Zona eura ili zona populizma: što veže Škorin pokret, Most i Radničku frontu

Izbori su iza nas, stanje na semaforu znate, a i gubitnici i dobitnici moraju nastaviti s političkim djelovanjem. Populisti su, nema sumnje, već pronašli novu "nišu" svog političkog djelovanja u idućim mjesecima – kroz protivljenje uvođenju eura. Najmanje se pritom, istina, čuje ekonomskih argumenata, no to ih ne smeta da potežu zvučne riječi kao su "izdaja", koje nerijetko dolaze iz usta istih onih koji se, primjerice, inače deklarativno bore protiv "uvoznih lobija".
A upravo famozni uvozni lobiji profitiraju i na tome što je, kako neki tvrde, kuna precijenjena.

No, vratimo se na početak. Na temelje uspostave demokratske Republike Hrvatske i početak devedesetih. Tada je orijentacija ka zapadu, odnosno razvijenoj Europi bila nešto poput mantre svih ondašnjih političara. U međuvremenu smo postali i članovi Europske unije, osjetili neke benefite članstva – to što nismo uspješniji u korištenju EU fondova neka je druga tema! - međutim, danas imamo situaciju koja je po izlasku iz jugoslavenske zajednice bila upravo nezamisliva. Da je nekima, eto, previše Europe, sada kroz uvođenje eura.

I dok su jedni, poput recimo svjetonazorski "šarenog" Živog zida, kao tipične populističke stranke koja cilja na protestne birače, otvoreno i protiv članstva u Uniji, pa onda i protiv uvođenja eura, neki su "samo" protiv eura. Ili bi barem da se raspiše referendum po tom pitanju.

Evo, primjerice, Domovinski pokret Miroslava Škore i Most. Hrvatski suverenisti su najavili prikupljanje potpisa za organiziranje referenduma, o uvođenju eura, jer je - kažu - "hrvatska kuna posljednja obrana suverenita države".

Nisu samo na desnici, koja inzistira na arhaičnom poimanju suvereniteta, pa makar i po cijenu ekonomskog razvoja, protiv uvođenja eura. Radnička fronta, trenutno najekstremnija lijeva stranka s mandatom u Hrvatskom saboru, također je na tom valu. Samo, oni pritom ne govore o "obrani suvereniteta", nego se boje, kako je to znala kazati njihova čelnica Katarina Peović, da će to "strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije dodatno učvrstiti i produbiti jer će praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske biti tzv. interna devalvacija ili smanjenje nadnica i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija". Skepsu prema uvođenju eura su izražavali i iz platforme Možemo!... Sad već bivši šef SDP-a Davor Bernardić je znao kazati da je on za euro, "ali ne u ovom trenutku", iako i brucoši ekonomije znaju da se to i ne može dogoditi "u jednom trenutku", tj. preko noći.

Čini se kako svi citirani zaboravljaju jednu važnu stvar. A ona kaže da je ulazak u euroskupinu uvjet kojega smo preuzeli ulaskom u članstvo Unije. Taj proces nije, istina, mogao krenuti dok Hrvatska nije izašla iz procedure prekomjernog proračunskog manjka (2017.) i prekomjerne makroekonomske ravnoteže.

Nitko nije skupljao potpise kad je, u travnju 2018., prihvaćena Nacionalna strategija za uvođenje eura. Nakon toga, u ljeto iduće godine, euroskupina je prihvatila pismo namjere o ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam (ERM II), što je ujedno i prvi korak prema članstvu u Euroskupini. Kao što znate, krajem prošlog tjedna, Hrvatska je primljena u Europski tečajni mehanizam (ERM II), od čega trebaju proteći još (najmanje!) dvije godine prije nego što stvarno uvedemo euro...
Iako samo po sebi ne jamči opći procvat ekonomije, uvođenje eura bi se trebalo pozitivno odraziti prije svega na toliko nam važni turizam jer 70 posto ukupnih prihoda od turizma i 60 posto ukupnih noćenja u Hrvatskoj dolazi iz europodručja.

Kao što je guverner HNB-a Boris Vujčić znao govoriti, prelazak na euro uklanja valutni rizik za građane, poduzeća i državu, i vodi do smanjenja kamatnih stopa. Također, ulazak u europodručje trebao bi imati pozitivan učinak na međunarodnu razmjenu i investicije preko smanjenja transakcijskih troškova i troškova konverzije valuta te veće transparentnosti i lakše usporedivosti cijena, naglasio je guverner Vujčić. Euriziranost svakodnevnih gospodarskih tokova i visoka razina štednje hrvatskih građana u eurima također govori da je riječ o postupku koji je zapravo - već započeo.

Napoljetku, ulazak u zonu eura nije tek politička odluka - ona vas obavezuje i na reforme. Od jačanja okvira za sprječavanje pranja novca, smanjenja parafiskalnih i neporeznih davanja te općenito opterećenja gospodarstva...

Uostalom, čak i zemlje poput Danske, koja ima trajno izuzeće za uvođenje eura kao vlastite valute – i protivnici eura je znaju isticati kao primjer na kojeg bismo se trebali ugledati - vezala je svoju valutu, dansku krunu, za euro u sklopu tečajnog mehanizma ERM II kako bi utjecala na inflaciju...

E, da, čisto da se ne zaboravi – na referendumu za ulazak u EU, održanom 22. siječnja 2012. godine, 66,3 posto glasača izjasnilo se za članstvo RH u EU, dok je 33,1 posto bilo protiv. Na birališta je tim povodom izišlo samo 43,5 posto birača, što je bio i najslabiji odaziv u usporedbi sa zemljama iz "petog kruga" proširenja. U Sloveniji je primjerice, izlaznost bila 60,4 posto, u Poljskoj 58,8 posto, u Litvi 63,3 posto, u Estoniji 63,9 posto...
Kako god okrenemo - referendum smo, eto, već imali. Vrijeme je da to netko kaže Sinčiću, Pernaru, Zekanoviću, Peovićki, Škori i ekipi.