Uma Thurman, Catherin Zeta-Jones, Morgan Freeman, Robert de Niro, Bryan Ferry, Sofija Loren, Al Pacino… i mnogi drugi. Tako njih stotinjak imena poznatih svjetskih glumaca i pjevača već neko vrijeme „nastupa“ u Pišaču. Malenom zaselku na pola puta između Udbine i Korenice. Točnije na Krbavi, gdje su pedesetosmogodišnji Kaja Guina i njegova godinu starija supruga Susanne Guina Staničić njihove likove utjelovili travničkim, ličkim, zatim romanovskim (ruskim) i merino ovcama.
Imena slavnih ličke ovce su zaslužile, ne iz zlobe, već ljubavi prema pjevačima i glumcima jednog vremena koje je ovaj bračni par prije nekoliko godina ostavio u Trogiru. Zamijenivši kale tog romaničko-gotičkoga grada zelenim ličkim pašnjacima. Za mnoge teško shvatljiv potez, ali...
A sve je počelo davno. Prije dvadesetak godina kada su Guine odlučili prenapučeni grad i turističku vrevu zamijeniti mirnijim mjestom. Daleko od stranaca i njihovih neprimjerenih navika. Gužve, strke, nemogućnosti parkiranja i svih onih loših strana turizma na hrvatski način.
- Parola je bila - idemo u Liku, nećemo ništa raditi. Bio je to zanimljiv pothvat. Prvi naš pokušaj bio je, alkarskim rječnikom kazano, u ništa. Pet godina kasnije, 2011. godine, uz pomoć tadašnjeg ličko-senjskog župana Ernesta Petryja kupujemo svoju prvu nekretninu.
Taj snijeg koji nas je dočekao bilo je nešto strašno. Nisi mogao prst pred sobom vidjeti, kamoli čovjeka. U svoju kuću su nas primili susjedi, kod kojih smo povremeno spavali dok smo uređivali svoj novi dom. Bio je to derutan, zarastao prostor u čije smo uređenje uložili dosta vremena, bome i truda. Riječ je o starom objektu, više vikendici jedne srpske obitelji koja je tu prije rata povremeno dolazila kada bi iz Beograda, gdje su živjeli, putovali prema moru. Preko rodbine koja živi nedaleko od nas došli smo u kontakt s njima i kupili kuću i okolno zemljište - sjeća se tih ličkih početaka Kaja Guina. Prvih suza, nostalgije za starim domom i onog turbulentnog vremena obnove kada ste u biti udaljeni od svega, a dosta vam toga treba.
Onda je krenula „dostava“ iz Trogira. Sva njihova rodbina i prijatelji počeli su ih zasipati stvarima koje im više ne trebaju, a bračnom paru iz Trogira bile su od nasušne potrebe.
Dvije godine kasnije Kaja zajedno sa svojim njemačkim ovčarom dolazi stalno živjeti u novoobnovljeni dom. Mada je do sadašnjeg stanja trebalo još mnogo toga odraditi.
Davno je u vodu palo ono njihovo geslo o neradu u Lici, pa su dodatno preformulirali svoju prvotnu namjeru kupivši prvo pet koka i isto toliko janjaca.
- Pošto o tom poslu uopće nismo imali nikakva iskustva, što uz pomoć interneta, što susjeda, dudom smo zadojili svoje prve janjce koje sam kupio u selu. Kada su susjedi vidjeli našu ljubav prema životinjama, počeli su nas darivati i ovcama i janjcima. Mislio sam da će nam to biti zabava, koja se s vremenom, eto, pretočila u ozbiljan posao. Sada imamo stotinjak ovaca i sedamdeset koka, s ozbiljnim razmišljanjem da povećamo matični fond.
Naposljetku nam je došla ideja da nabavimo i prasad. Pošto je cijela naša stočarska priča krenula iz jednog kokošinjca, gdje su u početku stajali i pilići i janjci, to je bila i početna stanica za svinje. Prvo sam dobio ženku „duroka“, svinju američke pasmine koju sam počeo pariti s „divljakom“.
Prije tri godine kupljenim malim mužjakom divlje svinje, danas veprom teškim preko tristo kilograma - dodaje Guina.
Jednim dijelom uz pomoć EU fondova, ali i vlastitim novcem, ovaj fetivi Trogiranin započinje gradnju moderne staje za ovce. I još nekoliko popratnih objekata. Posebnu ulogu odigrali su stara poljodjelska mehanizacija i moderni priključci. Jer brojno stanje ovaca tražilo je i dostatnu hranu. Onda počinje nova epizoda u životu ovog bračnog para.
- Radilo se bez stanke. Bila je namjera da barem na dva dana malo odmorimo, otputujemo…, ali ne da se „usranom do potoka“. Krenuli smo jednom tako posjetiti njemačku zanimljivost Orlovo gnijezdo u južnoj Bavarskoj. Sjeli u auto i nedaleko od kuće susretnemo susjeda s molbom da mu pomognemo balirati sijeno. Sve ostavimo i uhvatimo se balirke. Eto, to je naše prokletstvo. Koliko smo samo puta htjeli otići u Trst, samo popiti kavu i natrag. I sjetiti se jednog vremena kada smo znali često po rebe odlaziti u taj talijanski grad. Međutim, nikako… I sad vi meni recite, kako ovo napustiti i krenuti negdje. Bojim se teško - sliježe ramenima naš domaćin.
Jedan od razloga promjene života i podneblja u kojem su živjeli svakako je i zdravlje. Susannne je bolovala od vrlo rijetke bolesti, duboke venske tromboze koja je uzrokovala emboliju pluća. Jedna je od prvih iz Hrvatske koja je operirana u klinici u Beču od ove bolesti.
- Tijekom operacije od mene su pluća bila udaljena tri metra. To vam govori o kojoj se vrsti bolesti radi i koliko teškom operacijskom zahvatu. Kao teškom plućnom bolesniku, život u Dalmaciji, u prenapučenim gradovima i s paklenim vrućinama, za mene bi značio smrt. Ovako sam ovdje našla i spokoj i zdravlje. Trajno sam se preselila prije godinu i pol. Cijelo vrijeme do tada radila sam u čarteru. Najprije vlastitom, ja i suprug, a danas bukiram za druge, odavde iz srca Like.
Na tih šestotinjak metara nadmorske visine i ljeta su ugodnija. Pogotovo noći, kada treba i dekica da se utoplite.
- Ovo je meni zdravlje. Stoga sam zavoljela ovo mjesto. Posebno poslove oko životinja. Kaja otiđe za ovcama na pašu ili balirati sijeno za zimnicu, dok se ja paralelno brinem o prascima i kokama, čiji broj definitivno moram podebljati. Sva jaja prodamo ili šaljemo djeci. Sada s njima eksperimentiram. Odnosno njihovim bojama. Od zelenih, onih klasičnih, do crvenih i bijelih. Svih boja i veličina. Trenutno u inkubatoru imamo jaja iz kojih ćemo za koji dan dobiti piliće. Ono što je zanimljivo je podatak da do prije koju godinu uopće nismo jeli meso svojih životinja. Posebno janjaca. Iako smo imali svoje životinje, meso za kakvu feštu kupovali smo u trgovačkim centrima u Gospiću ili Zadru. Nismo mogli ubiti životinju, a to ne možemo ni danas, kada smo je zavoljeli do te mjere da smo svakoj našoj ovci dali ime.
S vremenom smo počeli konzumirati i naše meso, ali njihovu egzekuciju prepuštamo nekom drugom. I od mesa i od jaja, tek treći dio prodamo. Imamo veliku obitelj, pa dok sve raspodijelimo, ono što ostane, to prodamo - ističe Susanne, koja je s vremenom postala i veterinarka. Priučena, naravno, jer su je životne okolnosti na to primorale. Onda sada bez problema detektira svaku bolest kod životinja. Cijepi piliće, ovce, prasce… sve što treba.
Cjepivo kupi jer svaki izlazak veterinara iz Udbine znači izdvojiti pedeset eura. Ovako joj je puno jednostavnije i isplativije.
Njezino medicinsko znanje spasilo je glavu njezinu Kaju.
Naša domaćica, inače porijeklom iz Basta, nedaleko od Baške Vode, sa sobom u Liku donijela je i dvije košnice pčela. Dar njezina ujaka uskoro se upeterostručio. Desetak košnica koliko sada imaju daje pristojnu količinu meda. Uglavnom se radi o obiteljskim potrebama. Za čije se resurse brine upravo Kaja. Mada ne ispadne uvijek onako kako ste planirali, pa je njihov „timaritelj“ „upao“ u vrzino kolo, odnosno u roj pčela koje su ga ubole na 54 mjesta. Bio je u teškom stanju, ali pribranost i znanje pokazala je upravo njegova supruga. Budući da je uz sebe imale lijekove koji spadaju u skupinu kortikosteroida, spasila ga je do dolaska hitne medicinske pomoći.
- Jednostavno se čovjek na sve navikne. I u zdravlju i u bolesti. Bilo je i teških dana, ali ozbiljno vam velimo, ovo mjesto više ne bismo mijenjali nizašto na svijetu. Ovdje smo pronašli svoj mir, zadovoljstvo i zdravlje. Ništa nam nije teško, iako smo se oboje s ovim poslovima susreli prvi put u životu. I još ćemo vam nešto kazati. Kada ste zvali da napišete reportažu o nama i našem životu u Lici, na prvu smo vam htjeli ispričati sve ružno. Samo iz razloga da ne bismo potaknuli koga na dolazak u ovaj naš raj. Međutim, nismo željeli biti toliko skučeni, osobni, pa vam sad "otprto" kažemo: bježite iz gradova, ako želite sebi dobro - poručili su na kraju Kaja i Sussane Guina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....