Nema tko ga ne zna u Mostaru, nema tko s istočne strane s njim pričao nije. A i kako bi ga se moglo promašiti, Safet Begović, svima znani kao Safa, legendarni je zanatlija sa Starog mosta, najfotografiraniji Mostarac. 79 mu je, još koji mjesec i evo 80. Već je neko vrijeme u penziji, ali i nadalje gura svoj đir: bijela košulja, bijele hlače, bradat, ljeti uvijek bos.
Ljeti gol do pasa
Dok je radio, vazda s fesom na glavi. Da, uvijek, i ljeti gol do pasa, tako da nema žene, nema djevojke koja se za njegovom pojavom okrenula ne bi. Onako skroz orijentalnom, isklesanom mlaćenjem čekićem po bakru. A još kada bi pred dućanom bacio na sklekove, bogme puno je njih Safu poželjelo za oca svoga nerođenog djeteta. Znate što se o njemu priča, da je 500 žena imao za života. Nema druge nego to čudo u srcu istočnog Mostara upoznati...
– Safa je legenda Mostara i Starog mosta. Safa je, bolan, sav stari Mostar u čovjeku. Safa naš, e kol'ko je taj žena imo, to je čudo od čovjeka. Dobri naš Safa, jebo majku što ga žene vole. Da to u red staviš, nahodo bi se od početka do kraja. Safa, to je kao da ideš u Rim da bi vidio papu. Tako je bilo i sa Safom, nisi mogo preko Starog mosta a da njega i dućan mu obišo nisi – evo što nam rekoše domaći.
I evo nam Safe, točno u podne na Starom mostu. Živahan, okretan, brz, sav u zimskom bijelom, s dugom bijelom bradom. Neretva je, odmah nam reče, podivljala, digla se visoko, u pet godina takva bila nije. A šetnica uz most nikada čišća. Nema turista, korona je sve sabila u kuće. Idemo mi u kafić, na kafu iz fildžana. Nešto od te bakrenarije je vjerojatno on svojom rukom, dok je radio, i napravio.
– Ja nosim kapu bijelu što nose Egipćani na Bliskom istoku. I dođu turisti i pitaju me koje sam religije, nacionalnosti. Ja im uvijek kažem, ja sam homo sapiens. I gleda mene jedan Mostarac, pa pita: "Je li bolan, što si ti to ono, homo, homo?" Kažem mu ja sam homo sapiens, a ti izgleda još nisi doguro do toga kada me pitaš što to znači. Uvijek je oko mene bilo veselja, narod se okupljao. Žene su me jako voljele. Uhhhh – veli nam Safet.
Čekić i knjige
Safa, rođeni Mostarac, izučio je za učitelja još u Titino vrijeme. A po naravi stvari, morao je nakon toga odraditi stipendiju. Njega je njegova poslala u Konjic. Safet je uvijek volio znati više, njega je zanimalo sve, ponajviše bit. A ne samo propagirana politika tipa – jaši Tito na čelu kolone, koja se tada prakticirala u svemu oko svih. I tako on odluči nakon nekoliko godina dati otkaz i vratiti se doma. Reformu u školstvu nije mogao dobiti, ali zato ju je mogao uvesti u svoj život. I počne učiti za zanatliju. Vrhunskog meštra u proizvodnji bakrenog nakita, posuđa, suvenira.
– Bilo je to 1967. Malo je turista dolazilo, samo Česi. Bili su uvjereni da su nas Rusi okupirali i da vrebaju iza brda. Malo-pomalo kupim ja dućan na Starom mostu. Imao sam ja i dom, ali u dućanu sam radio, u njemu spavao, prao se, jeo. Imao sam tu i kauč i tako sam tu boravio dan-noć – veli Safet.
Ali ne zato kako bi zaradio pare. Nee, nego da cure upozna. Nije morao, kao drugi, u kafiće ili na korzo dolaziti, kada je sve to sa svojom rječitošću i novim obrascem ponašanja stvorio u svom okružju. I kako bi mu se koja svidjela, a i on njoj, tako je kući poveo.
– Puno se njih s mosta pitalo pa kako to da sam ja imao takav uspjeh kod žena, a ovi ostali ništa. A oni mladi, zgodni, naočiti. Evo zašto, ja sam u dućanu uvijek sa svojim gostima pričo. O politici, književnosti, piscima, knjigama, filozofiji, životu, narodima, povijesti. Pun mi je dućan knjiga bio. I kako bi neko došao, ja bi reko "sjedite, popit ćemo nešto", pa bi se ljudi skupljali oko mene, uvijek je bilo smijeha, veselja, komunikacije. Zanimljiv sam im bio. Jer bi ljudi kada ti dođu očekivali nekoga tko ne zna ništa drugo osim rada s čekićem. Na prvu bi me doživljavali ko nekog urođenika. A onda bi se šokirali kada bi ja počeo pričati. Pa pričati stranim jezicima – veli Safet.
Kolege iz drugih dućana nisu se toliko trudili. Oni bi samo opleli po cijeni, nemušto je rekli na stranom jeziku, ili je napisali na papir. Safet je imao znanje, cure su na to kao opčinjene padale. A i goli torzo je tu vjerojatno imao učinka. U svakom slučaju, u Safinu dućanu je vazda bilo studentarije. A među njima i mladih, lijepih studentica.
– Turistima je moj izgled u bijelom bio interesantan. Onda i radio sam stari zanat. Nosio sam se uvijek tako, bosonog, u bijelom, gol do pasa. A onda kada radiš s čekićem, onda dobiješ i mišiće. Mlatiš bolan do po cijeli dan, tijelo ti očvrsne, imaš figuru, snagu. To je bila moja teretana. A tko to ne voli vidjeti. Evo 75 mi je bilo, a pita mene jedan Mađar, boksač, tu pred dućanom, da što treniram kada sam tako snažan. A ja njemu, 75 su mi godina što ću da treniram, radim s čekićem. Što mi više treba do toga. Evo vidi me ovde na fotografiji, ovo ja radim sklekove pred dućanom – veli.
I Splićanki je bilo
Tih 500 cura je brojka koja nas živo zanima. Pitamo ga je li istina da ih je tako puno prodefiliralo kroz njegov život. Preko malog dućana na Starom mostu. Smije se, kaže da je to jedan novinar izmislio, pa je ušlo u legendu. Spuštamo na 300, smije se i nadalje, mudro. Mora da je 400. Ma kakvi, džentlemen je uvijek džentlmen, šutnja je zlato. Kaže nam kako je svaka žena koju je poveo sa sobom bila njegova ljubav. I svaku je volio. Predmnijevamo ipak kako je ta brojka obilata. Gleda nas onim pametnim očima, brk mu se smije.
– Svaki dan sam ih vodio kući. Napadale me žene same. Vidile bi me, go do struka, mišićav, snažan, komunikativan, nije teško bilo. Jest, jest i Splićanki je tu bilo. Ja sam bio dobar s vodičima i oni bi ostavili neke turistkinje kod mene u dućanu, te koje su više voljele pričati sa mnom nego gledati starinu grada. Moj su tip studentice, posebno Njemice, fine, čiste, pametne, plave, crne, svakakve. Pito bi ih što rade, što čitaju, koju literaturu vole, kojeg pisca. Pa jesu li to pročitale, pa što misle o tome, pa bi ušli u raspravu. Pa bi se šokirale što ja sve znam. A ja sam stalno nešto novo učio. I nisam bio ko ovi drugi s mosta, koji su znali samo šablonski reći, jeste li slobodne, kada ste slobodne, i hoćemo li na večeru. Ne pali to kod žena. Ali ne mogu oni diskutovati o tome, kako će kada nisu znali – veli.
Jedna ga je očarala. Mlada Njemica Angelika, studentica koja je u Dubrovnik došla na odmor, s grupom. Kada je u dućanu upoznala Safu, više nije željela kući. Vodiču, a sve ih je znao, i uvijek su kod njega s grupom, svraćali, samo je rekao – ja ću je osobno dovesti u Dubrovnik. Angelika je dugo živjela u Mostaru, udala se za njega, a kući se vratila tek kada je Safa shvatio da mu ona neće roditi dijete. Bila je, kaže, prelijepa, najljepša djevojka što je ikada vidio; 18 godina mlađa, ona koja ga je smirila. I dandanas su u braku, čuju se, ali svatko živi na svom kraju svijeta.
Dom muzej
– Fino smo živjeli, fino smo se slagali, ali što je bilo, nikako djece. Ona je to zaustavila namjerno, a ja nisam znao. Meni ne treba žena ako neće roditi dijete, razumiješ, ti su odnosi drugačiji, nije to više muž i žena. Otišla je kući. Mjesec dana je bilo teško, a onda upoznaš druge. Imam ja po svijetu dosta djece. Ma svega je bilo, i problema, i javljanja, i selidbi, i skrivanja adresa... Kako bi vam rekao, ne mogu ja o brojevima, broj je samo broj. Nikada nisam nikome reko koliko ih je bilo. Ne znam ni ja. Ja s niti jednom nisam bio a da je nisam volio. Eto djece u braku imo nisam, ali jesam otac. Bila je jedna žena koja mi je rekla da oće sa mnom dijete i ništa više od mene. I da ne pitam nikada poslije gdje je dijete. Ja to nisam htio. Ali isto me prevarila – priča nam Safa o svom burnom, plodnom životu.
Njegov je život poseban, životan, nalik nekoj priči iz 1001 noći. Safet je dobar kao kruh, a opet nekako promiče kroz prste kao vjetar. I opet je stalan. Kaže nam kako će, kada otopli, svoj dom pretvoriti u muzej. Obećao je to davno. Pozvat će svoje prijatelje studente da mu pomognu. Veli nam da mu je granata spalila, porušila krov kuće. I u tome metežu morao je baciti veliku vreću s puno, puno ljubavnih priča koje su mu slali sa svih strana. Ali ima još puno izložaka koji će jednom ispričati priču o jednom poznatom Mostarcu, o starom zanatu, o tradiciji grada s Neretve, o čovjeku koji je simbol Starog mosta.
Jer Safet, koliko god gledao unaprijed, uvijek je čuvao ono što je bilo iza njega. Uvijek je bio korak naprijed od drugih, ali bi bdio nad onih tisuću iz povijesti. Iako je vrijeme prolazilo, a dućani sa Starog mosta mijenjali koncepciju rada, priklanjajući se kineskim, turskim tvorničkim suvenirima, on je i dalje držao svoj ritam.
Držim se tradicije
– Nikada nisam volio šablonu. I uvijek sam želio diskutirati o svemu. Puno sam u životu radio, i puno toga i napravio. Putem sam, evo, naučio i taj rad u bakru, čak sam i svog učenika odgojio. Eno ga, još uvijek radi. Nikada nisam radio ono što su drugi radili, ja sam koristio svoje ruke, stvarao tradicijski proizvod. Nisam kao drugi kupovao robu. I tako od prvog do zadnjeg radnog dana. Možda me zato ljudi zovu legendom i čuvarom Starog mosta. Evo vidite sliku, moj je portret u jednom uredu na Dalekom istoku. Dao sam puno puta intervjue. Mostar danas, pitate? Gubi se identitet u ponudi s mosta. Zavladala je masovka, komercijalizam. Tako je jednostavnije. Šteta – veli Safet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....