Tragična vijest iz KBC-a Rebro šokirala je Hrvatsku: prof. dr. Ante Ćorušić, ravnatelj najveće hrvatske bolnice, KBC-a Zagreb, smrtno je stradao na radnom mjestu!
Za Slobodnu Dalmaciju je prije četiri godine govorio o svom životnom putu i našoj kolegici Tanji Gattin otkrio brojne detalje iz svoje biografije.
Jedan od najuspješnijih Dalmatinaca u glavnom gradu bio je i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Evo što nam je sve tom prigodom otkrio...
– Otac Jozo (Drago) bio je matičar, gostioničar i kamiondžija, te strastveni lovac. Na njegov nagovor položio sam lovački ispit, iako u lov nikad ne bi mogao otići jer zeca ili srnu ne bih mogao ubiti. Taj ispit bio mi je jedan od težih u životu. Recimo, jedno od pitanja bilo je koliko zec ima zubi. Ali sam ga položio jer bez toga u bivšoj državi niste mogli dobiti dopuštenje za oružje.
– Tako sam, kada je Hrvatska počela proces osamostaljenja, sasvim legalno posjedovao oružje. I danas imam oružje iz Domovinskog rata, kratke cijevi, koje je uredno registrirano, ali ga ne koristim. Nakon rata više nikad nisam uzeo oružje u ruke, osim da ga nekome pokažem i pohvalim se – kazao nam je.
– Rođen sam u Splitu jer je majka Ksenija čuvala trudnoću sa mnom u tada novom rodilištu kod starog Hajdukova placa. Puno se napatila zbog mene, bio sam najglasnije dijete u rodilištu. U prvim godinama života bio sam boležljiv, zbog čega je lokalni doktor u Lovreću majci rekao: "Najbolje je da ga pustiš neka umre, pa rodi drugo." No, nije me dala i nakon što sam prebrodio to prvo razdoblje svog života, više nisam imao zdravstvenih problema - rekao nam je prvi čovjek bolnice nulte kategorije, koja je s 5898 zaposlenika jedan od većih poslodavaca u Hrvatskoj.
Cijeli intervju pročitajte u nastavku
Nastavio je kako je u Lovreću, koji je smješten u siromašnijem dijelu Imotske krajine i koji više gravitira prema Splitu nego Imotskom, imao lijepo djetinjstvo. U obiteljskoj kući, didovini, živio je s roditeljima i pet godina starijom sestrom Marijom, koju zovu Dunja. Kao osnovnoškolac roditeljima je pomagao u njihovu bifeu "Dubrava" (to je, kaže, naziv tri zaseoka u Lovreću).
– Nosio sam gajbe pića, ponekad vodio gostionicu i naplaćivao. Ljudi bi igrali na karte, pa bih im donosio pivo, vino i kavu. Zvali su me Mali – rekao je.
S 14 godina, 1972., otišao je sam živjeti u Split, gdje je upisao gimnaziju "Vladimir Nazor". Stanovao je u kući koju su njegov otac i stric 70-ih godina izgradili u kvartu Visoka, koji su Splićani, napominje, zvali Vlajland.
– U gimnaziji sam bio kampanjac koji je picavao nastavu. Nalazio sam silne razloge zašto ne učiti. Nakon nastave išlo se na Rivu, a navečer bismo se nalazili na Pjaci. Gotovo svaki dan sam odlazio na matineje u kino "Tesla". Jedno vrijeme veslao sam u Gusara.
– Svaka Hajdukova utakmica bila je moja. Na Starom placu nerijetko smo se švercali preko sjevernog zida, a ponekad i ispod murve. Išao sam na brojna Hajdukova gostovanja i fešte, a u to vrijeme to je bio najjači klub u bivšoj državi. Kad nije bilo nogometnih utakmica, gledao sam vaterpolo na Poška, tenis na Zenti kada su Željko Franulović i Nikola Pilić bili zvijezde... U Splitu sam doživio prve ljubavi i u njemu sam dobio širinu. To je grad moje mladosti.
Tako u gimnaziji, nastavio je, baš i nije bio briljantan učenik.
– Na polugodištu bih skupio dosta jedinica. No, bio sam kampanjac i ocjene bih uvijek ispravio. Nakon što bih iz hrvatskog jezika dobio tri ili četiri jedinice zaredom, nakon 15 dana učenja dobio bih ocjenu odličan. U prvom i drugom razredu gimnazije išao sam na popravni iz matematike. Otac bi mi znao reći: "Sine, ako ti to ne možeš, vrati se doma u Lovreć. Tu imamo gostionicu i živjet ćeš kao drugi ljudi ovdje." No, ipak je vjerovao da mogu.
– Dok su me matematika i hrvatski nervirali, iz biologije, kemije i povijesti nikad nisam imao jedinice. Tako sam prolazio s dobrim uspjehom. Jedino sam maturirao s odličnim, i to na opće iznenađenje moje razrednice i profesorice matematike Jasne Bedalov. Maturalni rad sam napisao na temu "Dišni sustav kod čovjeka".
– Razrednica mi je sugerirala da ne pokušavam uopće upisivati medicinu jer da jednostavno neću uspjeti. Rekla je da izaberem nešto lakše, recimo pravo. I naravno da je bila u pravu jer s takvim ocjenama iz gimnazije nisam uspio položiti prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kako ne bih izgubio studentska prava, upisao sam se na Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, a potom se prebacio na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Nikad ne bih mogao biti veterinar, nego sam to upisao ciljano jer je struka bliska medicini. Paralelno sam polagao ispite na Veterinarskom fakultetu i pripremao se za ponovni prijemni ispit na medicini. Tako sam sljedeće godine upisao Medicinski fakultet u Zagrebu i s Veterine su mi priznali fiziku i dio kemije.
S 19 godina je, kaže, došao k sebi i shvatio da nešto u životu mora napraviti. Osjećao je i odgovornost prema roditeljima koji su mu slali dosta novca.
– Na studiju medicine zavolio sam učenje i tu sam bio jedan od boljih studenata svoje generacije. Već na drugoj godini studija, kako sam silno htio peticu iz anatomije, postao sam demonstrator, a poslije i pomoćni asistent iz tog predmeta. Za to sam, naravno, primao plaću, što nije bilo puno novca.
– No, držao sam i instrukcije iz anatomije, na kojima sam mjesečno zaradio i do 150 dolara. S takvim primanjima najčešće nisam morao ručati u studentskoj menzi, već sam se najčešće hranio na Schlosserovim stubama, u kultnom zagrebačkom restoranu popularno zvanom "kod Pere Ustaše".
Kaže da je na studiju mogao puno učiti, da to može i danas, no da nikada nije bio štreber.
– Ako bi se, nakon igranja briškule i trešete s ekipom Splićana, Šibenčana, Zadrana i Imoćana u klubu "Istra" zalomio tulum, te bih doma došao u ranim jutarnjim satima, ne bi bilo spavanja dok se ne ispuni plan učenja za taj dan. Tako sam studij završio s odličnim prosjekom a da se nisam odricao života.
Suprugu je upoznao dok je kao mlađi asistent držao vježbe na Katedri za anatomiju. Ona je bila brucošica na medicini i od njega mlađa šest godina...
– Bio sam crnokos, visok skoro dva metra i znao sam anatomiju koja je svim studentima prve godine bila pojam. Ona je zavela mene i sada smo u skladnom braku već 35 godina, imamo četvoricu sinova, tri snahe (jer najmlađem sinu je tek 18 godina), te imamo četvero unučadi.
Majka i otac su očekivali da će se nakon studija vratiti u Split, no onda je, kaže nam, u caffe baru zagrebačkog hotela "Esplanade" vidio natječaj za staž za doktora obiteljske medicine u Domu zdravlja Zaprešić, gdje su ga odmah zaposlili.
– U sklopu staža proveo sam sedam tjedana na ginekologiji, gdje me je uočio prof. Ante Dražančić. Vidio je da me taj posao zanima i rekao mi je: "Zoveš se Ante kao i ja, imaš dva metra visine kao i ja, još si i Dalmatinac. Tebi je mjesto ovdje u Petrovoj", te mi je ponudio rad na projektu "Fetalni rast i razvoj". Tako sam stekao referencije koje su mi poslije dale prednost pri dobivanju specijalizacije iz ginekologije.
Nakon odrađenog staža zaposlio se u Hitnoj službi Doma zdravlja Zaprešić, pokušavajući izbjeći odsluženje vojnog roka u JNA. No, ipak je dobio poziv za JNA. Tada je imao gotovo 28 godina, završen poslijediplomski studij, suprugu i dvoje djece.
– Dobio sam mjesto pionira inženjerca u Dugom Selu i u toj JNA morao sam raditi nešto što je totalna glupost – ležećki kopati rupe za mine. To se tamo zvalo "zanimanje", jer se doslovno bavite ni s čim. Kada je vodnik doznao da sam završio medicinu, išao je liječiti svoje komplekse i ispred mene bacio svoje blatnjave čizme.
– Nisam ih očistio pa sam se obratio Zlatku Burgeru, šefu čete (satnije), koji me je zaštitio i rekao: "Dajte, čovjek je liječnik, ima 28 godine i dvoje djece, a vi balavci hoćete da vam čisti čizme!" Kasnije sam Burgera ponovno vidio kada je bio zapovjednik naše oslobodilačke vukovarske brigade, jer je iz JNA prešao na hrvatsku stranu.
U HDZ-u je od 1989. godine, a u Zaprešiću, gdje je tada živio, ima status utemeljitelja stranke.
U svibnju 1991. godine privremeno prekida specijalizaciju da bi se kao liječnik dragovoljac pridružio Glavnom stožeru saniteta, a potom i u postrojbe Hrvatske policije i tadašnjeg Zbora narodne garde. Na ratištu je proveo 19 mjeseci i 13 dana.
– Naša zadaća bila je biti uz bojišnicu s pripadnicma MUP-a i ZNG-a. Moj ratni put vodio me u Vukovar, Vinkovce, Osijek, Pakrac, Lipik i Garešnicu. Nakon što je Hrvatska priznata, u rujnu 1992. godine sam demobiliziran, a potom sam položio specijalistički ispit iz ginekologije i opstetricije. Potom sam tijekom 1994. godine kao dragovoljac otišao u Bosnu i Hercegovinu (Nova Bila, Vitez, Travnik).
U ratu sam asistirao pri brojnim operacijama (teške ozljede trbuha, prsnog koša, amputacije). Radio sam s vrhunskim kirurzima od kojih sam puno naučio, među kojim je bio i pokojni primarijus Slobodan Dešković, nevjerojatno dobar kirurg koji mi je ujedno bio i zapovjednik, te primarijus Dubravko Smuđ.
Ponosan je na svoje sudjelovanje u Domovinskom obrambenom ratu. Sudjelovao je u izvlačenju zadnjeg konvoja ranjenika iz vukovarske bolnice u rujnu 1991. godine.
– Zapovjednik konvoja dr. Jozo Husar rekao mi je da ostajem u vukovarskoj bolnici. No, kada je naišao pok. dr. Juraj Njavro, upitao me je što sam po specijalizaciji. Bio sam specijalizant treće godine ginekologije, a on mi je na to rekao: "Gledaj, kršan si, možeš puno pojesti, a ovdje se djeca ionako više ne rađaju. Korisniji si ako se probijete kroz taj kukuruzni put i izvedete ranjenike iz Vukovara nego da ostaneš ovdje u bolnici." Možda mi je tim činom Jure Njavro spasio život jer se više nitko nije mogao izvući iz vukovarske bolnice.
Neki mediji su ga prozvali katoličkim fanatikom.
– Vjernik sam kao i većina ljudi, ali nisam previše praktični vjernik, jer na misu idem onda kad za to osjetim potrebu. Vjerujem u Boga i u karizmu Svete crkve katoličke.
Pisalo se da se protivi pobačajima, o čemu nam je kazao:
– Namjerni prekidi trudnoće su prokletstvo moje struke. Kada sam bio mladi specijalizant ginekologije, napravio sam na stotine pobačaja, jer bi šef dežurne ekipe odredio tko taj dan dežura u rađaonici, to jutro ide u abortorij. Samo jedan zid je abortorij dijelio od onih žena koje su išle na postupke izvantjelesne oplodnje i koje su trpjele silnu nelagodu i bol kako bi začele dijete tim postupcima. Kada je 1996. godine omogućen priziv savjesti, to sam iskoristio, kao i mnogi drugi ginekolozi.
Pobačaj je gadljiv i najružniji postupak u medicini, jer to nije liječenje, već zakonom dopušten medicinski zahvat, i sumnjam da neki doktor to jako voli raditi. Ali poštujem prava žene koja želi pobaciti da to može napraviti u javnoj instituciji, jer uvijek će biti ginekologa koji će ga raditi i dostupnost neće biti upitna. Nisam za apsolutnu zabranu pobačaja i njegova apsolutna zabrana nikada nikome i nigdje nije donijela ništa dobro.
No, ako doktor ne želi abortus napraviti u bolnici, žena odlazi u privatnu kliniku gdje to košta...
– Taj postupak se oduvijek plaćao u bolnici, a cijena u KBC-u Zagreb je između 1800 do 2000 kuna, u što je uključena i anestezija. Pobačaj se ne bi smio izvoditi u privatnim poliklinikama.
Pisalo se da je protiv rodne ideologije...
– Znam da mi to mnogi imputiraju, no ja uistinu nisam homofob. Prihvaćam sve ljude i svatko ima pravo na izbor. Samo mi smeta reklamiranje pojedinih događanja.
Treba li se žena bojati da će trpjeti bolove tijekom kiretaže jer neće dobiti anesteziju?
– Kao predsjednik Hrvatskog društva ginekologa i opstetričara, jamčim vam da svaka žena koja ide na kiretažu dobije ili opću anesteziju ili analgeziju kada se radi o dogovorenom zahvatu. No, u nekim situacijama, kao što je obilno krvarenje, nemate vremena ženu anestezirati jer se krvarenje mora što prije zaustaviti, ali to se vrlo rijetko događa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....