Leonardo Pierobon hrvatski je znanstvenik s diplomom i magisterijem iz kvantne fizike na uglednom britanskom sveučilištu u Cambridgeu te doktoratom sa švicarskog sveučilišta ETH Zürich, koji je obranio sa samo 26 godina. Danas u Zagrebu vodi tvrtku za akademski konzulting koja radi s klijentima iz cijelog svijeta, te i dalje radi kao vanjski savjetnik za ETH Zürich pomažući im u istraživanjima na temu magnetizma.
Leonardo Pierobon pokrenuo je inicijativu, odnosno prikupljanje potpisa u hrvatskoj LGBT zajednici za otvoreno pismo podrške Marku Bošnjaku, zbog homofobnog linča u javnosti i na društvenim mrežama kojima je mladi glazbenik izložen otkako je pobijedio na Dori s pjesmom "Poison Cake".
Cilj inicijative bio je prikupiti 50 potpisa u roku od 24 sata prije objave otvorenog pisma, no prikupljeno je više od 700 potpisa.
Inicijativu možete potpisati OVDJE.
U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju mladi znanstvenik kazao je zašto se odlučio pokrenuti inicijativu, te kako je na vlastitoj koži osjetio homofobnost, odnosno kakav je osjećaj kad te sustav iznevjeri.
– Bio sam stvarno inspiriran i ganut time koliko je Marko s 21 godinom autentičan, smiren i samopouzdan te ne dopušta mržnji da ga pokoleba, nego i dalje prati svoj put. Već dulje vrijeme pratim Eurosong, koji ima jako puno LGBT predstavnika. Kako sam živio vani u Cambridgeu u Britaniji, sasvim je normalno za vrijeme Mjeseca ponosa da u gradu vidimo stotine zastava duginih boja, da su "queer" osobe na ulici vidljive.
Ta sloboda nešto je što mi je puno značilo i što mi je pomoglo stasati. Kad sam došao u Hrvatsku i vidio koliko ljudi nema mogućnost biti vidljivi, pokrenuo sam i inicijativu za isticanje duginih boja u Hrvatskoj. Zastava je na mom balkonu srećom preživjela, ali na balkonu moje mame nije. Skupina tinejdžera skinula je zastavu s njezina balkona i to smo prijavili policiji.
Uvijek sam sanjao o tome da i hrvatska estrada bude više uključena, da imamo neke "outane" glazbenike čije pjesme mogu slušati i s čijim se pjesmama mogu saživjeti. Iznimno mi je značajno i predivno bilo vidjeti da je možda i Hrvatska došla do tog stupnja razvoja društva usprkos svoj toj mržnji, da ipak idemo prema stupnju većeg prihvaćanja i da je Marko uspio pobijediti usprkos tome što je gradio svoju karijeru kao otvoreni gay. To mi je naprosto bilo jako značajno jer sam se osjećao prihvaćenije i ljepše.
Bošnjaka podržava zbog hrabrosti
Gledao sam Euroviziju sa svojim dečkom i sjećam se da sam stvarno bio ganut do suza i da sam rekao: "Ovo je stvarno velik dan za prihvaćanje LGBT osoba u Hrvatskoj."
U trenutku kad je Marko pobijedio nisam znao kako će javnost reagirati i kad sam vidio koliko mržnje postoji na društvenim mrežama, naprosto su standardi prema LGBT osobama drukčiji nego što su prema "straight" osobama. Kao što su standardi prema muškarcima drukčiji nego prema ženama.
Ako je netko samo gay, to je loše, i užasno puno se LGBT osoba, pogotovo muškaraca, mora zbog toga dokazati. Moraju, hajmo to tako reći, sprati ljagu s toga zato što su gay i onda pokušavaju biti, na primjer, iznimno modno osviješteni. To se zove "overperformance". Pokušavaju biti iznimno uspješni u poslovnom svijetu, pokušavaju se uvijek prezentirati na što bolji način da bi kompenzirali činjenicu da su gay.
I ja sam osobno to puno puta osjetio na svojoj koži, kada sam htio istaknuti svoja postignuća u karijeri, kako se lijepo oblačim, kako mi je život posložen samo kako bih opravdao činjenicu da sam gay. Tu sam vidio ogromnu kritiku prema Marku, prvo onaj jasan govor mržnje prema njemu koji je bio čisto homofoban, znači "treba ga spaliti, ubiti, treba na psihijatriju na liječenje", ali sam vidio i komentare gdje ga se proziva za kvalitetu pjesme i njegove vokalne sposobnosti, zbog čega prošli Marko, Baby Lasagna, kojeg isto volim, nije bio na isti način kritiziran.
Nije da je njegova pjesma naspram Markove umjetnički kvalitetnija. Mnogi ljudi neće otvoreno reći da su homofobi, nego će smišljati nekakve lažne kritike i na taj način omalovažavati LGTB osobe. Tu sam htio napisati jedno pismo podrške. Tebe, Marko, podržavam zbog tvoje hrabrosti, bez obzira na to što si uspio svladati sve prepreke koje si imao – kaže nam Leonardo, koji je i na svojoj koži osjetio homofobnost.
Obitelj je loše reagirala na priznanje da je gay
Danas o svojoj seksualnosti otvoreno govori.
– "Outao" sam se sa 16-17 godina. Za mene "outanje" nije bila stvar izbora, već unutar sebe imao sam toliko potisnutih emocija. Kao tinejdžer imao sam potrebu govoriti o svojim zaljubljenostima. Meni je bilo užasno, bio sam toliko anksiozan zbog toga. To je moralo izići van mene.
Ne mogu zamisliti kako je LGBT osobama koje u svojim starijim godinama to skrivaju. To mora biti grozno, potiskivanje emocija za koje ja naprosto nisam bio sposoban. U srednjoj školi "outao" sam se prijateljima. Kad sam upao na Cambridge, imao sam financijsku sigurnost jer sam dobio stipendiju za studij i postao sam financijski neovisan od svoje obitelji.
Tad sam dobio priliku da se "outam" jer sam znao, što god da se dogodi, imam vlastite financije. Isto tako, znao sam da me nikad neće izbaciti iz kuće. Znao sam da će loše reagirati, i loše su reagirali, ali naprosto sam znao da će i dalje biti dovoljno ljubavi da neću biti izbačen. Znao sam da im moram to reći prije odlaska na Cambridge jer bi mi rekli da su mi u Britaniji isprali mozak, ne znam, "masoni su te uhvatili i rekli da si gay". Tako sam odlučio to reći prije odlaska na fakultet, da shvate da to neće biti nikakva faza, nego da sam to ja oduvijek – kaže nam Leonardo.
Mlađim osobama savjetovao bi da se "outaju" što prije i to prije svega osobama u koje imaju povjerenja i koje su LGBT friendly, ali i profesorima.
– Budite oprezni s "outanjem" vršnjacima da vas netko drugi ne bi "outao". Ali svakako "outajte" se u sigurnom okruženju. Starijim osobama koje su financijski neovisne savjetujem što ranije "outanje" jer znanstvena istraživanja pokazuju da je "ormar" koji u početku života služi za zaštitu od homofobije nametnut, ali nužan, no što smo stariji, on gubi svoju ulogu i stvara još veću anksioznost, jer to skrivanje i laganje o tome tko smo dovodi do cijelog seta mentalnih problema. Praktički do anksiozno-depresivnog poremećaja.
Smatram i da LGBT osobe imaju građansku dužnost i obvezu "outati" se i zapravo utabati društvo mlađim LGBT osobama koje za to nemaju priliku. Upravo to radim svojim primjerom. Moja egzistencija nije ugrožena mojim "outanjem" i moja građanska dužnost i moralna obveza je da stvaram put drugim LGBT osobama – govori Leonardo.
Kaže da je oduvijek znao da je gay.
– Shvatiti da sam gay bio je korak prihvaćanja. Od vrtićke dobi osjećao sam da je nešto drukčije. Naravno da to nisam znao preformulirati na način da nisam bio svjestan tih termina. Ali oduvijek je postojalo to nekakvo nerazumijevanje zašto bi uvijek u paru trebalo biti muško i žensko. Sjećam se da sam u vrtiću ispitivao "tete" zašto ne može biti žensko i žensko i muško i muško. Brata sam pitao, dok smo gledali spot na MTV-u, dogodi li mu se ikad da dok gleda nekog muškarca na TV-u da mu bude jako lijepo gledati tu osobu.
On je umro od smijeha i počeo me zezati da sam gay. Tad nisam shvaćao što to znači, ali shvatio sam da to treba skrivati jer je brat počeo histerizirati. Brat je inače stariji 12 godina od mene. Već u osnovnoj školi, kad su bile prve simpatije, skrivao sam da su moje simpatije zapravo dečki. S 13-14 godina sjećam se trenutka da sam guglao "kako spriječiti da budem gay".
I onda sam naišao na jedan članak starijeg gay muškarca koji je kao tinejdžer shvatio da to nije faza i da to nikad neće moći promijeniti, koliko god se trudio, i to je bio neki trenutak shvaćanja da ja to nikad neću moći promijeniti – kaže nam Leonardo, koji je zbog svoje seksualnosti, nažalost, doživio vršnjačko nasilje.
Zbog vršnjačkog nasilja ima dijagnosticiran PTSP
– Vršnjačko nasilje bilo je primarno zbog toga što sam dobar učenik i što sam se isticao zbog toga. Tu sam osjetio u Hrvatskoj jednu drugu vrstu nasilja, a to je da svakoga tko iskače na bilo koji način, pa čak i onaj pozitivan, sredina kažnjava, nažalost.
U svemu tome što sam bio dobar učenik, tu je bilo jako puno nasilja zbog toga što sam gay. Pretpostavljam da se to moglo osjetiti u mom ponašanju i bilo je stvarno jako puno i fizičkog nasilja. Jednom sam završio u bolnici zbog premlaćivanja. Nikad se nisam dao, uvijek sam se borio, ali naprosto je to nasilje bilo 15 na jednog. Koliko god sam bio borac, sam protiv njih 15 ne mogu se izboriti.
Nažalost, osim nekoliko profesorica, cijeli školski kolektiv odmahivao je rukom, nije htio poduzeti ništa po tom pitanju. Više puta molio sam za pomoć i s te strane stvarno sam osjetio kakav je to osjećaj kad me sustav iznevjeri. Upravo zato sad, u tridesetim godinama, bavim se obrazovanjem mladih, organiziram ljetnu školu znanosti koju podržava dvoje nobelovaca u Zagrebu, tu imam i suradnju sa švicarskim ETH-om, gdje stvaramo sigurno okruženje za srednjoškolce da se bave znanošću i da to rade u sigurnom okruženju. Osjetio sam kako je to kad sustav napusti djecu i ne želim da se to događa mladima u Hrvatskoj – kaže nam Leonardo, koji je skrivao da ga zlostavljaju.
– Kad su me ismijavali da sam "štreber", onda sam prijavljivao to nasilje, a kad su me ismijavali i tukli što sam gay, to nikad nikome nisam rekao zato što nisam htio da odrasli počnu sumnjati da sam gay. Užasno teško je bilo prijaviti to nasilje. Jednostavno od straha da me ne bi odrasli osudili – kaže nam Leonardo.
Zbog zlostavljanja u djetinjstvu danas ima dijagnosticiran PTSP.
– Potražio sam i primam liječničku pomoć upravo zbog simptoma PTSP-a. Često imam zapravo "flashbackove" na te trenutke prebijanja, kad sam završio sav krvav i sa šavovima u bolnici. To mi dolazi u nekim stresnijim situacijama u životu. Kao što ratnim veteranima dolaze noćne more i sjećanja na rat, tako meni dolaze na trenutke premlaćivanja u djetinjstvu. Taj PTSP razvio se upravo zbog manjka podrške.
Da sam imao podršku u školi i da sam mogao roditeljima reći što mi se događa, meni bi se tad kao djetetu mogla pružiti pomoć. To je ono što je meni bitno naglasiti, da je moja borba primarno za pomoć djeci i da oni koji su homofobni ne rade u interesu djece, već protiv njega. U odrasloj dobi moram se suočavati sa štetom koju su mi homofobi i transfobi nanijeli kao djetetu. Primam psihološku pomoć, srećom uspješno, i s te strane mislim da nema nikakve sramote u tome da kažem: "Imam PTSP zbog homofobije i transfobije i kao djetetu mi je bilo nauđeno" – kaže Leonardo.
Danas, u krugu svojih ljudi i stranih klijenata nema susreta s homofobnošću.
– Vani je to prihvaćeno do te mjere da to nije više ni vijest. Nažalost, u Hrvatskoj se u poslovnom svijetu susrećem s odbijanjem. Tako su mi ljudi otvoreno rekli da ne žele sa mnom raditi jer sam gay. Ono što mi najviše osobno smeta jest to što nikad ne mogu u javnosti, bez osjećaja predostrožnosti, zagrliti svoga dečka i poljubiti ga. Svaki put kad to napravim, obojica skeniramo cestu samo da bismo provjerili ima li tu kakva skupina nabrijanih mladića koji bi nas napali. S te strane najviše osjećam homofobiju, a to je da ne mogu sa svojim partnerom bezbrižno živjeti svoj život izvan naša četiri zida – kaže Leonardo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....