Silvana Dželalija iz Splita po mnogočemu je - neobična žena. Ta 59-godišnjakinja, za početak, barem osam mjeseci godišnje provede - u vlakovima. Kao oksimoron, nadalje, zvuči činjenica da se - prema vlastitoj evidenciji - u životu selila 72 puta. Znamo, Silvana sad djeluje kao neki Antuntun, ali ona zapravo nije nimalo ekscentrična, dapače, jednostavna je i normalna, k tomu izuzetno srdačna osoba.
Njezin je život osebujna priča (zato sad i čitate o njoj), a u srcu je pomalo lutalica, to je sve. No, ujedno je i vrlo obiteljski tip, ima divnu familiju koja joj je svetinja i sidro kojem se vraća.
Silvana je jedina žena u Hrvatskoj koja radi u sektoru ugostiteljstva u vlakovima, u poduzeću koje smo nekad zvali Hrvatske željeznice, a danas HŽ-Putnički prijevoz (HŽPP). Silvana je žena koja voli vlakove, daljine i putovanja - pa makar i ona na predvidljivim, ponavljajućim rutama. Vlakovi uvijek donose nove priče, nove ljude i sudbine.
Kaže se da je "svoje tajne najbolje ispričati potpunom strancu". Silvana se naslušala puno priča i sudbina na ruti Split - Vinkovci i obrnuto, ona živi u ritmu vlakova bez ijednog slobodnog dana u cijeloj sezoni (koja uključuje predsezonu i posezonu).
Ona se jedina javila na natječaj za koncesiju za vlačni vagon-restoran HŽPP-a.
Godinu ranije koncesiju je imao čovjek, njezin daljnji rođak koji je od toga nakon jednogodišnjeg ugovora odustao jer je procijenio da mu se ne isplati. Pa se javila Silvana, preuzela koncesiju za svoj vagon na turi iz srednje Dalmacije do istočne Slavonije. Sada taj vagon čisti i održava, nabavlja za nj piće i nešto hrane (za početak samo grickalice), jedina radi u njemu i to po cijele noći - važno je reći da se radi o noćnim vlakovima s polaskom iz Splita u 21 sat, dolaskom na peron Vinkovci ujutro u deset, pa natrag iz Vinkovaca za Split u 17 sati.
Tko bi pratio taj ritam vlakova, prihvatio takvo radno vrijeme? Silvana.
- Prvi put san se vozila vlakom s drugom Titom, kad sam bila tinejdžerica. I mogu vam reć da se nigdi nisam naspavala ka u vlaku. Ljulja te ki malu bebu! - veselo će Silvana.
Danas spava minimalno, navikla je na nekoliko sati sna, a ovaj posao voli kao da je bogomdan.
- Ja stvarno volin ovako, bit stalno na putu, slušat vlak kako klopoće, priskočit ljudima i skuvat kavu ako oće i u tri ure u noći. Ili zgrijat mliko za bebicu u vlaku. Iman krasne kolegice i kolege, ljude iz Vinkovaca, Dalmacije i Zagreba koji također putuju ka kondukteri i vlakopratitelji. Mi smo vam familija, uvik netko donese čvaraka, kulena, domaćih pomidora. Danas san skuvala čobanac, morate ga probat; naše su smjene duge, treba se okripit, popit kavu. Za nas koji radimo nema alkohola ali putnicima niko ne brani popit pivo ili nešto kratko - ljudi su često na putovanju vlakom zapravo na početku svog godišnjeg odmora i imaju pravo na malo opuštanja. Ma i zapivamo mi nekad u vagonu - veli srdačna restoraterka iz vjerojatno najosebujnijeg sektora u Lijepoj našoj koja - za razliku od spomenutih kolega iz HŽPP-a - nema slobodne dane. Vagon-restoran (kafeterija) radi stalno, a ona je jedina djelatnica.
No, budući da u udobnim vlakovima HŽPP-a ipak nema tuševa, Silvana se u predasima između vožnji odlazi osvježiti i presvući kući u Split, odnosno u unajmljeni stan u Vinkovcima kad je onkraj naše zemlje.
- Kad svi putnici odu, najprije iza njih očistim svoj vagon, pa tek onda kući. Pod tuš, odspavat koju uru i onda opet natrag, uru vrimena prije ostalih triba doć i napravit pripremu, napunit vitrinu s ponudom, zagrijat kafe-aparat, poglancat čaše. I onda kreće posal, uvik uz ćakulu, znate i sami da puno ljudi u kafić zapravo dolazi ne toliko zbog pića nego zbog malo razgovora, nekad i utjehe. Dica dolaze po čips, a neka i zato jer im fali roditelj na putovanju; posebno sam osjetljiva na njih, pa im nastojim pomoć ili dat savjet. Zato mi je Knjiga dojmova puna pohvala, najviše od te dice koja me zovu "teta Silvana" - priča nam ta draga žena s podočnjacima, ali najtoplijim osmijehom koji ćete susresti u bilo kojem kafiću.
Klinci HŽPP-om putuju besplatno, zato su brojni, ali u svom se poslu "teta Silvana" susreće s raznim generacijama i profilima ljudi. Navikla je na komunikaciju, nekoć je desetljećima radila - u zlatarnicama.
- Po profesiji sam zlatar-majstor(ica), zanat sam izučila u Njemačkoj - tamo su me upisali otac i maćeha koja me nije volila, zato jer se tada praksa za šegrta u zlatarskom obrtu plaćala, a maćeha me smatrala teretom. Nažalost, otac mi je umra prije nje, ona me izbacila, ali me na poslu zadrža dobri gazda kod kojega sam šegrtovala jer je vidija da sam vridna i poštena. Tako san zavolila taj filigranski rad koji je puno opasniji i delikatniji nego šta ljudi misle. Tu se barata kemikalijama opasnim za život, ruke su mi još pune ožiljaka... Kasnije san dugi niz godina radila u Hrvatskoj, za krasnog čovika, Albanca, koji je ima butige po ciloj zemlji. Vidija je da, osim za posal u radioni, iman i dara za komunikaciju s ljudima, pa me sve više stavlja u sektor prodaje. I tako je svatija da san za kontakt s ljudima - nebrušeni dijamant - smije se naša sugovornica.
Gazda ju je potom, uz njezinu suglasnost, prebacivao da uhoda posao u nove dućane koje je otvarao po Hrvatskoj, pa je tako živjela na otocima, u Zagrebu, Kninu, Rijeci, Ogulinu, Zadru, Gospiću, Makarskoj, Omišu, naravno i u Splitu... Cijelo to vrijeme, međutim, njezina obitelj - sin i kćer, te suprug - nisu patili jer su bili maksimalno zajedno. I danas su, jer Silvana svaku pauzu između vožnje vlakovima koristi da ode k svojima, a kad se zaželi unučića Ante, suprug joj i dječak ekspresno - stižu u Vinkovce. Pa nije Slavonija kraj svijeta, uostalom ljubav Dalmacije i Slavonije za familiju Dželalija ima posebnu dimenziju!
- Ne bi ovaj posal radija svatko, triba bit malo vagabundo u duši. A ja vlakove volim, zbog ovoga sam kafića u vagonu čak zatvorila i penziju! Umirovila sam se u zlatarskom obrtu jer je nakon korone gazdi puno pao posal, a i meni se pogorša vid; uvik ću pamtit te lipe godine kad sam radila za njega, ostali smo prijatelji, zlatarstvo mi je obilježilo život. Jedino šta mi je falilo je više komunikacije s ljudima; znate i sami da zlatarnice nisu frekventna mista, tu ponekad uđe tek nekoliko ljudi dnevno, nije to trafika di svratiš po duvan. Zato se sad u vlaku išćakulam s ljudima do mile volje, donesem nešto i za marendat, imam tu i knjige ko oće čitat. Zavolila sam čitanje u pauzama kad u zlatarni ne bi bilo mušterija. Načitala sam se toliko knjiga da bi mogla dva fakulteta završit - priča nam srdačna restoraterka.
U svom je neobičnom kafiću kreirala vrlo korektne cijene: kava je dva eura, ni druga pića nisu puno skuplja, sve je do tri eura.
- Ovo su vlakovi, ne zaboravite; njima ne putuju bogataši, barem ne još - smije se.
- Vlakovima putuju normalni ljudi, umirovljenici, dica, studenti, romantičari, oni kojima se ne žuri. Tajkuni će se vozit trajektom jer ponekad nemaju drugog izbora, ako na primjer žele limuzinu prebacit na otok; vlak nema tu prednost, on vozi samo ljude i bicikle. Zato sam realna s cijenama, znam šta je život i od ovoga se ne namjeravam obogatit. Tu san jer volin vlakove, volin se vozat njima i pričat s ljudima, a kako malo spavan po prirodi, paše mi ovako provest vrime. Srce za familiju, a duša putujuća, to sam vam ja - sanjarski će Silvana, dobri duh noćnih vlakova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....