Bivši igrač Partizana i reprezentacije Jugoslavije, 63-godišnji Cetinjanin Ljubomir Radanović imao je vrlo uspješnu nogometnu karijeru, ali ostat će upamćen po odlučujućem golu na Poljudu protiv Bugarske 1983. godine, zbog kojega se Jugoslavija plasirala na Europsko prvenstvo u Francuskoj. Taj je gol dao samo par minuta prije kraja utakmice kod rezultata 2:2, a ni jedan sportski reporter nije slavio jednog sportaša kao što je legendarni Mladen Delić nakon toga njega slavio riječima: “Ljudi moji, je li to moguće? Radanović, Radanović!” I tako nekoliko puta dok mu nije puknuo glas.
Radanović je i sada ponosan na to što je tada bacio u trans 20 milijuna stanovnika bivše države, ali pomalo mu i smeta kad se cijela njegova karijera svede samo na taj gol. Na nedavnom susretu nogometaša bivše Jugoslavije organizatori iz Ulcinja prvi su ga pozvali da dođe na pozornicu pri predstavljanju nogometnih legendi i time su mu učinili veliku čast, ali na svakom koraku gotovo svi su ga “zamarali” s onim Delićevim uzvikom s Poljuda.
”Je, je, sve je moguće...”, govorio je Radanović uz osmijeh svima koji su ga podsjetili na taj događaj, a jedna gospođa toliko ga je oduševila da ju je zagrlio.
– Žena mi donijela da potpišem svoj poster iz jednog tjednika kada sam bio mlad i lijep. Donosili su mi fotografije sa splitskog aerodroma. Ja na fotografiji s dvogodišnjim sinom Gavrilom kojeg držim u naručju nakon što smo, poslije utakmice, pokojni Milorad Ješić i ja s obitelji letjeli za Beograd. Vjerujete li da ja Mladena Delića nikada osobno nisam upoznao? A proslavio me je! Dobro, i ja njega...
Tek mi je sutradan vaš kolega Zoran Milović iz beogradskog “Sporta” rekao za Delića i tu njegovu ekstazu. Nakon što sam dao gol, najvažnije mi je bilo preživjeti. Najprije je na mene skočio Zvezdan Cvetković i oborio me na tartan stazu, a kad sam pao, svi su skakali po meni; koljenima, laktovima. Bilo je i par udaraca mojom glavom o tartan stazu. Sreća da je tartan bio mekan, a moja glava tvrda – prisjeća se Radanović događaja koji se zbio 21. prosinca, dakle prije skoro 39 godina. Da nismo žurili s tekstom, mogli smo ga objaviti na godišnjicu.
’Obitelj na stadionu?
Bato, kako Radanovića zovu, kaže da mu je obitelj bila najveći protivnik kad je igrao.
– Nisam volio da moji dolaze na stadion. Ali potrefilo se da su baš tada protiv Bugara na Poljudu bili i supruga Svetlana i sin Gavrilo i stric Krsto, koji je inače i živio Splitu. Tamo mi još živi strina Goga, koju obožavam. Ja sam otišao za reprezentaciju igrati protiv Walesa i žena je odlučila doći s malim kod mojeg strica da ne bi bila sama s djetetom sedam dana u Beogradu. No nije se usudila otići na utakmicu dok joj stric nije rekao: “Idemo, ako izgubimo, nećemo ni reći da smo bili na stadionu, a ako pobijedimo, slavit ćemo, pa se Ljubo tada neće ni ljutiti” – prisjeća se Radanović uspomena na svoje preminule – strica i ženu, te sina, koji i sam sada ima dvoje djece. Ljubo ima i sina Marka. Na obojicu je jako ponosan jer su uspjeli u životu i mimo nogometa.
– Gavrilo, koji je dobio ime po mojem pokojnom ocu, menadžer je u velikoj transportnoj firmi, 37-godišnji Marko govori šest jezika i aktivan je i u turizmu i u nogometnom menadžerstvu. Svi živimo u Belgiji, gdje sam igrao. Ja i pokojna žena uvijek smo bili prijatelji našoj djeci, ali ja sam uvijek bio oštriji. Za mene se i na terenu i u životu znalo da sve mora biti perfektno, korektno, iskreno i čisto, a moja pokojna majka Branka, koja me je oblikovala kao čovjeka, bila je puno drugačija od mene.
Toliko me je podržavala u svemu da se na nju znala opasno ljutiti moja sestra Tanja, kojoj je to jako smetalo. Kad ja odlučim da neću ići u vojsku, ona bi rekla: “Pa dobro.” Kada sam odlučio da neću studirati u Dubrovniku, nego u Sarajevu, reče mi: “Pa dobro si odlučio.” Ja joj kažem: “Majko, kupit ću auto”, a ona će: “Neka, tako i treba.” Recite sada, bi li se itko od vas tako ponašao prema svome djetetu, a da ne zna gdje je, kamo ide, što radi? To je bilo veliko povjerenje moje majke u mene, a ne nebriga.
Pokojni otac nikada mi nije oprostio što mu nisam dopustio da bude sa mnom kad smo iz Cetinja došli na pregovore u Partizan. Mi čekamo u bašti Humske 1 da nas pozovu, a kad su me pozvali, ja starome rekoh: “Ti ostani tu, sam ću!” Od toga se oporavljao cijeli život. Rekao mi je na kraju da mi je to oprostio, ali da nije zaboravio.
Uvijek ‘na svoju ruku’
Radanovića su na terenu zvali vuk samotnjak, ne zato što se nije družio sa suigračima, nego što je imao svoje jake stavove od kojih nije odustajao i po cijenu da ga se krivo pogleda, pa i sankcionira.
– Nisam ja neki lud tip, ali uvijek sam bio na svoju ruku i radio kako mislim da treba i da je pošteno. Nikada nisam bio za klanove, podjele, uvijek sam težio biti korektan i pošten. Meni je u reprezentaciji Jugoslavije Marko Mlinarić iz zagrebačkog Dinama bio jednak prijatelj i kolega kao moj suigrač iz Partizana. Nisam bio ni za šlamperaj, klanove. Znam da su mi zamjerili Safet Sušić, Zlatko Vujović, Faruk Hadžibegić i ostali kada sam bio protiv njihova stava da se stariji igrači u reprezentaciji moraju držati zajedno. Rekao sam im da nas starije selektori ne trebaju ni pozivati ako su mlađi jednaki kao mi ili bolji.
Smatrao sam da i oni nešto trebaju zaraditi i steći nogometno ime kako bi postigli dobar transfer. Ne zaboravite, tada se išlo u inozemstvo s 28 godina, a dotle se životarilo. Isto i dok dok sam ja bio mlad, govorio sam za Luku Peruzovića: “Pa hoće li taj propustiti neku utakmicu da i mi mlađi nešto zaradimo?”
Znao je Radanović prigovoriti i selektorima, a znao je ošamariti i svoga suigrača. Sve kako bi dotjerao pravo i pravdu na istu stranu ulice.
– Jako mi je smetao šlamperaj u vođenju reprezentacije Jugoslavije jednog selektora i njegova stožera. Mi svi u trenirkama, čekamo u autobusu, a on kasni dvadeset minuta i dolazi u nekakvim trapericama. Morao sam mu prigovoriti, iako je bilo i starijih igrača od mene. Ili dok sam igrao u Partizanu... Morao sam ošamariti jednog mlađeg igrača koji je počeo vrijeđati kapetana momčadi i mojeg cimera zato što mu je prigovorio da ne zaranja plastičnu čašu iz koje pije u veliki kotao s čajem. Red se mora znati, zato i nisam napravio neki veliki biznis u sportskom menadžerstvu jer tamo perfekcionizam nije baš dobrodošla riječ – kaže nam Bato, koji je nadimak dobio po svome stricu i imenjaku koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao borac Pete proleterske brigade.
Igrao i s temperaturom
Gleda Ljubomir sve, ali rijetko o tome govori. Naročito o odnosu roditelji – sportaši.
– Roditeljima nogometaša savjetujem da djeci ne postavljaju levele koje oni ne mogu dosegnuti i da ih zbog toga kritiziraju. Eto, neka se ugledaju na moju majku! Podržite djecu, ali znajte njihove granice!
Vi ste “dosegli” da nakon 34 odigrane utakmice niste otišli na Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine, a imali ste tek 28 godina?
– Karakter čovjek ima ili nema, a ja sam ga imao. Govorio sam što sam mislio i nisam razmišljao o tome tko je taj kome se obraćam: Bog, otac ili sin. Eto, nešto zbog karaktera moraš i platiti! Ja sam ponosan, na primjer, što sam u jednoj godini s Partizanom odigrao sve 34 utakmice u prvenstvu. Čak sam odigrao i jednu utakmicu s temperaturom 38, a čuvao sam fantastičnog pižona Petrovića. Izašao sam na poluvremenu, a nastup se bilježi, kao i rezultat 0:0. Za reprezentaciju sam odigrao 34 utakmice i uvijek sam bio u prvoj postavi, osim u dva slučaja. Prvi put protiv Luksemburga, kada u gostima nismo mogli dati gol pa je uveo špica umjesto mene, a drugi put nakon mojeg dolaska iz vojske.
Tada sam bio na klupi, ali tada su nas Englezi i deklasirali. Svi spominju taj gol na Poljudu, a ne kontinuitet i profesionalnost u karijeri – reče nam ovaj gospodin čovjek.
– Napišite i da se sjećam Splita, ne samo po dolascima kod strica i po golu na Poljudu, nego sam u Splitu na staroj Plinari kao 14-godišnji pionir Lovćena odigrao protiv Hajduka svoju prvu utakmicu pod reflektorima. Bio je to za mene tada isto jak osjećaj kao kod onog gola tri kilometra dalje na Poljudu koji se dogodio desetljeće kasnije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....