Mario Lemešić u desetom je mjesecu napunio 50 godina. Rođen je u Njemačkoj gdje je odrastao do svoje šeste godine kada se s roditeljima gastarbajterima vratio u rodni Slavonski Brod. Već tada osjećao je da se razlikuje od ostalih vršnjaka.
- Da sam gej osjetio sam u ranoj dobi, još prije prvog razreda, koliko god to nekome bilo čudno. Dok su moji vršnjaci gledali curice, ja sam promatrao dečke. S 15 godina definitivno sam osvijestio da je to to, iako sam do punoljetnosti svoju seksualnost skrivao od drugih.
Svoje srednjoškolske dane provodi u Dubrovniku gdje su mu roditelji dobili posao u turizmu, a on upisao Ugostiteljsku školu, kuharski smjer. Večer kad je roditeljima priznao da im je jedini sin homoseksualac nikad nije zaboravio.
- Zbog dobrih rezultata u školi imao sam stipendiju i zaposlio se već nakon mature. Otac mi je uvijek govorio: 'Dok si pod mojim krovom i držiš noge pod mojim stolom ponašat ćeš se onako kako ti ja kažem.' Jedne večeri kasnio sam iz izlaska, a roditelji su me čekali i kad sam stigao pitali gdje sam se smucao. Iz nekog bunta odgovorio sam im da sam bio kod dečka i da se selim. Mama je počela plakati dok sam išao spremati stvari, a tata me poslije čak odvezao dečku. On je patrijahalan, no vrlo emotivan, iako to teško pokazuje. Nakon nekog vremena prihvatili su da sam gej. Otac i danas kaže: 'Možeš biti ovakav ili onakav, ali nitko mi ne može reći nijednu riječ protiv tebe. Jer ti si moje dijete, ti si moj sin.'
U Dalmaciji je Mario ostao sve do početka rata kad se opet vraća u Slavonski Brod i u 21. godini priključuje Zboru narodne garde. A onda ga 1996. put opet vodi prema Dubrovniku.
- Dubrovnik je na glasu kao otvoreni grad, bez predrasuda, međutim meni nije ostao u lijepom sjećanju, jer mi je tamo poslodavac za kojeg sam radio kao pizza majstor nakon dvije i pol godine dao otkaz samo zato što sam gej. Nije mogao izdržati pritisak prijatelja koji su mu govorili: 'Kako možeš imati zaposlenika pedera?' Potpisali smo sporazumni raskid ugovora. Osjećao sam se užasno. Znao sam da me taj čovjek cijeni kao radnika i ne zamjeram mu jer je bio pod utjecajem konzervativnih i needuciranih ljudi.
Zbog svoje je seksualne orijentacije jednom bio i meta napada na ulici. Dogodilo se to u Zagrebu 2002. godine uoči prve Povorke ponosa.
- Vraćao sam se iz noćnog gej kluba u ranim jutarnjim satima kad se odjednom ispred mene stvorio jedan muškarac i počeo vikati: 'Što je pederčino?' Onda me glavom lupio u nos, zadobio sam frakturu nosne kosti na sedam mjesta zbog čega sam završio na Traumatologiji. Nikad ga nisu pronašli.
Mario u Bjelovar dolazi živjeti 2006. željan novih izazova u životu. Jedno je vrijeme bio trgovački putnik, no sudbina je htjela da se vrati struci. Kao sudionik Domovinskog rata imao je prednost pri zapošljavanju te krajem 2011. dobiva stalan posao kuhara u II. Osnovnoj školi Bjelovar.
Nesuđeni profesor hrvatskog jezika i komparativne književnosti (nije upisao fakultet jer mu ga roditelji nisu mogli plaćati), godinu dana prije nego što je dobio posao u školi saznao je nešto što će mu uvelike promijeniti život - u tijelu nosi virus HIV-a. Imao je tada 39 godina.
- Testirao sam se jer sam imao rizični spolni odnos s dečkom koji me kasnije nazvao i rekao da je HIV pozitivan. I sada sam mu zahvalan što je smogao snage i hrabrosti da mi to kaže. Kad je stigao nalaz i doktorica mi rekla rezultate imao sam osjećaj da se cijela prostorija oko mene ruši i tone u bezdan. Kao da sam licem udario u beton...
Dan kasnije odlazi na dodatne pretrage u zagrebačku kliniku Fran Mihaljević. Imunitet mu je bio dobar pa nije odmah dobio terapiju, ali jest tri mjeseca kasnije.
- Sjećam se kako sam doktoricu na klinici upitao koliko mi je još ostalo života i mogu li raditi. 'Mladiću, možete neometano nastaviti raditi jer HIV se ne prenosi socijalnim kontaktom, rukovanjem, kihanjem, poljupcem ili zagrljajem, a živjet ćete normalno uz terapiju.' Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se vratim u normalni život. Najviše sam se brinuo kako će sada izgledati moj seksualni život jer znate i sami kakva stigma u društvu prati HIV pozitivne osobe. Bio je to jedan konfuzan period. Roditelji su cijelo vrijeme bili uz mene i rekli su mi da sam i dalje njihov sin. Njihova potpora puno mi je značila.
Terapiju koju dobiva uzimat će do kraja života.
- Kad sam krenuo prvo sam uzimao tri tablete na dan, dok je danas dovoljna samo jedna. Broj kopija virusa u krvi mi je na nuli. Danas mogu reći da sam unatoč HIV-u sretan!
Prije dvije godine Mario je sklopio životno partnerstvo s 11 godina mlađim Kristijanom, također kuharom po struci. Žive na svom seoskom imanju u podnožju Bilogore. Imaju pet pasa, a pomažu također i u zbrinjavaju pasa lutalica. Upoznali su se 2018. na danu 'outanja' u Zagrebu. Upravo te godine naš se sugovornik nakon pet godina bolovanja opet vratio na posao. Sigurno ste u medijima već čuli za HIV pozitivnog kuhara zaposlenog u bjelovarskoj školi za čije su zdravstveno stanje 2013. saznali roditelji te bojkotirali odlazak svoje djece u školsku kuhinju. Ta osoba upravo je Mario iz naše priče.
- Sada je sve u najboljem redu. Zadovoljan sam s kolegama i novom ravnateljicom koja ima drugačiji pristup prema meni. Upoznao sam mnoge roditelje i vidim da među većinom više nema bojazni što jedan HIV pozitivan kuhar može raditi u školi. Situacija je puno drugačija, bolja i kvalitetnija čemu su zasigurno doprinijele i edukacije koje su roditelji, djeca i svi djelatnici škole prošli prije nego što sam se vratio s bolovanja.
Od budućnosti, kaže, ne strahuje.
- Terapija je vrlo učinkovita. Ali svjestan sam da i jedna obična upala pluća može izazvati pad imuniteta, stoga se nastojim što više čuvati, pogotovo sada kada pandemija koronavirusa hara svijetom, optimistično će Mario koji se u slobodno vrijeme bavi povrtlarstvom, skupljanjem starina, numizmatike te pisanjem poezije.
Strastveni je aktivist u zalaganju za prava HIV pozitivnih osoba, a o njegovoj je priči snimljen i dokumentarni film naziva 'Poznavajući Maria'.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....