 1. travnja 2022. postala je žena! Nešto o čemu je čitav život sanjala, maštala, nadala se... Jedna je od prvih transrodnih osoba na našim prostorima koja otvoreno i bez ikakve zadrške govori o procesu promjene spola ili, kako to ona voli kazati, usklađivanju tijela s rodnim identitetom. Svi koji joj želite pomoći u njezinu procesu tranzicije možete to učiniti na ovom linku (kampanja traje do 30. siječnja).
– Kad se danas pogledam u ogledalo, vidim ženu koja je sretna, ispunjena i zadovoljna. Ženu koja je ostvarila sve svoje ciljeve, čime se jako ponosim – govori Aleksandra.
No krenimo od samog početka.
– Živjela sam u jednom malom mjestu u srcu Šumadije u Srbiji. Tamo imam mamu, brata, snahu i malog nećaka. Kad god dođem, sjetim se svoga djetinjstva, škole, odrastanja... – započela je Aleksandra, koja danas živi u Beogradu.
Rođenoj u muškom tijelu roditelji su dali ime Vladimir, a još odmalena je shvatila da je drukčija od ostalih dječaka.
– Nikad nisam živjela kao muškarac jer sam se uvijek osjećala kao žena. Čak i onda kad sam bila dijete, igrala sam se s ostalim djevojčicama na laštik, školice i druge igrice. Bilo mi je divno i lijepo. Nisam se uopće obazirala na ime Vladimir, štoviše, kriomice sam se oblačila u žensku odjeću, i to dok su mi mama i tata bili na poslu, a ja ostajala sama u kući s bakom, djedom i mlađim bratom – prisjeća se.
Imala je isto prezime kao i danas – Gavrilović, a da je zarobljenik vlastitog tijela, osjetila je s nekih pet godina života.
– Mama me je čak nekoliko puta zatekla i tukla jer sam oblačila žensku odjeću, ali bila sam uporna i nastavila s time. Haljine, štiklice, šminka... Voljela sam sve to. Kad bih se pogledala u ogledalo, nikad sebe ne bih gledala kao dječaka, već kao djevojčicu. Nisam voljela igrati nogomet i ostale muške igre. Jednostavno sam znala da sam drukčija.
Teško joj je bilo u tom stranom tijelu preživjeti razdoblje osnovne i srednje škole, kamoli odlazak u vojsku i kasnije rat, gdje se na sve moguće načine borila da ne bude u doticaju s puškom.
– Ne volim se sjećati tih godina jer su bile teške, ne samo u Srbiji, nego u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Užasno je bilo to vrijeme... Izbjegavala sam nositi oružje koliko god sam to mogla, a kad su me opet mobilizirali ‘99., nakon što je NATO bombardirao Beograd, isto sam učinila. Nekako sam uspijevala u tome da izbjegnem pušku.
Njezin proces tranzicije počeo je krajem 2018. godine.
– Dugo sam poznavala transrodne žene i muškarce, koji su mi bili velika podrška da i sama krenem u tranziciju. Prvo sam otišla kod svoje liječnice opće prakse, a onda kod psihijatrice u Kliničkom centru Srbije koja radi s transrodnim osobama. Tako je sve krenulo. No to nije nimalo lagan proces. Išla sam godinu i pol dana kod psihijatrice i psihologa. Postavljali su mi razna pitanja prolazeći čitav moj život: od samog rođenja, škole, puberteta, vojske... Važno je bilo dobiti i psihološku podršku od svoje obitelji i prijatelja. Srećom, imala sam je. Nakon godinu i pol dana krenula sam na hormonsku terapiju, a prije toga morala sam proći mnogo pregleda, kako bismo bili sigurni da mogu uopće dobiti hormonsku terapiju, koju inače trebam uzimati cijeli život – kazuje Aleksandra.
Glavnu operaciju imala je 1. travnja prije tri godine u Tiršovoj bolnici u Beogradu. Radilo se o usklađivanju tijela i rodnog identiteta.
– Tamo me operirao poznati profesor Miroslav Đorđević sa svojim timom. Poslije toga osjećala sam se kao da sam ponovno rođena! Zaista sam sretna žena nakon te operacije! – govori nam.
Uslijedile su još dvije korekcije, Adamove jabučice i nosa, a ostaje joj još jedna operacija, povećanje grudi, koja Aleksandru čeka za godinu ili dvije.
– Trenutno uzimam hormone za spolne ograne i blokadu testosterona. Ti lijekovi mi pomažu da imam glatku kožu, mekanu kosu i ženske obline, odnosno da mi rastu grudi. Ukratko, da budem zgodna žena. Uz to, svakih godinu do dvije idem kod endokrinologa koji mi provjerava razinu hormona u krvi.
Dosad je na tranziciju potrošila oko 2000 eura.
– Jedan dio hormona u Srbiji se plaća, a drugi ne. Kad je zdravlje u pitanju, za novac se ne pita i uvijek ga nekako nađem. Radim honorarno, imam manje uloge u serijama, filmovima i na reklamama u kojima sam transrodna žena. Nije to neki novac, ali solidno se plati. Tu je i kampanja preko PayPala. Uspijevam zahvaljujući dobrim ljudima – veli.
Ističe kako je tranzicija puno lakša u Srbiji nego, primjerice, u Hrvatskoj.
– Treba se platiti oko 800 eura participacije. Onda dobijete tim koji vam je na raspolaganju: od endokrinologa, psihologa, psihijatra, urologa, kirurga... Tu je i komisija za transrodna stanja, a kada predamo dokumentaciju, oni to odobre i onda se čeka red za operaciju. Čula sam da mnogi iz Hrvatske dolaze u Srbiju napraviti ovu operaciju – kaže Aleksandra.
Od iznimne joj je važnosti što je u procesu tranzicije imala veliku podršku obitelji i dečka s kojim je posljednjih pet godina.
– S tatom, koji je, nažalost, poginuo prije tri godine, dugo nisam razgovarala. Mama me podržala, jednako kao i brat, snaha i nećak. Tu je i moj muškarac s kojim živim u Beogradu. Puno sam zaljubljena, on mi je vjetar u leđa, volimo se i uzajmno pomažemo. Oni su mi najvažniji u životu i sretna sam što postoje.
Kako to da je odlučila uzeti baš ime Aleksandra?
– Iskreno, to sam ime uvijek imala u podsvijesti. Kod nas je to ime na Balkanu često, lijepo mi je i zanimljivo. Pa sam ga možda zato i izabrala – kaže.
– Ne osjećam se više kao transrodna osoba; ja sam žena, zadovoljna svojim tijelom i cijelim bićem. Konačno uživam u svom životu. Na negativne komentare ne obraćam pažnju niti me pogađaju. Kad ih vidim na društvenim mrežama, onda ih prijavim. Čitam one lijepe, takvi me samo zanimaju – ističe Aleksandra.
Ne osjeća se, kaže, diskriminirano u današnjem društvu, a na pitanje je li ikad na ulici doživjela uvrede ili nasilje, odgovara:
– Nisam. Zašto bih? Ponašam se normalno. Kao i svaka druga žena.
Trenutno je u potrazi za stalnim poslom i nada se kako će jedan od razgovara koje je obavljala u posljednje vrijeme uroditi plodom.
– Od malih sam nogu voljela pjevati, glumiti i velika mi je želja bila upisati Akademiju dramskih umjetnosti, ali nisam imala mogućnosti za to. Voljela bih glumiti u Hrvatskoj u nekoj seriji ili filmu, dakako transrodnu ženu! Obožavam vašu zemlju, svake godine dolazim u Istru, i tko zna, možda se jednom i preselim, ako za to bude mogućnosti – zaključuje Aleksandra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....