Glavni izborni rival Aleksandru Vučiću na travanjskim predsjedničkim izborima biti će Zdravko Ponoš, kandidat ujedinjene opozicije, general-potpukovnik Vojske Srbije u penziji i bivši načelnik srbijanskoga Generalštaba. Kao Srbin iz Hrvatske, jer rođen je 1962. u Golubiću kod Knina, ali i kao suprug Hrvatice, našao se već i prije službene objave kandidature na snažnom udaru vučićevskih tabloida i zastupnika 'naprednjaka' u srbijanskom parlamentu.
Nazivaju ga u zadnje vrijeme tako 'Hrvatom' i 'vlasnikom pasoša s šahovnicom', 'bratom od tetke Borisa Tadića', 'rodbinom kosovskog premijera Agima Cekua' i 'slugom NATO-a' (svojedobno se kao vojni pitomac JNA školovao i u nekim zemljama zapada) a čak su plasirali i laž da je svojedobno kršten u Katoličkoj crkvi. Zalijepili su mu i etiketu 'Zdravko Franjin', aludirajući na ime njegova punca Frane, a time posredno i na u Srbiji ozloglašenog Tuđmana. Za razliku od etničke Hrvatice Ane Brnabić, Vučićeve premijerke, Ponošu se svaka veza s Hrvatskom pomno propituje i smješta u sumnjiv kontekst, pa su ga tako režimski mediji optužili i da mu je obitelj napustila Knin puno prije 'Oluje' i napada hrvatskih snaga. On sam se, međutim, svojedobno ispovjedio kako su mu majka i brat iz kninske krajine panično izbjegli u koloni s ostalima u noći s 4. na 5. kolovoza 1995, te su na frezi s prikolicom putovali sve do Srbije, povevši sa sobom čak i svoga magarca.
Ponoša Vučićevi propagandisti često terete i da nikad zapravo nije zbilja ratovao, niti zapovijedao jedinicama na terenu. On je svojedobno završio prestižnu Tehničku vojnu akademiju JNA u Zagrebu, te se specijalizirao za vezu, informatiku i elektronička djelovanja. S takvih funkcija u srbijanskoj vojsci kasnije je bio zadužen za praćenje i ometanje neprijateljskih komunikacija, a djelovao je, što se zna, na Kosovu i tijekom kasnijega NATO bombardiranja Beograda.
Prilikom NATO-ovih napada navodno je omogućio vojsci Srbije da sačuva neku svoju ratnu tehniku, za što je i odlikovan, no detalji o tome što je točno Ponoš radio u srbijanskim ratovima devedesetih prilično su tajni, po logici roda kojem je služio. Prilično je zanimljivo da ga je svojedobno bivši predsjednik Boris Tadić smijenio s položaja načelnika Generalštaba tereteći ga, među ostalim, da je „ekstremno za ulazak Srbije u NATO“. Zalijepili su mu ovih dana čak i tobožnju krivnju da je reformirajući svojedobno vojsku Srbije po zapadnim standardima ukinuo neke od najprestižnijih jedinica poput niških padobranaca, pa čak i da je topio tenkove u smederevskoj željezari, samo kako bi ih Srbija imala što manje.
Pod teretom optužbi za 'antisrpstvo' i 'nepatriotizam', koje su prilično sulude čak i za srbijanske medijske standarde, Zdravko Ponoš je u zadnje vrijeme odlučio zaigrati prilično opasnu izbornu igru, hvaleći na sva usta ratnog zločinca Ratka Mladića i učinke njegovih zločina u BiH. Što je najluđe, Ponoš je predsjednički kandidat koalicije stranaka koje službeno priznaju presude Haaškog tribunala, pa i onu kojom je Ratko Mladić proglašen krivim za genocid.
“Ja sam Mladića upoznao na početku rata u Kninu, on je bio dobar oficir. Poduzimao je briljantne vojne akcije u toku rata. Taj čovjek je uradio mnogo kvalitetnih vojničkih stvari, i da to nije urađeno danas ne bi bilo Republike Srpske", glasi najnoviji Ponošev hvalospjev Mladiću u emisiji televizije Nove S. Osim što je Mladića nazvao dobrim oficirom, Ponoš je odbio izravno reći da je on odgovoran za genocid.
"Snage pod njegovom komandom su počinile zločine koji su bacili sjenu na tu njegovu vojničku karijeru, i on za to odgovara, to je jednostavno tako", kazao je pitijski Ponoš. Dodao je i da to ne dovodi u pitanje samu Republiku Srpsku, „kao izraz vjekovnih težnji srpskog naroda".
Ponoševi stavovi o Ratku Mladiću i genocidu koji je proveden pod njegovom komandom jako podsjećaju na jednu davno ugaslu srbijansku političku nadu koja također nije dobro znala granicu između patriotizma i adoracije četništva i krvološtva, Vuka Draškovića. Nastavi li bez isprike zadanim putem političke regresije, i Zdravko Ponoš bi, baš poput Draškovića, mogao brzo pokopati svoju karijeru, i to puno prije izbora. Ionako je svima već dao naslutiti da izbora baš i nema kad u pogledu temeljnih civilizacijskih normi i odnosa prema ratnim zločinima nema ama baš nikakve razlike između vlasti i opozicije. Ili su razlike taman tolike kolike su svojedobno bile između četnika, nedićevaca i ljotićevaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....