Prošlo je pola stoljeća otkad su dobili radnu knjižicu tada velikog prijevozničkog giganta, splitske tvrtke "Jadrantrans". Pedeset godina bili su kao vozači i glavna poluga u gradnji te firme, "gutali" kilometre i kilometre ceste na tri kontinenta – Europi, Africi i Aziji, pa na kraju sudjelovali i u Domovinskom ratu, ali i u onom najtužnijem – svjedoci su stečaja njihova nekada svjetski uspješnog poduzeća, koje je u Hrvatskoj, nažalost, progutala privatizacija!
No njihovo prijateljstvo je opstalo. Nekada kolege za volanom, sada su kolege za trpezom, na zjogu za balote, u zajedničkim prepričavanjima uspomena, u sjećanju na preminule radnike "Jadrantransa", u posjetima njihovim vječnim počivalištima, u druženju koje traje, eto, punih pola stoljeća, a posebno intenzivno s odlaskom u mirovinu ovih deset "veličanstvenih vozača"!
To su vam stari prekaljeni vozači, sada vitalni umirovljenici koji se nalaze u vikendici Petra Jazidžije u predjelu Džidović iza Gospodarske zone Kukuzovac, u očaravajućoj prirodi između Vojnića i Dicma.
– I on je jedini neženja, a nas ostalih ima svakakve vele – i udovaca pa čak dvostrukih, te sretno oženjenih, a većina smo već i djede – dočekao nas je na ulazu u Petrov "ranč" Jakov Batarelo iz Krušvara, koji je kao pravi "glasnogovornik" ove malene družine koja proslavlja 50. rođendan nekad poslovnog, a sada privatnog druženja.
{embed_photo}1656790{/embed_photo}
Pa nas vitalni 68-godišnjak, ponosni otac triju kćeri i djed šestero unučadi, upoznaje s ostalima, a to su vam redom: Mirko Petričević (68), udovac iz Tugara, ima sina jedinca i dvoje unučadi, pa 71-godišnji Petar Jazidžija iz Turjaka, domaćin u čijoj se vikendici zadnjih desetljeća okupljaju i druže.
– Jedini je među nama stari momak, no nemojte ga pitat koliko vanbračne dice ima po svitu! Aktivni smo vam mi bili na odmorištima po ciloj Evropi – dobacuje Josip Bešlija (74) iz Čavoglava, koji je, nažalost, pokopao dvije supruge. Ponosni je otac troje djece i djed šestero unučadi te je glavni komentator u skupini. Zna sve priče o njihovim putovanjima, a koje Batarelo uredno zapisuje i vodi evidencije, sve potkrepljujući i fotografijama.
Slijedi Tomislav Andrijašević (69) iz Novih Sela triljskih, koji se diči s dvoje djece i jednim unukom, ali i svojim kulinarskim umijećem – glavni je "kogo" kada se sastaju. Njegovi su zadaci – peka, roštilj, sva jela od mesa...
– Dobro mu to ide... – smijulje se ostali, dok nam iznose "osobnu kartu" družine koja se poznaje u dušu.
Pa pola stoljeća su zajedno!
– Fale nam danas još Ante Vukorepa iz Planjana kod Unešića te Stipe Bilokapić iz Udovičića i Josip Kusić iz Grabovca – referira nam dalje 72-godišnji Petar Vuko iz Tijarice, koji ima četvero djece i četvero unučadi.
– I suprugu mu ne zaboravite. Pohvalite nam žene jer i one podržavaju ova naša druženja – dobacuje nam onako PR-ovski, nek se zna zbog mira u kući, Ante Škomrlj (69) iz Ramljana, koji ima dvoje djece i toliko unučadi.
Te nas vitalni umirovljenici nakratko vraćaju u prošlost, kada su putovali po svijetu, prevozili u svojim velikim kamionima sve, od građevinskog materijala, opreme, hrane... nema čega nisu prevezli od točke A do točke B, kao i specijalne terete onim "labudicama", gdje su samo za njihov prolaz policajci zatvarali prometnice, te su pod pratnjom vozili teret širok 6,5 metara, znači preko cijele ceste.
{embed_photo}1656766{/embed_photo}
– Nije bilo lako, noći i noći smo proveli na asfaltu, ali sve se zaboravi uz viceve, dogodovštine – uglas nam zbore ovi mušketiri od volana, pa nam Petar otkriva kako je on četiri puta "obišao" zemaljsku kuglu, više od pet milijuna kilometara je prošao, radio na Bliskom istoku, po Europi, ma nema gdje on nije bio...
– Sve su vam to bili šleperi, 26 tona nosivosti, a imali smo i specijalne terete, kao što je bio građevinski materijal za hidrocentrale, na primjer "zvijezda rotora" od 75 tona za Mratinje u Crnoj Gori. Uh, kada se sjetimo tih vožnji – dodaje Batarelo, dok nam Josip kazuje i ovo:
– Nije bilo tada znanja jezika, pa si rukama i nogama priča! S kazeta koje si pušta u kamionu si učija njemački, talijanski, engleski... A vozija si cilom Evropom.
– He, he, a sićate se ono kada smo nas četvorica vozila za Rim, i jedan je osta u kvaru, pa nakon dva sata nas zove na telefon s benzinske, a mi smo već bili u hotelu, da di je taj Rim. On kruži oko grada, ali samo na tabeli piše – Roma!
– Ludo je bilo tad vozit, bez navigacije, bez mobitela... Ima si samo autokarte, po 20 komada je bilo u kabini kamiona, plan grada ili pitaš na benzinskoj. To nam je bila jedina pomoć u navigaciji – pojašnjava Jakov Batarelo, dok Mirko, onako šeretki, dodaje:
– Zato se dobro jilo! Pojia sam tri stada janjaca, a koliko vina popija – to vam ne smin reći!
– Ma pustite ga, nismo pili dok se vozilo, a to da Mirko voli spizu, svi znamo. Male su nam dnevnice, nismo baš mogli ići u restorane. Prije rata je još to bi bilo bogovski, no nakon rata mršave te dnevnice, pa kuvaj sam. Imaš cilu kužinu u kamionu. Nađemo se mi tako na jednom odmorištu, kuvamo bunceke i nemojte me pitat zašto je svaki bio vezan konopom u teći? Da Mirko ne uzme naše i ne pojide ih, onako se dokopa samo svoga – zdušno, uglas podbadaju ostali "gurmana" Mirka, pa nam prepričavaju još jednu anegdotu, sada nažalost pokojnog sudruga od volana:
– S njim je bio naučnik, i njih dvojica na auspuh stave grijat Podravkin gulaš, odličan je taj gulaš bija. No kako su bili uzbrdo od Bugojna prema Kupresu, ugrija se auspuh te u jednom trenutku konzerva gulaša eksplodira, eto ti svugdi po cesti mesa i toća. A naš prika Dina se dosjeti i viče: "Ante, tvoj je gulaš puka!"
{embed_photo}1656776{/embed_photo}
Evociraju nam tako "sličice" iz svoga vozačkog života prekaljeni "meštri od volana", koji se od 17. veljače 2001. redovito sastaju u Petrovoj vikendici, gdje se i zapjeva, zaigra, i uz dobru "spizu" se sjete prijevozničkih dana, pa i onih ratnih, kada su također za volanom pomagali u obrani Hrvatske.
– Tad smo po noći prebacivali topove s jednog područja na drugo. Nismo imali oružja pa se tribalo snaći. A posli smo pod granatama dovozili hranu, oružje, opremu.... – ističu nam, kao i to da im nikada, a većina su od 1970. godine profesionalni vozači, nije bila teška vožnja, bez obzira na uvjete na cesti. Više su problema imali s papirima, špedicijama... Tu se gubilo vrime!
– "Jadrantrans" vam je bija velika učionica za vozače! Svi smo tu ispekli zanat i srce nam se lomilo kada je, od priko 800 vozača prije stečaja, vraćeno na posal nas oko 300. I sada te velike firme više nema, ugasili je – sjetno nam govore naši sugovornici, trudeći se da se ipak i ovo druženje, koje smo mi novinarska ekipa ovog puta ometali, okonča smijehom:
– A kada je mali Mate iša do Beča, opet je pita na benzinskom a di je taj Beč kada samo piše Wien!
{embed_photo}1656768{/embed_photo}
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....