Žena koja je jača od sudbine: Kao dvogodišnje dijete teško sam se razboljela, a u komi sam bila 42 dana

Da je život sportska disciplina, Makarka Anita Fiamin (46) osvojila bi zlatnu medalju. Zbog svoje upornosti i dosljednosti izaziva poštovanje svojih sugrađana, a primjer je i onima čije su životne bitke kudikamo lakše od njezinih.

Anita, kako je i kad sve počelo?

– Imala sam dvije godine i tri mjeseca kad sam, tjedan dana nakon cijepljenja, dobila visoku temperaturu koja se ni sa čim nije dala spustiti. Doktor Vela je rekao roditeljima da moram hitno za Split, no do Splita sam već počela gubiti svijest. Splitski KBC u to vrijeme nije imao respirator pa su se doktori plašili da uskoro neću moći samostalno disati, te sam avionom Cessna hitno prebačena u Zagreb.

Dijagnoza je glasila meningoencephalomyelitis, odnosno upala mozga, moždane ovojnice i leđne moždine. Liječnici su mi davali 10 posto šanse da preživim, i to samo zato što sam curica. Navodno su curice izdržljivije.

U komi sam bila 42 dana. Prognoze nisu bile obećavajuće, a jedan od doktora je mami rekao da ću se najvjerojatnije probuditi slijepa, jer provedeni test sa svijećom nije izazvao nikakvu moju reakciju. Mama je tvrdila da reagiram na test. Nagađalo se o možebitnim posljedicama i oštećenjima, a specijalist je kazao kako se s mozgom nikad ne zna i da je teško predvidjeti u kakvom stanju ću se probuditi, no da će biti uspjeh ako se uopće probudim.

Kad sam otvorila oči i vidjela roditelje, navodno su mi prve riječi bile: – To je moja mama! To je moj tata!, što je bio dobar znak. Međutim, loš znak je bio da nisam mogla pomaknuti nijedan dio tijela. Sve je bilo oduzeto. Osjet u rukama se ubrzo vratio, no noge se nisu oporavile.

U bolnici sam provela sljedeća četiri mjeseca, a otpuštena sam uz uvjet da smjesta idem u toplice. Majka je trebala ići sa mnom, pa smo otišle u Vela Luku gdje sam prvi put nakon bolesti stala na noge. Nisam mogla napraviti normalan korak već bih izbacivala nogu iz kuka, a ravnotežu sam održavala rukama... no ponovno sam hodala.

Nema teorija zavjere

Je li vaša bolest posljedica cijepljenja?

– Ni moji roditelji ni ja se nismo zamarali uzrokom već posljedicom. Trebalo je nešto učiniti da se situacija popravi. Naravno da su postojale određene sumnje, no virus sam mogla pokupiti bilo gdje. Nisam pobornik teorija zavjere, dapače! Mislim da je jako štetno što zbog današnjeg tehnološkog napretka i lako dostupnih (dez)informacija, svatko sebe smatra stručnjakom u oblastima o kojima ništa ne zna.

Kako je napredovala rehabilitacija nakon Vela Luke

– S obzirom na to da mi u tim godinama kičma još uvijek nije bila formirana, vježbe i moranja su mi bili samo smetnja, jer kao dijete nemate osjećaj vlastite odgovornosti. Trebalo je stalno ići u "Biokovku", a roditelji su pratili svaki moj korak. Majka je neprekidno napominjala – Anita, uvuci stomak!, Anita, ne krivi stopala! Išlo mi je to na živce jer ja sebe uopće nisam smatrala invalidom. Ja sam samo drugačije hodala!

Sa mnom je kod kuće radila fizioterapeutkinja Lenka, pa kad mi je jednom prilikom baka rekla kako dobro hodam, ja sam odgovorila: – Zato što je teta Lenka ovdje! Čim ona ode, ja ću opet hodat kao mala patkica! Doktori i fizijatri su učinili sve što su mogli, ali roditeljima, a pogotovo mojoj majci, dugujem najveću zahvalnost. Što je životni trener naspram moje majke?

Brzo sam ustajala

Kad ste sami shvatili važnost vježbi i terapija?

– Iskreno, dugo nisam. U osnovnoj školi sam se smatrala poput svojih vršnjaka. Hodala sam samostalno, a iako bih padala češće od njih, brzo bih ustala. Nikad nisam dozvoljavala da mi se pomaže, već sam govorila "Sama ću!". Možda upravo zbog takvog stava nikad nisam bila predmet izrugivanja u školi niti sam osjetila da me vršnjaci iz razreda sažalijevaju, što je poprilično neobično u današnje vrijeme.

Najviše sam voljela plivanje, koje je, srećom, bila jedna od najkorisnijih vježbi za moje stanje. Tata je koristio svaki slobodan trenutak da nas odvede na plažu i dok sam samostalno hodala kupali smo se u Tučepima. Ono što sam voljela, radila sam s guštom, no više je bilo onog što sam morala, a nisam htjela. Tu je dolazilo do stalnih prijepora između mene i moga oca koji je mnogo energije, strpljenja i živaca potrošio da mi objasni što je za mene dobro i korisno, a što trebam izbjegavati. Tad nisam osjećala posebne bolove pa bih se inatila, jer mi se činilo da mi se stalno zvoca oko nečeg što nije posebno važno. Međutim, s godinama su se stvari počele mijenjati...

Nabolje ili nagore?

– Oboje! Postala sam svjesna problema, ali sam teže ustajala nakon što bih pala. Počeli su bolovi – kičma, kukovi, koljena... Nemam težište kao fleksibilan i zdrav čovjek već se na stopala oslanjam punom snagom. U toplicama su mi savjetovali da počnem koristiti štake inače će kičma patiti još i više, ali sve sam to zanemarivala jer sam se osjećala pokretnije hodajući samostalno. Međutim, zbog sve češćih bolova ipak sam morala uzeti štake u ruke. Koristim ih od 2011. godine i to je ujedno godina kad sam se počela smatrati invalidom.

Štake su me usporile, prisiljavaju me na pravilan korak, brže se umaram, a mišići su mi atrofirali. U neku ruku, da se njima ne služim, imala bih nesnosne bolove i deformacije kukova i koljena. U ovakvim stanjima često je potrebno između dva zla odabrati manje.

Mogu samo lebdjeti?!

Uzimate li medikamentnu terapiju ili lijekove protiv bolova?

– Čovjek se na bol navikne. I dok razgovaram s vama osjećam bol, no to me ne sprječava u aktivnostima osim ako bol uistinu nije nepodnošljiva. Ne uzimam ništa protiv bolova. Kad mi je bilo 12 godina, pojavila se još jedna posljedica ondašnje bolesti – epilepsija!

Odlutala bih misaono te imala glavobolju nakon toga, a jednom prilikom za vrijeme doručka sam se i onesvijestila. Bilo je potrebno određeno vrijeme i još nekoliko nesvjestica dok se nije našao odgovarajući lijek za moj problem, a našla ga je 1995. doktorica Marija Frleta. Otad nisam imala nijedan napadaj. Uz sve navedeno, prije par godina sam imala i lumboišijalgiju, pa mi je doktor savjetovao da puno ne sjedim, da ne stojim dugo na nogama i ne ležim. Preostalo mi je samo lebdjeti.

Kakva je situacija sada?

– Imam bicikl kojim idem na plažu. I dalje sve radim sama jer mi je tako lakše negoli da mi netko pomaže. Razvila sam svoj sistem, pa u more ulazim i izlazim sjedeći, odnosno "na guzicu". U protivnom bih često padala, što se pokazalo u zadnjih par godina i prilično opasnim. Ispred hotela "Meteor" plaža je bila u jako dobrom stanju, no ove godine je nasut škriljak tako da sam se izranjavala. Međutim, to je jedina plaža koja je meni pristupačna. Već neko vrijeme razmišljam i o dodatnom pomagalu poput hodalice.

Teško je i naporno sa štakama, ali ne želim još u kolica, iako bi mi tako bilo "lakše". Pamtim riječi poznanika iz Nove Gradiške koji je bio u gorem stanju negoli ja: – Vidjet ćeš koje je to olakšanje! Kad sam prvi put sjeo u kolica i provozao se Korzom, gledam ljude kako me žale misleći: "Vidi jadnika!" A ja se napokon krećem bez bolova i uživam!
Sad razumijem što su te riječi značile, ali taj dan odgađam koliko mogu. Cilj mi je otići samostalno u kupaonicu i sama obavljati elementarne potrebe. U novinama ponekad znam naići na razgovore s ljudima koji imaju oštećenje ili su invalidi, nerviram se kad kažu kako ne bi ništa mijenjali te da imaju drugi život opet bi sve ponovili... Ma koga lažu?

Invalidska mirovina

Imate li kao osoba s invaliditetom pravo na pomoć ili financijsku potporu?

– Kratko vrijeme sam radila u turističkoj agenciji i kad sam jednom prilikom predavala porezne prijave, službenica me upitala jesam li predala svoju i jesam li navela invaliditet? Iznenadilo me pitanje jer nikakav papir o stupnju invaliditeta nisam imala niti smo ikad išta tražili. To je bilo 1998. godine, pamtim da sam išla u Split na liječničko vještačenje. Sjela sam u autobus, prošetala do Zapadne obale i vratila se u Makarsku. Tad sam dobila rješenje da sam 80-postotni invalid iako sam u to vrijeme samostalno hodala i sama uspjela otići na liječničku procjenu.

Nakon što sam počela koristiti štake, tražila sam tuđu njegu i pomoć. Odbili su me, no ostvarila sam invalidsku mirovinu. Iako se zakon mijenjao na način da sad i osobe u invalidskoj mirovini mogu tražiti osobnu invalidninu, nakon očeve smrti 2015. godine, nisam imala snage prolaziti kroz te procedure. Postala sam osjetljivija i razdražljiva, a to me nerviralo jer nikad prije takva nisam bila. Otac je kao liječnik znao što mi treba, što nije dobro za mene, tek kad je umro shvatila sam koliko je bio u pravu, a koliko sam ja bila u krivu.

Možda sam trebala prije prihvatiti svoja ograničenja, no moguće bih onda više patila psihički. Teško je sad znati što je moglo biti... Trenutno sam u procesu ponovnog liječničkog vještačenja o stupnju invalidnosti. Vjerujem da ću dobiti rezultat da sam stopostotan invalid čime bih stekla pravo na određene beneficije.

Koliko vam znači pozitivno mišljenje i podrška vaših sugrađana?

– Često mi ljudi prilaze i nude pomoć, ponekad zvučim grubo kad ih odbijem, mada mi je iskreno drago što pitaju. Međutim, ne znam kako mi mogu pomoći i strah me da mi ne odnemognu u svojoj dobronamjernosti. Imam svoj sistem funkcioniranja, a da me netko poteže i rasteže to bi mi donijelo više problema negoli koristi. Bilo mi je čudno kad bi me hvalili i nikad nisam shvaćala čime sam to zaslužila. Svaki dan sebi pokušavam dokazati da sam vrijedna toga.