Vukovar je agresijom četnika i jugovojske 1991. pretvoren u grad-grob, ali tko ga u vječni grob uporno pretvara tijekom zadnjih 25 godina?

Četnici i jugovojska su Vukovar 1991. pretvorili u grad-grob i oko toga u ovoj zemlji nema nikakvih prijepora. Prijepori se vode samo oko pitanja tko ga, i za koju svrhu, u vječni grob sustavno pretvara zadnjih 25 godina, u razdoblju mira i slobode.

U Vukovar se, kažu, već desetljećima ulažu ogromni novci, riječ je o državnim milijardama. Istodobno se iz njega, kao i iz čitave Slavonije, bježi u bijeli svijet hrpimice, glavom bez obzira. Djeca različite nacionalnosti, kao u vrijeme aparthejda, pohađaju različite škole, a industrije i radnih mjesta više gotovo da i nema, ako se u to ne računaju muzeji, groblja, vodotornjevi ili spomen-područja.

Trideset godina nakon ratne kataklizme ni u nacrtima nema brze željeznice koja bi Vukovar i Slavoniju brže povezala s Zagrebom i ostatkom svijeta. Nema ni biznis-inkubatora s poreznim olakšicama, poduzetničkih zona, pogona za proizvodnju biodizela, protoka zdravih ideja i energija, pozitivizma i elementarne životne vitalnosti. Ima tek partijski uvjetovanih zaposlenja, državnih dotacija i poljoprivrednih poticaja odabranima, apotekarskoga mjerenja tko je čiji, koje nacionalnosti, stranačke boje ili političke orijentacije.

Sve što nadilazi pokvaren politički ćar i čeličnu, dugogodišnju, volju da se preostalim živim ljudima vlada zloupotrebom diskursa mrtvih nema ni teoretske šanse za prosperitet u ovome gradu, a počesto i cijeloj državi.

A kad samoproglašeni domoljub, političar ili drugi pokvarenjak jednom godišnje verbalno uđe u metaforičku jamu na Ovčari pa drugačije, ili naprosto misleće, kostima tamo pobijenih utišava, preodgaja i mlati po glavi, teško je zamisliti goru, brutalniju i dublju uvredu svojedobnoj vukovarskoj ratnoj patnji. Mentalni agresori, represivci, politički profiteri i drugi komesari rutinski nastavljaju davni zločin, postajući pogubniji i od četnika.

Prijestolnica poraženih, Berlin, 1945. godine bila je sa zemljom posve sravnjen grad, s šačicom preživjelih aveti u ruševinama. Trideset godina kasnije, novi je Berlin bio posve neprepoznatljiv: živa kulturna, industrijska i europska metropola, s desecima tisuća doseljenika koji su se u njega ulijevali sa svih strana svijeta. Vukovar je rat i 1991. godinu dočekao s 45 tisuća stanovnika. Još prije pet godina špekuliralo se da je pao daleko ispod polovice toga broja, a danas se s još većom mukom i zebnjom iščekuje rezultate zadnjega popisa.

Zar se tako odaje počast gradu-heroju? Zar tako ratni pobjednici iskazuju iskrenu zahvalnost najnapaćenijima, da im jednom godišnje licemjernom pozom pale svijeće i u ime njihove žrtve vitlaju po društvu bičevima, dok je njihovih najmilijih iz godine u godinu tu sve manje?

Balzamirani grad sve je dalje od bujanja pravog, nepatvorenog i šarenog života koji jedini kataklizmičkim razmjerima njegova stradanja može dati opipljivu svrhu. Tu mu se svrhu, međutim, uporno i sasvim svjesno oduzima.

Današnji golemi žrtvenik na Dunavu ne privlači nove stanovnike: ljudi idu živjeti tamo gdje ima posla i gdje u viziju opće mogu ugraditi sliku svoje osobne ili obiteljske sreće. A tamo gdje je grobalja, spomenika i cikličnoga ritualnog umiranja, tu zadugo sreće nema.

Vlado Kos/Cropix