Ovo je Persidina priča. Ima 30 godina, nježne je, krhke građe, izgleda kao da joj je 20. Kaže se da ti život dade tereta onoliko koliko ga tvoja leđa mogu nositi. Ako je to točno, onda Persida ima ogromnu snagu, veću od one dvometraša. Da je stablo bila bi ogromni, čvrsti stoljetni hrast. Šibale su je velike nedaće, netko drugi bi na njenom mjestu pokleknuo. Ne i ona. Kaže nam kako je imala padova i uspona, padova i uspona. I da se padova ne želi sjećati, jer nove uspone gradi svaki dan. Moramo vam ovu priču ispričati zato što nas Persida Pavičić iz Solina svojim primjerom uči kako se za sreću treba izboriti. U 16-oj je sa sestrom blizankom Mandanelom ušla u "Maestral", u Dom za nezbrinutu djecu. U podružnicu "Miljenko i Dobrila", u Kaštel Lukšiću. Tu je ostala do 21. godine.
Izišle su iz biološke obitelji disfunkcionalnog ponašanja, socijalna im je služba odredila novo mjesto za život. Na vratima su ih dočekale tete. Djeca. Torta. Soba. Krevet. Mjesto za stolom. Red. Persida kaže kako im je dugo trebalo da se oslobode i otvoreno, bez zadrške pridruže ostaloj djeci u svakodnevnom životu. Bile su previše sramežljive, plahe, povučene, i kao blizanke i zbog težine života jako vezane jedna za drugu.
– Rođene smo u Hrvatskoj, 15 minuta razlike je između nas. Živjele smo i u Vrgorcu s bakom, s mamom i tatom smo provele djetinjstvo, školu. Ali bilo je nekih situacija, i tako, socijalna služba je odredila da nas se mora odvojiti i preseliti na novu adresu. Na novoj adresi, s novom obitelji, jer oni su postali naša nova obitelj, doživjeli smo neke od najljepših trenutaka u životu. Da, znam, ljudi misle kako je život u domu težak, usamljen, tužan. Ali tuge i suza može biti u svakoj obitelji. Bilo je i toga ispočetka, nije bilo lako, ponekad je bilo i burno, ipak dođeš u nešto novo, drugačije, s puno sudbina, nekih i puno težih od naše. Sve su sudbine u domu teške, zato tu djeca i dolaze. Ali vrijeme liječi sve, ubrzo smo stekle prijateljstva, dobile stabilnost, pažnju, brigu, razgovor, veselje. Zaboraviš na neke tuge od prije, jer ti dolaze nova ljepša iskustva. Dom je za mnoge pružao sigurniji, nježniji život od mjesta s kojeg su u njega došli – tvrdi Persida.
Uredniji život
Kaže kako puno djece u tim situacijama lako može skrenuti s puta, nekome u inat. Bijes rađa inat, inat stvara često i bijeg u loši pravac. Kaže kako se i ona mogla okrenuti za životom koji je imala, mogla je početi raditi probleme. Ali nije, uz podršku koju su dobile, ona i sestra su dom prihvatile svim srcem. Toliko da im ono prije više nije toliko puno nedostajalo.
– U novoj kući je bilo urednije, kako bih rekla, znalo se vrijeme za doručak, za ručak, večeru, za školske zadaće. I za obavljanje radnih zadataka, recimo čišćenje prostora. Svatko je u nekom trenutku bio reduša s tjednim zadatkom. Znalo se vrijeme i za spavanje i za jutarnje dizanje. Za izlete. Bilo je puno vremena i za razgovor. Roditelje tada nismo puno viđali, nismo s njima često razgovarali. Ali znali smo kako su nam od sebe uvijek davali najviše što su u tom trenutku mogli – veli.
Dom im je donio i nove navike. Učio ih je odgovornosti, tete su ih stalno poticale, pregledavale im ocjene, savjetovale. Kada su bile bolesne, sjedile bi uz njihov krevet, mjerile temperaturu, vodile ih liječniku. Brinule su se, kaže, o njima.
– Mi smo im bili još jedna obitelj, znate, imali su oni doma svoje obitelji. Ali imale su puno ljubavi i nježnosti i za nas. Bile smo tu sigurne, zaštićene – govori Persida.
Osjećaj doma, makar on bio i nekonvencionalan, drugačiji od onog klasičnog obrasca, ovdje je, u ovoj mnogoljudnosti, živio punim plućima. Persidine oči se smiju kada se sjeti tog razdoblja. Smiju se na spomen tete Jelene, pritom misli na Jelenu Burazin, ravnateljicu "Maestrala", koja ju je preko poruka s mobitela pratila u noći kada je rađala djevojčicu Nelu. Smiju se i na spomen tete Spomenke koja je i danas njen anđeo čuvar.
– Biti odgojitelj u domu ne postaješ slučajno, eto samo zato što te put tu nanese. Onaj tko tu uđe zna da će u toj kući imati ogromnu odgovornost. S nama su živjele, učile nas životu, pripremale za izlazak vani. Promislim ponekad kako smo imali privilegiju, neka djeca iz nekih normalnih obitelji nemaju svoje roditelje toliko za sebe. A mi smo naše tete imali stalno. U kontaktu sam s brojnima iz doma, mnogi su danas završili fakultete, imaju svoje obitelji, rade – otkriva.
Nova tragedija
Završila je srednju školu, smjer ekološki tehničar, upisala je i Teološki fakultet. Izišla je iz doma, sestra i ona su krenule u samostalni život. A onda se dogodila tragedija. Mandanela, tada već majka dvogodišnjeg dječaka Davida, teško je obolila, i u 25-oj godini umrla. Persida je ostala bez svoje sestre, svog najvećeg "supporta". U tom trenutku je napravila najplemenitiju stvar na svijetu, malog dječaka je odmah uzela sebi, postala mu je skrbnica.
– Bolno mi je o tome misliti, bolno mi je o tome pričati, koliko god vremena prošlo od smrti moje sestre, bolno mi je i dalje. Nikada mi ta rana zacijeliti neće. Niti sekunde nisam dvojila, njen sin je i moj sin. Njen David je i moj David. On je moja krv, on mi je u tom trenutku došao kao melem na bolnu ranu, on je to moje malo srce koje mi je pomoglo olakšati strašnu tugu zbog njene prerane smrti. David me od početka zove teta, on zna sve, često odemo na mamin grob, smije se kada gledamo naše slike. Kaže mi ovo je moja mama, ovo si ti teta, a ovo sam ja. Sestra i ja jako sličimo. Kada je ostao bez mame samo sam rekla "ti si moja beba, ne dam te". Uzela sam ga sebi, sve se na sreću brzo riješilo, i taj mali tada dvogodišnjak, danas moj osnovnoškolac postao je moja obitelj. Imala sam tada 25 godina, studirala sam, živjela kao podstanar, ništa mi nije moglo stati na put – ističe.
Bilo joj je teško, nije o odgoju djece znala ništa. Ali za Davida je bila spremna sve naučiti. Sto puta se tada mučila pitanjima je li nešto loše napravila, je li maleni dosta spavao, dobro jeo, je li dobro postupila kada je uhvatio temperaturu, je li se dobro brine o njemu.
Mama od 0 do 24
– Nisam ništa znala na početku, ali srećom, imala sam moje prijatelje i tete iz doma, uskakale su mi na svako moje pitanje i strahovanje. Bile su tu za svaki savjet, za svaku situaciju, za svaki problem. Davno sam izišla iz doma, ali one su i dalje moje tete i snaga, i imala sam sreću što su ušle u moj život. I u njemu ostale – kaže.
Putem je upoznala i svog supruga Igora koji ih je prihvatio svim srcem. Dobila je s njim i kćerkicu Nelu. Nela kao kratica od Mandanela. Život ide dalje, studij je zbog brige oko djece nažalost morala napustiti. Postala je mama s radnim vremenom od 0 do 24, koja se od djece ne odvaja ni sekundu. Kaže kako svaki dan uči kako biti mama. Na sreću sada ima i dobro zaleđe, uz supruga tu je i njegova obitelj. A i prijatelji su tu kada treba uskočiti.
– Dom je bio moj dom, obitelj u kojem mi nikada ništa nije falilo. Imali smo sve, hranu, odjeću, knjige, školski pribor, pažnju, brigu, razgovor, nježnost, toplinu. Uvijek je bilo puno ljudi, uvijek je puno ljudi pristizalo – navodi Persida.
Danas je u dobrim odnosima i s mamom i s tatom. Ode im u posjet, dovede unučad. Kaže kako se danas puno više s njima druži, više priča o svemu. Osim o starim vremenima, neke se rane ipak ne trebaju otvarati.
– Pitaju me ljudi kako sam sve to uspjela proći. Vjernik sam veliki, to mi je dalo snagu. Iako, moram priznati, ima ta jedna rupa unutra, stoji, tu kraj srca, duboko, to je kao neka praznina, nedostatak. Ali ipak, hrabro ideš dalje. Vjerujem u bolje i ne želim se prisjećati lošeg. Nema odustajanja, život je borba. Imam sada svoju obitelj, svog Igora i našu djecu. Svoje drage ljude, među njima i prijatelje iz doma. I znate što želim svojoj djeci, želim im zauvijek utisnuti ove riječi – teta je tu, voli te puno i čuvat će te od svega. I mama je tu, voli te puno i čuvat će te od svega. Ja biram sreću, životu u inat – veli Persida.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....