Samo zločesti ili u najboljem slučaju duhovno obogaljeni ljudi se mogu radovati tuđoj nesreći. Recimo, nesreći nekoga tko mora neplanirano napustiti svoj dom, neovisno o okolnostima. Pa tako i u slučaju Srba koji su nakon Oluje krenuli u izbjegličke kolone put Srbije. Mnogi u traktorskim prikolicama, bez ičega što bi im moglo koristiti i pomoći u preživljavanju, a kamoli u nekom daljnjem životu.
Ali isto tako, kakav naivac - da ne kažemo što gore! - moraš biti ako si, uljuljkan u velikosrpsku propagandu i samohvalu Mile Martića i njegovih lokalnih kopija, dočekao kolovoz 1995. uvjeren u to da će krajiška paradržava – nastala na progonu i teroru hrvatskog stanovništva 1991. godine uz pomoć bivše JNA - uistinu opstati, odnosno, da će to zbilja biti Srbija, i da će te "majčica Srbija" braniti i obraniti "ako ustaše krenu"...
Onaj tko je slijepo vjerovao u to, zapravo se jako neoprezno poigravao sudbinom vlastitih obitelji, budućnošću djece, svojih roditelja. Jer, samo je netko neoprezan, ajde recimo to tako blago, mogao vjerovati u opstanak fantomske paradržave niti dvadesetak kilometara od mora, usred Hrvatske, kao da se izbjegličke kolone iz 1991. nisu nikada dogodile, kao da, na koncu, RH nikada nije bila međunarodno priznata u granicama koje je pri raspadu SFRJ utvrdila famozna Badineterova komisija.
Jer znali su to i krajiški čelnici, zbog čega su i uvježbavali masovnu evakuaciju stanovništva, takvo stanje nije moglo vječno potrajati.
No, iako bi danas o svemu trebali pričati hladne glave, uvažavajući povijesni kontekst i sve činjenice, neporecivo je da u Hrvatskoj i Srbiji i dalje prevladavaju dva nepomirljiva narativa. To je potvrdila i 26. godišnjica vojno-redarstvene akcije Oluja, kojom je Hrvatska povratila veliki dio teritorija koji je bio pod okupacijom gotovo pune četiri godine, a desecima tisuća građana omogućila povratak kućama nakon 4-godišnje agonije života u progonstvu u vlastitoj državi.
"Hrvati slave klanje Srba...", "Progon Srba u temelju države", "Hrvati veličaju proterivanje i ubijanje srpskog naroda: Ustaške orgije", samo su neki od naslova srbijanskih tabloida i mainstream medija u povodu obljetnice Oluje, a tu su i prigodne dirljive priče kao što je ona o "detetu Oluje", tj. o zastupnici Vučićeve Srpske napredne stranke u Narodnoj skupštini Sanji Lakić: "Od bebe iz izbegličke kolone do narodne poslanice"... Slične priče medijima u Srbiji ispričali su i nogometaši Crvene zvezde Miloš Degenek i Milan Borjan, poznat po tome što – iako podrijetlom iz Kričaka kraj Drniša - redovito naglašava kako on nije iz Hrvatske, nego "iz Krajine"...
U pozadini takvog narativa ignorira se kronološki slijed rata u Hrvatskoj, tj. ignorira se sudbine desetaka tisuća ljudi – uglavnom Hrvata – koji su morali iz svojih kuća još 1991., a Oluja se uzima kao svojevrsna "nulta" godina rata i "krunski dokaz" za genocidnu namjeru Hrvata koje nije zanimala uspostava teritorijalne cjelovitosti i suverenosti nego samo – kako se riješiti Srba. Oni Srbi koji su ostali u neokupiranom dijelu "ustaške države", a pogotovo oni koji su se priključili Hrvatskoj vojsci, u tu se priču ne uklapaju pa se niti ne spominju...
Isto tako, dobro znamo da je i dominantnom narativu povijesnog sjećanja na Oluju u Hrvatskoj dugo trebalo da se suoči s podacima o civilnim žrtvama i pojedinim osvetničkim likvidacijama srpskog stanovništva nakon Oluje.
Sjećate se one čuvene stupidne konstatacije bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića kako se u "u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločini"?!
No, danas ni to više nije tabu tema. Na lanjskoj obljetnici u Kninu, premijer Andrej Plenković je, među ostalim, kazao kako treba "imati hrabrosti i ljudskosti iskazati pijetet prema žrtvama drugih naroda, jer kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu žalimo zbog svih stradalih, žalimo zbog svih civila ne samo Hrvata, nego i Srba, kao i drugih nacionalnosti".
Na lanjsku obljetnicu Oluje u Knin, podsjetimo, po prvi je put došao potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a, bio je to Boris Milošević, dok je potpredsjednik Vlade, ratni zapovjednik Tigrova i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved posjetio Grubore, što je tada ocijenjeno kao "civilizacijski važna gesta".
Ove godine izostala je takva "razmjena" delegacija, uz poruku da je od simboličnih poteza važnije ono što se događa na terenu, koliko se stvarno pomaže povratak i integracija srpske manjine, na koncu da više nikad nemamo sela bez struje i osnovne komunalne infrastrukture. A pogotovo ne zato što bi se time iz bilo čije pozicije "kažnjavalo" stanovništvo zbog "pogrešne" nacionalnosti ili onoga što se u Domovinskom ratu događalo baš tu negdje...
Međutim, dva su narativa i dalje – radikalno udaljena. O tome je uoči obljetnice Oluje za beogradski Danas progovorio i Saša Milošević, potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, početkom rata novinar HRT-a: "Dvije su suprotstavljene 'istine' toliko snažne, monolitne, tako silno utvrđene sa svih strana (službenim obrazovnim, kulturnim, medijskim i ekonomskim politikama, pa onda i onim neformalnim, npr. popularnom kulturom) da drugačiji pristupi, u obje države, jednostavno nemaju šansi za značajniji društveni utjecaj. U lakšim slučajevima izazivaju čuđenje, u težim – ostracizam i prozivanje za simpatiju, pa i suradnju s neprijateljem. Umjesto da četvrt stoljeća od rata donese veće razumijevanje, dobili smo okamenjivanje ratnih narativa, pa čak i njihov revival"...
O pokušaju približavanja, ako već ne i usklađivanja pogleda na iste događaje ovih je dana progovorio i Sašin prezimenjak, Boris Milošević, potpredsjednik Vlade RH: "Za Srbe Oluja znači stradanje i egzodus, ali postoji svijest o tome da Hrvatska slavi svoju pobjedu, kraj rata, uspostavu jedinstva države, ustavno-pravnog poretka, i s brojnim Srbima s kojima sam razgovarao, bilo im je važno da se pokaže empatija i za srpske žrtve, a to je Plenković u govoru spomenuo i osudio je zločine poput Varivoda. U govoru je dao pravo javnosti i pogledu Srba na Oluju, a taj drugačiji pogled ne znači da se ne voli domovina ili Hrvatska, nego da imamo drugačiji pogled na neke stvari iz prošlosti".
Iz osobnog je primjera pokazao i kako to može izgledati u praksi, naposljetku i koliko može biti bolno: "Cijeli rat sam bio u Šibeniku, dio u Rijeci, nije to bilo lako prihvatiti, tu činjenicu da mi je baka ubijena mjesec dana nakon Oluje kad smo mislili da je sigurna, iako smo vidjeli pljačku i da svatko tamo hoda s oružjem i prijeti. Ali, evo, nažalost dogodilo se. Smatram da treba prijeći preko toga, pamtiti, ali ne zlopamtiti. Trebamo razgovarati o osobnim pričama i bolima, ali i kako smanjiti tenzije. 26 godina od rata moramo prevladati neke stvari u društvu i smatrao sam da svojim primjerom mogu doprinijeti tome”...
A za sve koji se ne mogu načuditi razlikama između hrvatskih i srpskih narativa, podsjetnik na činjenicu kako kod nas i bez toga postoje monolitne politike povijesti iliti kulture sjećanja, pogotovo kad su u pitanju događaji vezani uz Drugi svjetski rat i nakon njega.
Tako s desnice svako toliko stižu pokušaji relativiziranja, primjerice, i najtežih ustaških zločina, primjerice onih u Jasenovcu kao logoru smrti, dok se samu NDH, kvislinšku državu s rasnim zakonima, pokušava predstaviti kao "normalnu protupobunjeničku državu", kako je to (u svojoj analizi objavljenoj u "Političkoj misli", broj 1 iz 2018.) primijetila i dr. Mirjana Kasapović, ukazujući na trend jačanja revizionističke struje u hrvatskoj historiografiji (pri čemu, valja svakako naglasiti, revizionizam koji teoretski može biti posljedica otkrivanja novih činjenica, i zapravo je utoliko i dobrodošao, ne treba brkati s onim iza kojega stoji "navijački" ili znanstveno neutemeljeni pristup!).
Tu je i distanciranje od antifašističke povijesti Hrvatske zbog toga što je ona – ujedno i nešto što nas veže sa Srbima i komunističkim pokretom... A da ne govorimo o nevoljkosti da se raskrsti s ustaškim pozdravom "Za dom spremni!", pri čemu će teško pomoći i to što je njegovu zabranu zatražio, u povodu nedavno obilježenog Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugome svjetskom ratu, i saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi.
S ljevice pak čujemo, među ostalim, dociranja o pojedinačnim žrtvama nakon Oluje, ali će zato s lakoćom prijeći preko jedne od većih hrvatskih kolektivnih trauma, masovnih likvidacija bez suđenja nakon Drugog svjetskog rata, "jer su i drugi to radili"...
Desnima je onda to "dokaz" da je antifašizam današnje ljevice prigodničarski, ili kako bi to kazao Zlatko Hasanbegović, floskula; dok lijevi upravo u držanju desnice i njezinoj neosjetljivosti na manjine vide "dokaz" da su oni zapravo izravni sljedbenici nekadašnjih kvislinga...
Zato i ne čudi da onda, ovisno o svjetonazorskom predznaku, jedni komemoriraju jedne, drugi isključivo druge događaje i samo "svoje" žrtve. Potpuno odsustvo empatije i, ako hoćete, hladne glave i razuma nakon toliko vremena ne daju baš previše razloga za optimizam po tom pitanju... Kao da živimo povijest koja nikada neće proći, reklo bi se.
A nije pritom neka naročita utjeha da slične probleme u interpretaciji novije povijesti imaju i još neke države nastale nakon kolapsa socijalizma i raspada višenacionalnih država nekadašnjeg istočnog bloka, u kojima je bilo i pristaša nacista i antifašista, ali poslije poraza Hitlera nisu bile te sreće da dobiju demokratski sustav, nego su završile u lijevom totalitarizmu, kao recimo Estonija, u kojoj je mukotrpno suočavanja s prološću izazvalo nove tenzije i podjele u društvu te pravi "rat spomenika" (uklanjanje Brončanog vojnika posvećenog ulozi Crvene armije, a onda i spomenika estonskom vojniku u uniformi SS-a...).
Danas, srećom, živimo u demokratskom sustavu - ali mu se, očito je i po tome koliko smo podijeljeni i "teški" kad treba prihvatiti poglede i patnje drugih - teško prilagođavamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....