Ona je doslovno žena zmaj! Bojnica je Hrvatske vojske, časnica za obuku u Središtu za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva "Rudolf Perešin" u Zemuniku, i na tome ne namjerava stati, nego se i dalje školuje, želi postati doktor znanosti, a ujedno je i ponosna majka šestero djece – sedmo je na putu – a prošlih je dana ponijela titulu Najljepše mame Hrvatske, u kategoriji Dijamant.
Na pitanje kako i kada počinje jedan njezin uobičajeni, normalan radni dan, odgovara sa smiješkom: "Oko šest u jutro. Često i prije, ali u šest sam već na nogama, uspijem na miru čak i popiti kavu, ali nakon te kave, e onda kreće utrka!
Sa starijom djecom nema problema, oni već svi znaju svoje obveze, ali s manjima, pogotovo blizancima, kreće hvatanje po kući, oblačenje, hranjenje i tako to...".
Najstarijem djetetu je 13 godina, sljedećem 11, pa 9, 5 i blizancima je godina i pol. I trenutno je trudna već dva mjeseca! No, to se na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, na kojoj se odvijao deseti, jubilarni izbor Najljepše mame Hrvatske nije primjećivalo.
BROJNE VJEŠTINE
Melita je kao od šale demonstrirala svoje vještine, znanje karatea a odmah potom, nakon skidanja kimona i plesanje jazz dancea!. – Ma ne smeta meni trudnoća nimalo. Sve ja mogu. Ja sam inače sportski tip, ako sam trudna, nisam bolesna! Je li tako?! Jedini mi je problem što puno kila nabijem u trudnoći, volim fino papati, pa onda lako dobijem 25 do 30 kila, kako koja trudnoća. To nije uopće pohvalno, ali jednostavno ne mogu odoljeti hrani kad sam trudna – veli naša sugovornica, koja ima sreće da te kilograme poslije lako i skine. – S prvom se trudnoćom još i bojala, što će i kako će, a poslije joj je, kad je vidjela da kilogrami, kako su došli, tako i odu, bilo lakše. Ja vam svaki put kad sam trudna radim do zadnjeg dana, do 45 dana pred termin poroda, kad moram ići. I sad radim, iako imam pravo na plaćeni dopust, da budem kući i primam punu plaću, ali radim jer svoj posao volim i ne predstavlja mi napor. Na porodiljnom budem samo godinu dana, a ne tri, koliko bih imala pravo. Uspjela sam, i ja i obitelj, izbalansirati i privatni i poslovni život. Sve se može uz dobru organizaciju! – lakonski će.
I Melita i suprug Bojan su rodom iz Siska, a danas žive u Zadru, u koji su došli zbog njenog posla. Dobila je postavljenje u Zemuniku, kao časnica za obuku, nastavnica letenja – nije pilot, predaje teoriju, naglašava nam – u učionici. To me jako veseli, volim taj posao, i svaki dan odlazim na njega s veseljem. U vojarni sam svaki dan od 7 do 3 popodne i nakon toga dođem kući i bavim se obiteljskim obvezama. Uvijek gledam da odvojim te dvije stvari, ne volim posao nositi kući, ali se dešavalo da se i doma pripremam za nastavu, ponekad se zna dogoditi i da u pauzama na poslu, između nastave, "online" pomažem djeci da završe ručak ili obrok (smijeh).
BLIZANCI
– Prije godinu i pol, kad sam rađala blizance, u rađaonici, u pauzi između trudova, rješavala sam matematiku, pomagala u zadaći malom. Mislim da to nitko dosad nije radio (smijeh). Vidim, dijete zove! Odmah mislim, nešto se dogodilo. Ja halo, a on: "‘Mama, kak ide ovaj zadatak?". I hajde, bilo je između trudova, pa sam mu rekla, što ću s njim? – smije se, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Je li istinita ona priča o tome kad ima više djece da su manje zahtjevni i razmaženi, i da je lakše s njima, jer su upućeni jedno na drugi, nego kad su samci i jedinci ili jedinice? – Istina je! Ja da i hoću ne mogu ih razmaziti, niti im mogu priuštiti sve što požele, a kamoli udovoljiti u svemu. No, s druge strane, ništa im ne fali, imaju sve što im treba. Često puta je i bolje kad im nešto ne kupiš, jer kad to napraviš, samo se svađaju oko toga. Ovako je mir!
Sve nam se čini, bit će naša bojnica dobra doktorandica! Jer, tema njezina doktorskog rada bit će "kako disciplina i pedagoški autoritet djeluje na kvalitetu nastave". A ona očito zna dosta o tome.
Njezin profesionalni put krenuo je od završetka fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu – aero-prometni smjer i onda je došla u HV, u kojem je najprije prošla temeljnu časničku školu, pa naprednu, nakon toga je slijedila Zapovjedno-stožerna škola, i poslijediplomski specijalistički studij u Zagrebu... Stalno se, u kontinuitetu školovala i obrazovala, da bi došla do ovog što je danas, i do doktorata.
SUPRUG MAJSTOR
A i inače je jako otvorena prema svemu, ima širok dijapazon interesa – pored karatea i jazz dancea, trenirala je i balet, a dugo godina je i plivala. Tu je, prisjeća se, bila i najuspješnija, ima dosta i medalja i rekorda s natjecanja, a zahvaljujući plivanju od Hrvatskog olimpijskog saveza kategorizirana je kao vrsna sportašica. Bila je kratkoprugašica, u plivanju s monoperajom, a u taj sport, koji kod nas nije baš najrašireniji, ušla je u rodnom Sisku, preko roditelja koji su poznavali trenera. – Kad sam to probala, odustala sam i od baleta, i od karatea i od jazz dancea, obuzelo me momentalno. Velim sportski sam tip, i sretna sam što mogu trenirati na poslu jer kao djelatna vojna osoba moram biti fizički spremna, a privatno, zbog obveza i manjka vremena to bilo teško moguće. Ovako se mogu maksimalno posvetiti djeci i obitelji – napominje.
Suprug Bojan je keramičar, ima svoj obrt, pa je zbog posla čak i manje kod kuće nego Melita – keramičari su danas gotovo pa deficitarno zanimanje jer se zbog turizma gradi "leva-leva" na sve strane, tako da je gotovo stalno na terenu, odnosno gradilištu. Privatnici nemaju radnog vremena! A Bojan nije navrnuti, nego baš školovani keramičar i to radi cijeli život.
Zanimljiva je i priča kako su se njih dvoje prijavili na natjecanje za Najljepšu mamu i Naj-tatu Hrvatske, što ga već deset godina vodi Šibenka s talijanskom adresom Maja Gnjidić Verdecchia.
– Kćer me prijavila! Najstarija, Petra! Ona je na to naletjela na internetu, Tik-Toku ili gdje već. Aj ti mama, ti si stvarno za sve! Ma, bježi, gdje ću ja hodati pistom, nisam uopće takav tip, i ne volim kad se izgled stavlja na prvo mjesto... Međutim, Petra je baš bila uporna, i ja sam popustila – Aj, daj da vidim što je to. I vidim da se taj izbor zapravo uopće ne bazira na izgledu, nego najprije na osobnosti i karakteru. Vanjski izgled je bitan, ali ne toliko koliko ovaj unutarnji. I to me se dojmilo, pogotovo kad sam vidjela iskustva žena, da je super, da preporučuju svima, druženje i upoznavanje drugih žena, mama, sa sličnim iskustvima... I rekoh, ajde, mislila sam da neću proći ni prvi filter, ni polufinale, a kamoli doći u finale, pa da udovoljim maloj.
POLUFINALE
No, kad su me nazvali da sam ušla u polufinale, pa onda kad sam došla na Ugljan i vidjela kako je dobra organizacija i fina atmosfera, toliko mi se svidjelo da sam baš htjela ući u finale. A pobjedu u finalu u Šibeniku stvarno nisam očekivala, pogotovo kad sam upoznala sve te žene, to je takva velika konkurencija, takvi karakteri, takve vještine s kojima su se prezentirale da je stvarno bilo teško odabrati. Sve jedna bolja od druge! – prisjeća se.To joj je jedno novo, prijatno iskustvo u životu, zahvaljujući kojem je stekla i nove prijateljice.
A kako se muž prijavio? – Isto Petra! Kad je ona mene nagovorila, sad je trebalo i tatu nagovoriti! Razmišljali smo što ćemo, kako ćemo, jer će on odmah u startu odbiti, pa smo išli taktičnije. I velim ja njemu jedno jutro – znaš šta, Petra nas je prijavila, pobjednici dobivaju vožnju u Ferrariju u Imoli, a za početak ja i ti ćemo biti samo četiri dana u Šibeniku! Kad je on to čuo bio je oduševljen te veli "Super!". – Ma šta je super, tko će nam djecu čuvat? "Pa doći će ili tvoja ili moja mama! Baka-servis." I to je to – Petra šalji prijavu brzo dok nije odustao. A malo je falilo! Cijelo je vrijeme govorio da će odustati, da će ići samo zbog mene, kao potpora, ali kad je došao na Ugljan, kad je vidio sve, i atmosferu i organizaciju, svidjelo mu se sve i odradio je to. Muški, nije pobijedio, ali važno je sudjelovati.
PRIZEMNA I SKROMNA
Melita je i inače takva – prizemna i skromna. Ona u svemu tome skupa ne vidi ništa posebno – ni u lenti, ni u poslu, ni brojnoj obitelji. Ona sve to jednostavno voli, a sve drugo samo je prirodan slijed stvari. – Evo, ja se osobno divim, recimo, konobarima. Kad nas šest sjedne za stol i oni zapamte što svatko od nas pije, ova s toplim, ona s hladnim mlijekom, dužu, kraću, u maloj ili velikoj šalici... To me stvarno fascinira! I kad drugi put uđeš u kafić on već i bez pitanja zna što i kako piješ! Čudo! To je nešto što ja recimo ne bih nikad mogla raditi ni zapamtiti. Svatko je za nešto!
Obitelj Boltužić napokon živi u svojoj kući u Zadru, puno su se selili. Najprije su bili podstanari kad su došli, pa su kupili stan, koji im je postao mali, kako je obitelj rasla... Onda su ga prodali, pa su opet podstanarili. I to je bilo malo traumatično iskustvo. – Nitko nas nije htio primiti osim jedne žene, svaka joj čast. Kod nje smo stajali dok smo gradili kuću u Murvici, sada smo tu i uživamo! Imamo konačno prostora i svoj mir! – Čekajte, zašto vas nisu htjeli uzeti za podstanare, zbog djece!? – Ma da! Čim čuju za četvero djece, svaki razgovor se prekida. Ništa, ništa, ni čuti! – Ko da imate kugu? – Da nije bilo te gospođe, jedne jedine, ja stvarno ne znam gdje bismo ni što bismo? Užas! Pa što djeca mogu napraviti? Ako naprave neku štetu, platit ćemo, sanirati... Pa nisu divljaci ako su djeca! – veli naša sugovornica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....