Zorica Kondža ove godine obilježava 40 godina solističke karijere. Glazbena diva nastupa 27. lipnja na Melodijama Jadrana u Galeriji Meštrović, uz pratnju orkestra pod ravnanjem supruga, maestra Joška Banova. Od “okorjele” rokerice do pjevačice mediteranskog popa, nikad nije zažalila što je zbog obitelji odbila inozemnu karijeru. Tijekom karijere najteže joj je bilo u vrijeme rata – imala je dvoje male djece, obitelj je živjela u podstanarstvu, budućnost je bila neizvjesna, no priznaje nam da se nikad nije bojala jer je vjerovala da je Bog uz nju. Supruga Joška Banova upoznala je kada ga je Dino Dvornik doveo k njoj kući. Banov joj je donio pjesme “Pokora” i “Zar je voljeti grijeh”. Tu je započela njihova priča, a nakon tri godine su se vjenčali...
“Vrime je za dicu”, rekla je Zorica, a Banov se našalio da ne može više financirati noćne izlaske koji su neizbježni kod glazbenika... Kad je napustila grupu “Stijene”, krenula je u solo vode. Isprva je pjevala back vokale tadašnjim zvijezdama, ali pod pseudonimom Dunja Summo. Otkrila nam je i tko joj je dao to ime, na što je potrošila džeparac od prve gaže i još puno toga u velikom životnom intervjuu koji je dala za “Slobodnu”.
– Na prvim Melodijama Jadrana, koje su bile 25. lipnja, televizija mi je prenosila rođendan jer mi je Duško Ćurlić na binu donio buket cvijeća. To su organizirali Tomo Mrduljaš i ekipa iako nikome nisam ništa govorila, nastupala sam i nisam očekivala da će Duško pred cijelom publikom reći: “Evo, Zorici je rođendan, čestitamo!” Tako da mi je i publika i svekolika javnost čestitala rođendan. Sad se Tomo i ja šalimo: “Sad si mi namjerno pomaka festival da mi ne bi opet mora kupit buket cvića, da se ne bi bacija u trošak.” Često znam u šali reći da je moj datum rođenja bio jako bitan za Hrvatsku jer je bio praznik, Dan državnosti, pa su ga prebacili. Tako da, eto, više nisam bitna za državu (smije se), ali jesam za moju familiju i moje prijatelje. Često se znam šaliti, ali 40 godina karijere odnosi se, ustvari, na moju solističku karijeru. Prije toga pjevala sam u nekoliko grupa, od kojih su svakako najpoznatije “Stijene”, koje sam napustila 1984. godine. Već iduće godine s pjesmom “Pokora” započinje moja solo karijera – govori nam Zorica.
Ta 1985. bila je i godina kad nije otišla na Euroviziju u Švedsku...
Datum održavanja Eurovizije poklopio se s petom godišnjicom smrti Josipa Broza Tita.
– Svi su više znali o tome nego ja. Bila sam mlada, tada sam imala 25 godina. Meni je bilo bitno samo svirati s bendom okolo, uživo pjevati, uopće se nisam bavila karijerom, da tako kažem. U ono vrijeme nismo svi imali menadžere, kao što danas svi imaju, niti se u to vrijeme tebe išta pitalo... Ili si trebao ili si morao. Tu odluku o neodlasku donijela je viša instanca. Ali ja kao da sam znala da od toga u startu neće biti ništa. Sve je nekako bilo u zraku. Nitko isprva nije razmišljao o tome da se datum Eurosonga poklapa s godišnjicom Titove smrti, ali ja, eto, na koncu nisam otišla na Euroviziju – veli Zorica Kondža.
Neodlazak u Švedsku nije joj teško pao...
– Meni je to sve bilo normalno. Kad se nešto nije smjelo, nije se smjelo. Meni je bilo najbitnije da pjevam, da imam publiku... Kad zapravo vratim film, nikad nisam bila dovoljno ambiciozna. Nekad je ambicioznost bila mana, a danas je vrlina. Normalno, nisam nikad bila karijeristica, imala sam neke svoje odluke u životu. Ispunjavala sam sama sebi svoje želje i radila sam na tome da se meni moje želje ispune, a to je bilo, dakle, sviranje, druženje, putovanja... Svi ti ljudi koji su donosili neke odluke u to vrijeme, to me nije zanimalo. Ni politika, ni ništa slično. Samo mi je bila muzika u glavi, pjevanje, slušanje glazbe. Tako da sve što sam u to vrijeme htjela, to sam i ostvarila. Bila sam zadovoljna onim što radim – govori nam Zorica.
Hvar - oaza za ‘bijeg’
Pitamo je bi li što promijenila u karijeri.
– Možda bih i mijenjala nešto, ali to bi značilo da bih se morala odreći nekih drugih stvari. Jedna od tih stvari je svakako ozbiljna veza s današnjim suprugom i obitelj koju smo stvorili. Možda danas ne bih imala troje djece, ne bismo imali tako veliku obitelj, ne bismo bili 40 godina skupa, i više. Možda bih ostala na jednom djetetu, pa bih žalila cijeli život... Možda se ne bih udala, možda ne bih uopće imala djecu pa bih se posvetila karijeri. A sad, iz ove perspektive, vidim da nisam pogriješila jer mi je puno draže to što imam tako veliku obitelj i što sam mogla biti i mater i supruga... Ostvarila sam dovoljno veliku karijeru da mogu ići u javnost, a da me ne salijeću obožavatelji. Uživam u tome što mogu ići u dućan, što bi Gabi pokojna rekla, “na plac”, ili na ribarnicu. Volim s našim svitom popričati i o ribi i o spizi, volim taj naš dalmatinski mentalitet. Volim proćakulati s ljudima, osjećam se baš dijelom ovoga grada. Tu sam proživjela mladost, svaka kala podsjeća me na nju. Volim biti među ljudima, ne volim se sređivati za đir po gradu, nego isključivo za slikavanje ili nastupe. U ovim godinama najteže mi je putovati, šminkati se i oblačiti, to mi je sad sve dosadnije i dosadnije.
Kad odem na neko mirno mjesto, uvijek se sjetim da sam nekada, kad bi ljudi rekli da idu na selo, mislila: “Ovi ljudi nisu normalni, iz Splita idu u neku šumu, kako mogu ići, tamo nema života.” Normalno, kad dođete u zrelije godine, i vi bježite iz vreve i gužve. Meni je na Hvaru, gdje imamo kuću, najljepše, pogotovo u rujnu. Već godinama pjevam cijelo ljeto, a onda sam lani stala i rekla: “Joško, čekaj, mi putujemo, znojimo se na plus 35, sviramo, trepavice mi se odlijepe usred koncerta od vrućine.”
Znalo se dogoditi da se u cijelom ljetu okupam možda pet dana. Shvatila sam da to ne mogu nadoknaditi i da mogu jedino početi živjeti na drugačiji način, a to je da polovinom kolovoza imam zadnje nastupe. Jer ljetne turneje počinju u lipnju. I normalno, uvijek svi kažu da je rujan najljepši za kupanje. Sjesti u neku uvalu, uzeti neku knjigu, u miru je pročitati, mobitel ostaviti doma... Inače nisam opsjednuta mobitelom. Uhvatila sam se par puta da su mi prsti utrnuli od tipkanja, pa sam rekla: “E, nećeš više.” To ne znači da nikad neću biti milijunašica, u materijalnom smislu, a ipak sam bogata. Kad mi se odmara, odmaram se, bez obzira na honorare. Kad dođete u zrelije godine, vidite koliko život brzo prolazi. Danas je život jako ubrzan, a meni to nikako ne odgovara. Nastojim se vratiti na stare postavke, kad sam mogla u miru pročitati “Slobodnu” uz svoju kavicu, proćakulati s prijateljima... Danas je kava i doslovno espresso: znači, dva gutljaja s nogu i – trka. Pokušavam zaustaviti vrijeme da ne završim u toj kolotečini koja je danas normalna. Ja sam u prvoj, drugoj brzini – objašnjava nam pjevačica.
Priznaje nam da je bilo teško uskladiti glazbenu karijeru i biti supruga i majka.
– Radije ću se odreći rasta karijere. No nikad se nisam odrekla glazbe. Znala sam da ću povremeno pjevati, i da neću moći ići na velike turneje. Međutim, dogodilo se. Kad sam rodila prvo dijete, išla sam u Australiju. Pa sam znala ići po Njemačkoj, i brzo se vratiti doma. Uslijedila je velika pauza. Došao je rat, a ja sam ‘92. rodila drugo dijete. Bilo je jako teško, bili smo podstanari tri puta, radili smo uglavnom humanitarne koncerte. Tada sam se sjetila što bi rekli naši roditelji: “Štedi, ćerce, ko zna šta te čeka sutra.” Upravo nas je ta štednja, što si imao nešto na banci, spasila... Znala sam da ću uvijek pjevati, ali i da nikad neću biti velika zvijezda. Svi kažu “mogla si”. Mogla sam i vanka uspjeti, imala sam ponuda u Engleskoj i Americi. S poslom sam obišla cijelu Ameriku, Kanadu, Europu, Australiju... Imala sam ponuda, ali već sam u ono vrijeme imala neke vizije o životu, na što je dosta utjecao moj tradicionalni odgoj. A o mentalitetu da ne govorim. Meni je toliko falila Dalmacija, naša spiza, rič. Najbolja ponuda bila mi je u Münchenu, evo mogu kazati da mi je žao što to nisam prihvatila – priznaje nam Zorica.
’On ozbiljan muzičar, ja razigrana rokerica...’
Praktički je sama zaprosila supruga Joška Banova.
– Muvali smo se svi mi glazbenici skupa po tim nekim prostorijama u zgradama koje su se tada zvale “fronte”. Tu su se održavale probe. Tako sam upadala u razne bendove. Muzičari su tada išli u obaveznu vojsku, pa su se bendovi često znali raspadati. Znala sam tko je Joško, pet godina sam mlađa od njega, a on je s 18 godina već svirao u orkestru. Počela sam dosta kasno pjevati, sa 17 sam se počela vrzmati u glazbenim krugovima, iako uvijek kažem da mi je profesionalna karijera počela s pjesmom “Sve je neobično ako te volim”, s kojom sam sa “Stijenama” nastupila ‘80. na Zagrebačkom festivalu. Imala sam tada 20 godina. Joška sam tada već znala, ali on je bio, onako, ozbiljan muzičar, a ja više razigrana rokerica. Ozbiljna glazba nije me puno zanimala.
U to se vrijeme pojavila Meri Cetinić s grupom “More”, a imala je sličan glazbeni ukus kao ja. Mogu slobodno reći da je ona u to vrijeme bila moj uzor, kad su u pitanje domaće pjevačice. Strane bendove sam slušala tako da bih naručila kasete preko prijatelja pomorca. Odrasla sam na Zeppelinima, Deep Purpleu, Uriah Heepu, ali i Rayu Charlesu i jazzistima poput Elle Fitzgerald. Gledala sam u Berlinu i Bowieja uživo, pa Police, Tinu Turner... Išla sam po svijetu gdje god sam mogla i slušala bendove uživo. Sve me je to jako zanimalo. Tada sam mislila da vrijedi isključivo taj, meni blizak, glazbeni žanr i nijedan drugi. Međutim, dođeš u godine kad shvatiš da postoji samo dobra i loša glazba, bez obzira na žanr. Slušala sam sve što je dobro, što je mome uhu odgovaralo.
Onda sam se pojavila sa “Stijenama” ‘80. i tako je to sve krenulo. Poslije je nastala solistička karijera. Joška sam upoznala – zapravo smo se rukovali i razgovarali – kada ga je Dino Dvornik, s kojim sam bila dobra i s kojim sam izlazila u “Shakespeare”, a oni su bili susjedi i surađivali su u Kineskom zidu, doveo k meni doma. Joško je donio “Pokoru” i “Zar je voljeti grijeh”. Išli smo u studio, snimili pjesme, nakon toga slavili kako je snimka dobro ispala, i tako smo se upoznavali kroz smijeh, šalu i glazbu – priča nam Kondža, koja je svoga maestra, smije se, praktički sama zaprosila rekavši mu nakon tri godine veze: “Vrime je za dicu...”
Pitamo je koja je tajna dugog braka...
– Svaki brak ima svoju tajnu, ajmo to tako reći. Ne postoji jedna formula za sve jer smo svi individualci na svoj način. Naša je tajna možda u toj različitosti. Često sam znala čuti: “Treba ti muškarac koji voli iste filmove, istu glazbu, iste boje...” A šta će mi netko tko je isti kao ja? Ili znam čuti da netko ne može podnijeti jer mu partner ostavi otvorenu pastu za zube. To su sve gluposti. Treba biti otvoren. Najprije trebaš biti zaljubljen u tu osobu, treba ti biti najljepša na svijetu. To prođe za koju godinu, ljepota i zgodnoća, i krenu računi i borba za opstanak, djeca. Zatim se jedno i drugo uhvatite djece i vidite da imate veliku ljubav prema njima, i onda se dalje borite kroz život. I onda se okrenete i vidite da život prolazi, da djeca rastu, a vi lagano starite i da je jako puno vremena prošlo. Uopće ne osjetite kako je vrijeme tako brzo prošlo.
’Ne miješam se u život sina i nevjeste...’
Morate to sve izdržati, morate biti jaki, pametni u danom momentu. Trebaš znati što želiš. Je li ti to stvarno toliko dosadno da se moraš rastati? I što si onda napravio? Nećeš ništa bolje napraviti. Normalno, nećeš biti u braku ako te netko maltretira. Ali ako se skupa borite za svoju obitelj, ako oboje volite svoju djecu, onda su tu i opraštanja jedno drugome. Dajemo jedan drugome i svoj prostor, i tu se jako dobro toleriramo i nalazimo neke kompromise. Uvijek je dobro gledati dobre strane u životu, a ne one loše. Ako te loše strane zasjene, e onda je to gotovo. Treba se držati dobrih stvari i vidjeti da je to bitno. Loše se stvari mogu prebroditi, morate imati snage i oprostiti kad netko pogriješi, povući se malo sami i razmisliti. Onda dođu neke godine kad vidiš da si nešto stekao, da si nešto ostavio iza sebe. Ne samo glazba, nego i obitelj. Pa ti se netko iz obitelji oženi i dobiješ unuče, a s njim još jednu emociju koju dotad nisi poznavao. Obogaćuješ se zapravo kroz život. Sinovi nam danas imaju svoje živote i njima se danas neke stvari događaju. Pa smo sretni ili nesretni s njima. To dijeljenje i ta obitelj te drži. Nekad misliš da nemaš snage, ali vraga nemaš, imaš. Sve što sam ispričala u vezi sa svojom obitelji bio je moj odabir. Nitko me nije “ganjao pištoljem”. Tako da mislim da svatko treba odabrati ono što želi u životu i živjeti tako – kaže Zorica.
Unučica joj je danas centar svijeta.
– Naravno da se ne želim miješati u život sina i nevjeste, oni grade svoju obitelj na svoj način. Ali opet imaju uzor svojih obitelji, ajmo reći zdraviji pogled na život. I to me veseli, jako su ozbiljni i odgovorni roditelji i mala je, naša unučica, sigurna i u pravim rukama, i puna ljubavi i s njihove i naše strane. Tako da ne želimo sad svaki dan kod njih dolaziti da bismo malu vidjeli, iako živimo blizu, ali ona nam je svima velika radost – kaže Kondža.
Sjetili smo se i podatka da je karijeru započela pod pseudonimom Dunja Summo.
– Kad sam napustila “Stijene”, mnogi su me kolege zvali za prateće vokale. U to je vrijeme Mato Došen bio producent i aranžer najvećim zvijezdama. Meni je kao curi dobro došao džeparac dok ne krene moja solistička karijera. Tako da sam na taj način u studiju stjecala iskustva i back vokala, naslušala sam se raznih žanrova, od Miše Kovača, Olivera, Fosila, Magazina, Nede Ukraden, Gabi Novak...
Kad sam “Fosilima” radila back vokale, snimali smo u studiju u Ljubljani. Bila je pjesma “Kad dunje požute” Darka Domjana, i ja pjevam i krene priča: “Ajde, idemo ‘Dunju’.” Tu je bio i Stavros, i on je tu nešto snimao. Nešto smo se naguravali, ja sam njega slučajno gurnula i zamalo je pao. Drugi su rekli: “Makni se od nje, vidiš da ti je ona kao sumo borac, još ćeš nastradati.” I tako mi je Rajko Dujmić dao ime Dunja Summo. Baš bih voljela naći i vidjeti ploče na kojima sam i ja potpisana kao back vokal, kao Dunja Summo. To su sve neke lipe stvari koje su se u mom životu događale – smije se Zorica, koja nam je ispričala i anegdotu kad se osamdesetih, kad su “Dire Straits” nastupali u Splitu, družila s Markom Knopflerom.
– Njihov menadžer za Jugoslaviju bio je moj prijatelj Toni Sabol. Pripreme za turneju radili su u Splitu, a prvi koncert s kojim su započeli turneju bio je na Gripama. Bili smo svi zajedno na večeri u restoranu “Malo misto” i Knopflera je toliko oduševio crni rižot koji smo jeli da sam mu napisala recept za njega na jednom papiriću. Jako im se svidio Split, sve ih je zanimalo o našoj povijesti, hrani, ljudima, jer su se i drugi članovi benda sprijateljili s nekim ljudima iz Splita, s kojima i danas, koliko znam, imaju kontakte – prisjeća se Zorica kroz smijeh.
Ljubav prema glazbi naslijedila od roditelja
U glazbu se zaljubila odmalena. Cijela obitelj bila je muzikalna.
– Otac je volio pjevati, nas četvero djece isto. Mater je imala dosta sličnu boju i snagu u glasu kao ja. Ali svi su bili sluhisti, i klapske pjesme su se pjevale kod mene doma. Ljudi su čuli da osjećam glazbu, da prirodno hvatam i terce i baritone, pa bi me zvali da pjevam. Bila sam dosta povučena i sramežljiva i govorila sam da pjevam samo za društvo, da ne bih išla na binu. Onda me je jedan bend u Kaštelu Sućurcu, jer ondje sam živjela do šestog razreda osnovne, pozvao da im pjevam. Tako sam se malo opustila i počela nastupati, iako sam uvijek imala osjećaj da će me netko na pozornici gađati jajima, ha-ha. Zatim je došao “Prvi pljesak”, ljudi su htjeli još i vidjela sam da je dobro to što radim. I normalno, taj pljesak uđe ti ispod kože i želiš i dalje to raditi – veli Kondža.
Prvi džeparac od gaža potrošila je na odjeću, a dio je dala roditeljima.
– Mama je bila banka u kući, i ekonomistica, i kuharica... Bilo nas je puno, ali ništa nam nije nedostajalo. Bilo je to lijepo djetinjstvo, a kasnije, kako je otac volio nakon posla ići na ribe s brodom, malo sam sudjelovala i u financiranju tog broda koliko sam mogla, novcem koji sam zaradila. To mi je baš bilo drago – kaže Kondža.
Jako je veseli nastup na Melodijama Jadrana 27. lipnja u Galeriji Meštrović.
– Dobila sam ponudu od direktora festivala Tome Mrduljaša da održim solistički koncert i baš mu zahvaljujem na toj ponudi jer sam u “Lisinskom” proslavila 40 godina karijere, i to u dvije večeri. Sugrađani su me znali pitati: “Je li, uvik ideš u Zagreb, a kad ćeš u Splitu pivat?” I sad se dogodila prilika da zapjevam i u Splitu, da se napravi koncert drugačijeg zvuka, s velikim akustičnim orkestrom pod ravnanjem Joška Banova, i da priredimo jednu finu ljetnu večer uz lijepe balade, lijepo muziciranje i glazbu u pravom smislu. Odabir repertoara bit će malo drugačiji. Htjela bih se u toj večeri prisjetiti kolega koji više nisu s nama: Olivera, Dina Dvornika, Coce i uz malo drugačiji aranžman otpjevati i njihove pjesme – otkrila nam je Zorica za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....